Preskoči na glavni sadržaj

Umjetnost protiv primitivizma

“Umetnost je, govorila je majka, nesiguran poziv koji nit’ hrani nit’ brani onog ko mu se oda. Put umetnosti uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od svih umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar.” Ove Andrićeve riječi urezane su još od nekog razreda osnovne škole, od djetinjstva kada ih nisam ni shvatala kako treba. Sada je drugačije, sada shvatam bolje, valjda godine, i po stoti put pročitano djelo. Ponekad nam pod nos gurnu nešto preteško za te godine, ne može se tada ni očekivati naše razumjevanje. Ali uvijek dođe vrijeme da se probudi u nama nešto što je dugo tu i pecka nas iznutra.


Odrastanje uz ono LIJEPO



Lijepo je odlika umjetnosti. Ružno ne volimo nikako, ali isto tako ne znamo baš prepoznati ni ono što je estetski u umjetnosti lijepo. Čak i kad možemo u mnogim situacijama izbjegavamo, jer nije to za nas obične ljude da previše mozgamo i da se bacamo u te brzace, lako se strada. Gledanje u lijepo neće naša lica učiniti ljepšim, ali dušu hoće. A mi volimo nekako uništavati sve duhovno i bacati ga u drugi plan. Treba i tu stranu održavati i čuvati, a lako ćemo kasnije za ono vidjivo na nama. Umjetnost jeste nesiguran poziv, ali čitav svijet je za čovjeka nesigurno mjesto. Tako da je to samo neki prirodan tok, pravi put čovjeka, koji on počesto izbjegava. Djecu više ne učimo da čitaju, da se upoznaju sa tom granom života. Uglavnom im dajemo neke igrice na telefonima, da ih skinemo s dnevnog reda. Ni ne shvatamo da oni žude za nečim novim. Umjetnost je mnogo uzbudljivija nego što se čini običnom posmatraču, baš zato što je običan i samo posmatra, bez ijedne misli. Neka se malo udubi u ono što gleda. Onda mu možda nešto i zasija. Lijepo izaziva emocije, jake. Ponekad pozitivne, a ponekad one na drugoj strani. Ali su jake, kako god okrenete. A mi se bojimo toga, volimo više one limunadice i mlaku vodu. Zato ni ne vidimo smisao u umjetnosti. Ona jeste nesigurna, upravo zbog toga, nije zlatna sredina gdje imamo za šta da se uhvatimo.


Igra



Umjetnost je jedna velika igra. Igrate se riječima, bojama, linijama, pokretima. Igra koja život znači i spasava. Čak i kad ne vjerujete, i kad potonete, i mislite da je kraj, da ste skroz upropašteni, postoji ta jedna igra, koja će obrnuti sve. Daće novi pogled na svijet, pokaće nešto lijepo i vrijedno življenja. Oslobodiće nešto divno što je dio nas, ali nije bilo prilike da se ispolji. Čak i drugi možda primjete i počnu cijeniti nešto toliko divno. Čitav život je skrojen od igara. A ova je jedna od najljepših.


Topljenje


I najhladnija zadrta srca umjetnost otopi. Od njih napravi ljude. Pa čak i kada stradaju nakon toga. Samo treba dovoljno vremena. Treba pružiti priliku. A onda u nekoliko trenutaka svako bude uhvaćen u klopku onog lijepog i više ne može da prestane. To je kao ovisnost. Umjetnost je samo još jedna droga u nizu, sa koje se ne može skinuti. Sa ostalih stvari možete, ako ste uporni. Ovdje upornost ne pomaže, jednom kada se predate nema više odlaska, makar i po cijenu života. Jer bavljenje umjetnošću i posmatranje iste je mač sa dvije oštrice. Oživljava, daje snagu, spasava život (Aska), a s druge strane u isto vrijeme unosi ogromnu tugu, bol, donosi tragediju. Polako izjeda čovjeka iznutra i ubija ga (vuk).



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…