Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od prosinac, 2018

Teorija crva

Zašto “crvi” žele brak?

Ko su “crvi”, i zašto?

Ljudi smo, razlikujemo se u mnogim stvarima. Pa tako i u načinu socijalizacije. Ali postoji jedan dio muškaraca koji tu već ima jedan ozbiljniji problem. Oni izbjegavaju namjerno druženje, pogotovo kada je u pitanju društvo ženskih osoba, sa kojima bi možda ostvarili i odnos koji je više od prijateljskog. Oni sjede zatvoreni u četiri zida. Igraju igrice, odu nekad do kladionice. Ima među njima, i svaka im čast i onih koji se posvete nauci. Bukvalno do srži. Čitaju, proračunavaju, obrazuju se. Ali to nije razlog da izbjegavaju da žive nekim normalnim životom van svoja četiri zida. Ne moraju svakog dana da gore do jutra, ali ponekad takav izlet nije na odmet. Izlazak ne mora da bude opijanje i kurvanje, izlazak može biti i kafa ili čaj s bliskim drugarima i jedan zdrav razgovor. Ali kod njih nema ni toga. Prvo što nije razlog, opravdanje je još manje. Često čujem kako ih i drugi pravdaju. Ipak oni uče, obrazuju se, posvetili su se tome. Posv…

Poroci Irvina Velša

Film koji i dan danas žari “Trejnspoting”, je nastao po istoimenoj knjiži, nažalost, ne toliko poznatog irskog pisca Irvina Velša. Ali neće biti toliko riječi o toj knjizi, a još manje o filmu. Pomalo je i dosadilo komentarisanje i osvrtanje na njega. Možda je “Trejnspoting” Velšu donio popularnost, ali mnogo je zanimljivije baviti se nekim drugim djelima, ili pojedinim temama koje su kod njega neizostavne.
Njegova genijalnost se ogleda u tome što koristi prost jezik, sleng. Navikli smo na književnost koja je uzvišena, koja očarava riječima. Kao nešto što je s drugog svijeta. Ali nama više vrijeme ne dozvoljava da se toliko posvetimo pisanoj riječi (nažalost). Zbog toga oni koji žele da se bave time moraju da se prilagode vremenu, što je on i uradio. Te se pokazao kao neko ko predvodi takav način pisanja. Takođe glavna tema svih njegovih djela su ljudi na margini. Njega ne interesuju veliki junaci, niti antiheroji. Ne interesuju ga velike stvari i životne priče. Samo sitni pojedinci z…

Estetski fenomeni današnjice

Kroz istoriju su se mijenjali estetski ideli. Sjećam se da sam to ranije pratila preko književnosti. Različita epoha, drugačiji opisi najljepših i najpoželjnijih. Interesuje me kako će neki tamo napredni ljudi gledati na našu književnost, na slike iz naših vremena. Kako će shvatati silikone, filere i ostale stvari kojima ni ne znam ime. Dok medicina napreduje, estetska hirurgija još više. Lijepo je napredovati. A čemu to vodi? Medicina treba da napreduje da bi unaprijedila život ljudi, produžila ga. Izliječila.
Estetski ideali
Uvijek će mi ostati urezano kako su još u Antici hvalili samo muško tijelo. Ono je predstavljalo savršeni ideal kojem svi teže. Na taj način je donekle opravdana i homoseksualnost koja je u to vrijeme imala skoro status nečeg svetog. Ali vremena se mijenjaju. Onda smo imali ideale ženske ljepote. Od malo jačih i punijh, tamnoputih žena, do Petrarkine Laure, koju je lakša od pera na vjetru. Danas imamo silikone teške jako mnogo novca. Sama ideja ljepote se oblikova…

Uzalud smo trošili

Svako malo čujem potrošačko društvo, i jesmo. Sve nam je za trošenje, za jednokratnu upotrebu. Samo se vrte pare, troši se uzalud. I ne samo novac, već i vrijeme. Sve što možemo baciti, mi to uradimo, kao da nam je to omča oko vrata, pa da je se što više riješimo. Da pobjegnemo. Izgleda da je to naše društvo.
Vrijeme otkucava
A šta kad trošimo vrijeme? Uzalud. Na pogrešne ljude, na pogrešne stvari… sve se nekako može vratiti, nadoknaditi, ali ovo ne. Kada shvatimo da smo pogriješili bude kasno. Uvijek bude kasno. Ne vidimo odmah, niti želimo da vidimo. Ponekad sami sebi mažemo oči, jer istina nikad nije lijepa kao laž. Dođe uvijek kraj, koji ne želimo, i teško prihvatamo. Bude nam žao svega, ali nema nazad. A šta smo radili sve to vrijeme? I dok gledam klince kako sjede na kafi, i niko ni sa kim ne progovora. Samo kuckaju po telefonima, gledaju lajkove, zahtjeve nove. A tišina. Sutra će im biti krivo. Možda je tu prekoputa njihov najbolji prijatelj, a on možda sutra ode. Ako ode, otići …

Besmisleni razgovori

*još jedan sadržaj koji nije dovršen

To su takvi razgovori. Čudni. I možda ih ni ne može nazvati razgovorima. To su one riječi koje razmjenjujete prije zore, kroz san. Polusvjesni. Polusklopljenih očiju... dok vani nestaje mrak i rađa se nešto novo, predivno i sjajno...
Nakon dva, tri... ispušena topa, polugoli ležite jedno preko drugog. Nasmijani. Misli su predaleko, ponekad i bole. Te njihove misli kao da se ne sreću u tom novom, drugom svijetu, a opet su zajedno, u svakom univerzumu. Čekaju jedni druge. Traže se međusobno, traže sreću. A valjda je to, ta sreća. Iako daleko od tebe, i dalje je tvoj. Tu. Još barem to jutro...
Njegov zagrljaj je topao. A ujedno i hladan, da te dozove u realni svijet, a i dalje te uljuljkava u tu vašu malu iluziju.
I dalje pričate. Gledate u daljinu. A niko nikog ne čuje...



