Preskoči na glavni sadržaj

Umjetnost protiv primitivizma

“Umetnost je, govorila je majka, nesiguran poziv koji nit’ hrani nit’ brani onog ko mu se oda. Put umetnosti uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od svih umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar.” Ove Andrićeve riječi urezane su još od nekog razreda osnovne škole, od djetinjstva kada ih nisam ni shvatala kako treba. Sada je drugačije, sada shvatam bolje, valjda godine, i po stoti put pročitano djelo. Ponekad nam pod nos gurnu nešto preteško za te godine, ne može se tada ni očekivati naše razumjevanje. Ali uvijek dođe vrijeme da se probudi u nama nešto što je dugo tu i pecka nas iznutra.


Odrastanje uz ono LIJEPO



Lijepo je odlika umjetnosti. Ružno ne volimo nikako, ali isto tako ne znamo baš prepoznati ni ono što je estetski u umjetnosti lijepo. Čak i kad možemo u mnogim situacijama izbjegavamo, jer nije to za nas obične ljude da previše mozgamo i da se bacamo u te brzace, lako se strada. Gledanje u lijepo neće naša lica učiniti ljepšim, ali dušu hoće. A mi volimo nekako uništavati sve duhovno i bacati ga u drugi plan. Treba i tu stranu održavati i čuvati, a lako ćemo kasnije za ono vidjivo na nama. Umjetnost jeste nesiguran poziv, ali čitav svijet je za čovjeka nesigurno mjesto. Tako da je to samo neki prirodan tok, pravi put čovjeka, koji on počesto izbjegava. Djecu više ne učimo da čitaju, da se upoznaju sa tom granom života. Uglavnom im dajemo neke igrice na telefonima, da ih skinemo s dnevnog reda. Ni ne shvatamo da oni žude za nečim novim. Umjetnost je mnogo uzbudljivija nego što se čini običnom posmatraču, baš zato što je običan i samo posmatra, bez ijedne misli. Neka se malo udubi u ono što gleda. Onda mu možda nešto i zasija. Lijepo izaziva emocije, jake. Ponekad pozitivne, a ponekad one na drugoj strani. Ali su jake, kako god okrenete. A mi se bojimo toga, volimo više one limunadice i mlaku vodu. Zato ni ne vidimo smisao u umjetnosti. Ona jeste nesigurna, upravo zbog toga, nije zlatna sredina gdje imamo za šta da se uhvatimo.


Igra



Umjetnost je jedna velika igra. Igrate se riječima, bojama, linijama, pokretima. Igra koja život znači i spasava. Čak i kad ne vjerujete, i kad potonete, i mislite da je kraj, da ste skroz upropašteni, postoji ta jedna igra, koja će obrnuti sve. Daće novi pogled na svijet, pokaće nešto lijepo i vrijedno življenja. Oslobodiće nešto divno što je dio nas, ali nije bilo prilike da se ispolji. Čak i drugi možda primjete i počnu cijeniti nešto toliko divno. Čitav život je skrojen od igara. A ova je jedna od najljepših.


Topljenje


I najhladnija zadrta srca umjetnost otopi. Od njih napravi ljude. Pa čak i kada stradaju nakon toga. Samo treba dovoljno vremena. Treba pružiti priliku. A onda u nekoliko trenutaka svako bude uhvaćen u klopku onog lijepog i više ne može da prestane. To je kao ovisnost. Umjetnost je samo još jedna droga u nizu, sa koje se ne može skinuti. Sa ostalih stvari možete, ako ste uporni. Ovdje upornost ne pomaže, jednom kada se predate nema više odlaska, makar i po cijenu života. Jer bavljenje umjetnošću i posmatranje iste je mač sa dvije oštrice. Oživljava, daje snagu, spasava život (Aska), a s druge strane u isto vrijeme unosi ogromnu tugu, bol, donosi tragediju. Polako izjeda čovjeka iznutra i ubija ga (vuk).



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…