Preskoči na glavni sadržaj

Iz prve ruke / Niš

Naši mali provincijalni umovi, uvijek opterećeni svjetlima i sjajem Beča, Pariza, Londona… ludi za velikim uspjehom u Americi, ne vidimo ono što nam je pred nosom. Imamo mi to sve ovdje, pa čak i bolje nego što imaju oni, tamo negdje daleko. Čak i neka naša sela znaju biti ljepša od njihovih dvorova. Ali nikad nećemo izbaciti te silne predrasude iz naših glava, ko će znati zašto? Valjda sujeta, i želja da se dokazujemo svima, i da možemo nešto veliko da uradimo. A mi smo u suštini mali ljudi, i najveće je ono što već imamo, iako nam to uglavnom nije dovoljno. Kad se priča o Srbiji priča se o Beogradu, eventualno Novom Sadu. Niš svi nekako zaborave, on je negdje na jugu i nebitan je. Jer na sjeveru je uvijek bolje. A južnije ima mnogo toga privlačnog.



Možete šetati danima gradom, istim ulicama, i svaki put ćete vidjeti neki novi detalj koji će zaokupiti pažnju. Svaki slučajni prolaznik će stati, pomoći vam (a ne poslati na suprotnu stranu, kao što je to običaj u Veneciji). Gledajući zdanja koje ćete sretati u skoro svakoj ulici nećete imati osjećaj da ste na jugu Srbije u nekom gradiću na koji su svi zaboravili, već kao da ste u bilo kojem velikom svjetskom gradu. Jer on to i jeste, pogotovo kada posmatramo istorijski, on ima mnogo više od ovih velikih poznatih. Ali često mi zaboravimo ono najvažnije, jer pratimo neku trenutnu modu. Iako ne znamo kakva imamo bogatstva. Ako nastavimo ovaj dosadašnji trend nećemo ni znati.



Iako se pomalo osjeti neka tuga dok šetate ulicama grada, ipak mladi ljudi se trude da to razbiju. Oni su nasmijani, raspoloženi, jer takvi su, čak i pored svih problema. Iz razgovora s mnogima shvatila sam da je situacija slična kao kod nas, čak možda i gora. A i mi smo nasmijani. Veseli. Provodimo se. Izgleda da ni nemamo nekog izbora, jedino nam je to ostalo da radimo dostojanstveno, jer su nam sve drugo oduzeli. Život običnih malih ljudi je isti kao i kod nas. Kao i svugdje. Jer takvi smo mi, obični, i nevidljivi. Svugdje nam je teško.



Šta će vas dočekati u gradu? Pored prijatnih i toplih ljudi, i otkačenih taksista? Pa dobra hrana prije svega. Ali na momenat da se vratimo na taksiste. Obavezno recite da ste iz Banje Luke. svi imaju neku poveznicu s našim gradom i gledaju nas kao bogove, zašto, ni meni to nije najjasnije. Čak i kad vas voze dužim putem, i još na to sve zakinu, opet prođete džabe. Naravno s dinarima nikad nisam bila na “ti”. Svi su me mogli odrati kako god su htjeli, ja ne bih ni primjetila, eto neka znaju ljudi za ubuduće. Cijene su svakako ispod naših, sve je mnogo povoljnije. Znam to, jer su mi drugi povremeno prevodili u marke ili evre. Kafane? Eh, te kafane, ako ste čuli priče koje su vam zvučale previše dobro, i zbog toga ne vjerujete, počnite. Ili idite pa se sami uvjerite. Na kraju večeri ćete dobiti i smiješnu cijenu za sve ono što ste popili, jer kod nas su to dva-tri pića u nekom pristojnijem lokalu. Kod njih, koliko hoćete.



Kad već rušimo predrasude naših malih glava, koje ne vide prave ljepote, moram srušiti i jednu predrasudu o ženama. Kako smo komplikovane, kako se spremamo dugo, kako kasnimo… dugačak je niz. Četiri djevojke sa jednim kupatilom i jednim velikim ogledalom, spremaju se za izlazak. Čovjek bi rekao da će to trajati tri dana. Ali ne traje, jer nismo komplikovane, već praktične i spremne uvijek na vrijeme.

Vi pozdravite svoje velike gradove, okupane bogatstvom, i hladnim ljudima. Meni su draži veseli i prijatni, koji će se penjati po stolovima, plesati čitavo veče i biti nasmijani.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…