I pričali smo. Naivno i glupo. Preskakali teme. Samo o onome što je zanimljivo. Tamo gdje nas misli nose.
Ja sam govorila o nekim dalekim njemu nepoznatim svjetovima. A on je bio…

Odgovor na odgovor

Posljednjih dana gori na sve strane. Odjednom se svi javljaju, odjednom svi traže prava, i to će trajati nekoliko dana. Onda će svi zaboraviti. I ponovo će biti po starom. I opet ćemo mi biti jadnice koje krvarimo i ništa više od toga. A meni se povraća od takvih gluposti. Ja hoću da govorim kao ćerka, žene koja je gazdi bacila ključeve u facu, nakon što joj je napravio problem jer su je djeca zvala dok je na poslu. Govorim kao sestra djevojke koja u slučaju da zatrudni bi momentalno ostala bez posla. Govorim u svoje ime, kao ženska osoba koja jednog dana treba da zasnuje svoju porodicu, ali koja će možda ne samo dobiti otkaz, već će biti i osuđivana, jer je jedno obično žensko dijete, koje očigledno po mišljenju nekih, ničemu ni ne služi.
Iako smo u savremenom svijetu uznapredovali, i imamo razne mogućnosti, i naša svijest je naprednija nego ranije (barem bi trebalo da bude), ali neke stvari se nikada neće promijeniti. Nijedan zakon neće moći da onemogući jedinkama koje vrijeđaju i po…

U potrazi za egomanijakom koji zna da voli

Samoća je nešto što istinski boli. Ali prisustvo toksičnih ljudi u neposrednoj blizini čini da se osjećamo još gore. Možda neće boljeti, ali će sva i pozitivna energija nestati, onda dolazi onaj osjećaj niže vrijednosti i odvratnosti. I tako iz dana u dan, da ne bismo bili sami, jer pored što je teško pomalo je i sramota, jer će komšije da krenu sa svojim glupim tračevima, mi se okružujemo ovim ljudima koji uništavaju sve oko sebe, jer su nezadovoljni sami sobom. Ili još gore misle da su mnogo bolji od ostalih, a realno nemaju nikakve osnove za to.
Svako malo čujem naivne dječje priče o mijenjanju ljudi. Klinke neprestano ganjaju loše momke, pa ih onda mijenjaju, i hoće da naprave male mice od njih. A to ne ide tako. Niko se ne može promijeniti tek tako preko noći, pogotovo ako on sam ne želi da se mijenja. Činjenica je da kada smo u nekom okruženju dolazi do promjene, svjesne, jer nam je stalo da možda poboljšamo neke stvari u svom životu, ali isto tako se dešava i nesvjesna promjena…

Unutar i van granica

I dok sjediš samo, ponovo u istoj onoj mračnoj sobi, gledajući u tamu koja te okružuje, shvataš da je ona prisutna u svemu. U svakoj sitnici u životu. Još jedno biće, skršeno i odbačeno od svijeta, izvan granica, bez ljubavi i sreće. Jednostavno nikad neće razumjeti kako svijet funkcioniše, ali će i dalje bauljati jer nema drugog izbora. Moraš prihvatiti to, uvijek protiv vlastite volje…
Odavno upraksana masa, koja nikad ne spominje ono drugačije, iz straha ili neznanja, bježi od svega što je neobično i neustaljeno. Svaka priča o mentalnom zdravlju se izbjegava, jer oni su svi normalni. Svi smo mi pomalo “normalni”, ali većinom nismo. Društvo je odavno bolesno i trulo, ali se predstavlja kao oličenje onoj najboljeg. Pojedinci se tjeraju na samu ivicu, jer nikada neće biti prihvaćeni. A oni nikad neće shvatiti ono što taj pojedinac trpi i bez njihove osude, a pogotovo s njom. Najžalije od svega jeste to što je on najmanje kriv. Niko ne bira da mu se dešavaju loša i negativna iskustva ni…

Iz prve ruke / Niš

Naši mali provincijalni umovi, uvijek opterećeni svjetlima i sjajem Beča, Pariza, Londona… ludi za velikim uspjehom u Americi, ne vidimo ono što nam je pred nosom. Imamo mi to sve ovdje, pa čak i bolje nego što imaju oni, tamo negdje daleko. Čak i neka naša sela znaju biti ljepša od njihovih dvorova. Ali nikad nećemo izbaciti te silne predrasude iz naših glava, ko će znati zašto? Valjda sujeta, i želja da se dokazujemo svima, i da možemo nešto veliko da uradimo. A mi smo u suštini mali ljudi, i najveće je ono što već imamo, iako nam to uglavnom nije dovoljno. Kad se priča o Srbiji priča se o Beogradu, eventualno Novom Sadu. Niš svi nekako zaborave, on je negdje na jugu i nebitan je. Jer na sjeveru je uvijek bolje. A južnije ima mnogo toga privlačnog.


Možete šetati danima gradom, istim ulicama, i svaki put ćete vidjeti neki novi detalj koji će zaokupiti pažnju. Svaki slučajni prolaznik će stati, pomoći vam (a ne poslati na suprotnu stranu, kao što je to običaj u Veneciji). Gledajući zda…