Preskoči na glavni sadržaj

Unutar i van granica

I dok sjediš samo, ponovo u istoj onoj mračnoj sobi, gledajući u tamu koja te okružuje, shvataš da je ona prisutna u svemu. U svakoj sitnici u životu. Još jedno biće, skršeno i odbačeno od svijeta, izvan granica, bez ljubavi i sreće. Jednostavno nikad neće razumjeti kako svijet funkcioniše, ali će i dalje bauljati jer nema drugog izbora. Moraš prihvatiti to, uvijek protiv vlastite volje…

Odavno upraksana masa, koja nikad ne spominje ono drugačije, iz straha ili neznanja, bježi od svega što je neobično i neustaljeno. Svaka priča o mentalnom zdravlju se izbjegava, jer oni su svi normalni. Svi smo mi pomalo “normalni”, ali većinom nismo. Društvo je odavno bolesno i trulo, ali se predstavlja kao oličenje onoj najboljeg. Pojedinci se tjeraju na samu ivicu, jer nikada neće biti prihvaćeni. A oni nikad neće shvatiti ono što taj pojedinac trpi i bez njihove osude, a pogotovo s njom. Najžalije od svega jeste to što je on najmanje kriv. Niko ne bira da mu se dešavaju loša i negativna iskustva niti da to ostavlja trajne i bolne posljedice. Razgovarati ili pokušati objasniti zatucanoj okolini takve stvari je stvarno uzaludno. Ne vrijedi čak ni pokušavati.

Više ne živimo u vremenima kada bi ovakve stvari trebalo da budu tabu teme, ali jesu. I dalje se bježi od razgovora i prihvatanja stvari koje nisu strogo u sklopu onog što većina prihvata. A onda se svi usude pričati o demokratiji, ljudskim pravima i jednakostima, a oni koji su najviše zaslužili da budu jednaki, samo budu sklonjeni na samu marginu društva. Valjda im je tu mjesto. Jer svi su jednaki, ali nismo svi dobili priliku da budemo jednaki.

Ponekad je potreban razgovor, razumjevanje, barem pokušaj. A ne sklanjanje malog bespomoćnog bića u tamni kutak, gdje ga niko neće vidjeti, dok s druge strane se to smatra rješenjem svih takvih problema. Ovaj svijet je ustalio mnoge granice i postoje jasne razlike između “normalnog” i onog što to nije i nikada neće biti. Može se o ovome govoriti i previše, ali oni koji trebaju shvatiće apsurd. Jer nema granica, nikad ih nije ni bilo. A mi se usuđujemo da ljudima čak damo dijagnozu granične ličnosti. Ona kao graniči s nečim. Prije svega malo je reći da na taj način omalovažavamo osobu, dalje ne treba ni ići. Sve što smo naučili za čitav vijek čovječanstva jeste da nalijepimo etiketu, sa efektnim nazivom, da lakše označimo nepoželjne.

Granična ličnost, pa da, još nešto što se ne uklapa u granice koje su postavljene za stvari za koje je suvišno išta postavljati. Zar nam nije dosad jasno koliko je ljudski um širok, i ne postoji mogućnost da saznamo šta se sve nalazi u njemu, niti postoji obrazac kako neko treba da se ponaša i ispoljava bilo šta u određenoj situaciji. A mi uporno i dalje pokušavamo uklopiti sve živo u obrazac. Kao djeca kad dobiju bojanku, imaju tačne linije koje ne smiju preći, sve je označeno. Ali djeca uvijek bojom pređu preko crne označene linije. Namjerno, mnogo češće nego slučajno (osim kad su baš mala). Naravno ima onih koji pod svaku cijenu ostaju unutar linije, jer će dobiti napad, ako boja pređe preko, to je druga strana. Imamo mi nazive i za to. Za sve imamo nazive, ali ni za šta nemamo razumjevanje. U tom i jeste naš problem. Zar nije dovoljno da na tom prostom primjeru vidimo koliko su te “granice” bespotrebne i apsolutno ništa ne mogu promijeniti. Postoji nešto mnogo jače, a mi na to još ne znamo niti možemo uticati.


Popularni postovi s ovog bloga

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …

Muškarac dvadeset i prvog vijeka

Meni je otac od malih nogu usadio određene stavove o muškarcima. Uglavnom kako muškarci treba da se ponašaju i kako da se odnose prema ženskom rodu. Neki od tih stavova i nisu bili baš pohvalni, ali te stavove nisam ni usvojila. Ostali stavovi koje sam naučila od njega su pokazivali kako muškarac na sve moguće načine brine i brani djevojku, ženu, sestru… čak sam i vidjela na primjerima kako to izgleda. Ali danas ima sve manje takvih primjera, i prilika da se nešto takvo vidi i prepozna u društvu. I ako smo skrenuli odavno s tog puta ja i dalje živim po tim pravilima. Očekujem od muškarca da mi plati piće, očekujem ako izbije neka frka da stane ispred mene i zaštiti me, eto tu mu je taman jedinstvena prilika da pokaže da li je stvarno baja kao što priča, a svi pričaju. Očekujem da će se ponuditi da mi pomogne da ponesem stvari, jer je zašto ja da nosim nešto što je teško. Očekujem i da će mi ponuditi svoju jaknu ako je hladno. Očekujem još mnogo toga. Ali ništa od toga ne mogu dobiti. …

Estetski fenomeni današnjice

Prije nego što krenem sa svojom pričom, čisto želim da naglasim da ovaj tekst nje napisan radi vrijeđanja ili stvaranja neugodnosti, već čisto zapažanje onoga što se dešava u okolini. Prije svega, lično nemam ništa protiv estetske hirurgije, pogotovo kada je sve umjereno, ali nažalost toga je sve manje i manje.
Estetski idealiOd početaka našeg čovječanstva, barem onih početaka koji su nama poznati, pričalo se uvijek o ljepoti, i o idealima. Ta tema je bila prisutna u manjoj ili većoj mjeri, ali nije ništa prolazilo bez nje. Oduvijek se traga za savršenom proporcijom, o univerzalnom lijepom, danas imamo i neka nova viđenja, savremena viđenja ljepote. Svi ti ideali su se naravno mijenjali kroz istoriju. Od muškog tijela kao najvišeg ideala ljepote kojem svi treba da teže, pa do ideala u pogledu ženskog izgleda, od malo popunjenijeg ženskog tijela i tamnije kože i kose do porculanskog tena i uzanog struka. Ali uvijek su postojale neke stvari koje su se neprestano ponavljale. Danas imamo e…