Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od prosinac, 2018

Besmisleni razgovori

*još jedan sadržaj koji nije dovršen

To su oni razgovori koji se vode u četiri, pet ujutru. Prije nego što svane. Nakon dva ili tri ispušena topa, kad ležite polugoli jedno na drugom. I pričate. O svemu. Svačemu. U toplom zagrljaju, dok gledate u daljini, a niko nikog ne čuje.
I pričali smo. Nas dvoje. O svačemu. Ja njemu o dalekim svjetovima, on meni o sitnicama. O ljepoti. O pisanju. Umjetnosti. Umjetnost je tako lijepa. Očaravajuća. A on ne zna. Ipak sluša, i prati. A mislila sam da će ga to smarati. Ne smara to svakog. Neko misli da sam pametna, da sam divna. U polusnu, jedva otvorenih očiju, i dalje pričam. Pričamo oboje. Spominjali smo naše fakutlete, želje. Ja sam pričala o dalekim putovanjima, a on o onim malo manjim. O pijanstvima, a imamo ih oboje. I previše možda za naše mlade godine. A možda više nisam ni mlada kao što mislim. U modricama i ogrebotinama, i dalje sam pričala, ne znam da li me je slušao. Mislim da jeste. Odgovarao je. Pametno. Čudno je to, nikad nisu tako o…

Odgovor na odgovor

Posljednjih dana gori na sve strane. Odjednom se svi javljaju, odjednom svi traže prava, i to će trajati nekoliko dana. Onda će svi zaboraviti. I ponovo će biti po starom. I opet ćemo mi biti jadnice koje krvarimo i ništa više od toga. A meni se povraća od takvih gluposti. Ja hoću da govorim kao ćerka, žene koja je gazdi bacila ključeve u facu, nakon što joj je napravio problem jer su je djeca zvala dok je na poslu. Govorim kao sestra djevojke koja u slučaju da zatrudni bi momentalno ostala bez posla. Govorim u svoje ime, kao ženska osoba koja jednog dana treba da zasnuje svoju porodicu, ali koja će možda ne samo dobiti otkaz, već će biti i osuđivana, jer je jedno obično žensko dijete, koje očigledno po mišljenju nekih, ničemu ni ne služi.
Iako smo u savremenom svijetu uznapredovali, i imamo razne mogućnosti, i naša svijest je naprednija nego ranije (barem bi trebalo da bude), ali neke stvari se nikada neće promijeniti. Nijedan zakon neće moći da onemogući jedinkama koje vrijeđaju i po…

U potrazi za egomanijakom koji zna da voli

Samoća je nešto što istinski boli. Ali prisustvo toksičnih ljudi u neposrednoj blizini čini da se osjećamo još gore. Možda neće boljeti, ali će sva i pozitivna energija nestati, onda dolazi onaj osjećaj niže vrijednosti i odvratnosti. I tako iz dana u dan, da ne bismo bili sami, jer pored što je teško pomalo je i sramota, jer će komšije da krenu sa svojim glupim tračevima, mi se okružujemo ovim ljudima koji uništavaju sve oko sebe, jer su nezadovoljni sami sobom. Ili još gore misle da su mnogo bolji od ostalih, a realno nemaju nikakve osnove za to.
Svako malo čujem naivne dječje priče o mijenjanju ljudi. Klinke neprestano ganjaju loše momke, pa ih onda mijenjaju, i hoće da naprave male mice od njih. A to ne ide tako. Niko se ne može promijeniti tek tako preko noći, pogotovo ako on sam ne želi da se mijenja. Činjenica je da kada smo u nekom okruženju dolazi do promjene, svjesne, jer nam je stalo da možda poboljšamo neke stvari u svom životu, ali isto tako se dešava i nesvjesna promjena…

Unutar i van granica

I dok sjediš samo, ponovo u istoj onoj mračnoj sobi, gledajući u tamu koja te okružuje, shvataš da je ona prisutna u svemu. U svakoj sitnici u životu. Još jedno biće, skršeno i odbačeno od svijeta, izvan granica, bez ljubavi i sreće. Jednostavno nikad neće razumjeti kako svijet funkcioniše, ali će i dalje bauljati jer nema drugog izbora. Moraš prihvatiti to, uvijek protiv vlastite volje…
Odavno upraksana masa, koja nikad ne spominje ono drugačije, iz straha ili neznanja, bježi od svega što je neobično i neustaljeno. Svaka priča o mentalnom zdravlju se izbjegava, jer oni su svi normalni. Svi smo mi pomalo “normalni”, ali većinom nismo. Društvo je odavno bolesno i trulo, ali se predstavlja kao oličenje onoj najboljeg. Pojedinci se tjeraju na samu ivicu, jer nikada neće biti prihvaćeni. A oni nikad neće shvatiti ono što taj pojedinac trpi i bez njihove osude, a pogotovo s njom. Najžalije od svega jeste to što je on najmanje kriv. Niko ne bira da mu se dešavaju loša i negativna iskustva ni…

Iz prve ruke / Niš

Naši mali provincijalni umovi, uvijek opterećeni svjetlima i sjajem Beča, Pariza, Londona… ludi za velikim uspjehom u Americi, ne vidimo ono što nam je pred nosom. Imamo mi to sve ovdje, pa čak i bolje nego što imaju oni, tamo negdje daleko. Čak i neka naša sela znaju biti ljepša od njihovih dvorova. Ali nikad nećemo izbaciti te silne predrasude iz naših glava, ko će znati zašto? Valjda sujeta, i želja da se dokazujemo svima, i da možemo nešto veliko da uradimo. A mi smo u suštini mali ljudi, i najveće je ono što već imamo, iako nam to uglavnom nije dovoljno. Kad se priča o Srbiji priča se o Beogradu, eventualno Novom Sadu. Niš svi nekako zaborave, on je negdje na jugu i nebitan je. Jer na sjeveru je uvijek bolje. A južnije ima mnogo toga privlačnog.


Možete šetati danima gradom, istim ulicama, i svaki put ćete vidjeti neki novi detalj koji će zaokupiti pažnju. Svaki slučajni prolaznik će stati, pomoći vam (a ne poslati na suprotnu stranu, kao što je to običaj u Veneciji). Gledajući zda…