Preskoči na glavni sadržaj

Trumanov šou - svijet prikazan na ekranu i istina iza kamera

Genijalni Džim Keri je iznio mnoštvo uloga gdje je izdominirao, pa tako imamo i remek djelo pod nazivom Trumanov šou koji smo nekada kao klinci naivno gledali kao najveću fikciju. Naučna fantastika na malo umjereniji način za one koji nisu baš oduševljeni tim žanrom, eto to nam je bio Trumanov šou. Danas već druga priča. Danas se i sama osjećam kao Truman jer više niko od nas ne zna s koje strane nas neko i nešto posmatra. A onda imate i silne programe gdje ljudi dobrovoljno pristaju da neko gleda šta oni rade 24h dnevno. Privatnosti nema, mira nema. Sve smo podredili kamera i pažnji. Jeste to zanimljivo na početku, ljudi vas znaju, gledaju. Neki vam se dive, neki vas mrze, ali svi gledaju u vas. Dođe vrijeme kada se kajete, jer nema normalnog života ispred kamera.


Rijaliti šou



Trumanov šou je primjer onoga što danas živimo. Svi gledaju u ekrane koji im neprestano prikazuju dešavanja u nečijem životu. Svi se užive u scenario koji je veoma dobro osmišljen i po kojem svi učesnici rijalitija djeluju. Naravno onaj ko se pobuni ili ne prati ono što mu je rečeno bude kažnjen. Zar nije tako i u svijetu jednog običnog Trumana, koji je ukrao poljubac i ima jedan lijep i skladan brak? Razlika je što u današnjim rijalitijima ljudi dobrovoljno pristaju na sve, a ovo je i dalje fikcija koja prikazuje to na drugačiji način. Trumana niko nije ni pitao, njegov život prate od njegovih prvih koraka. On je većinu vremena ubjeđen da živi stvarni život, a ne da se prilagođava scenariju koji mu nameću na razne načine. Isto tako se ljudi ponašaju danas kada gledaju rijaliti programe, vjeruju da gledaju nečiju stvarnost, a ne dobro režisiran program. Iza onog što nama bude prikazano nalazi se nešto mnogo kompleksnije. Eh, sad to što smo mi i dalje naivni, to je druga stvar.
 


Strast, sloboda i pobjeda straha



Truman je čist primjer da ljudska duša jednostavno žudi za slobodom. I van rijaliti programa, kada djetetu isplanirate život do najsitnijih detalja uglavnom sve pođe po zlu, i ono ode u sasvim drugom smjeru. Čovjek je takav. Inati se, prkosi svemu. Koliko god težio da sve bude mirno i savršeno, kad mu se takvo nešto i desi odmah traži neki belaj, bilo kakav vid uzbuđenja mu je neophodan. To je strast za životom, jer on nije jedna ravna linija. Da bi život bio ispunjen potrebno je uzbuđenje, pa makar išli i u pogrešnom pravcu, makar nam bilo gore nakog toga.
Strah postaje nebitan. Želja za slobodom i istinom ga lako prevaziđe. Mnoštvo toga ćemo zanemariti, ali ćemo postati i previše sumnjičavi. Svaka sitnica će da nam čačka po mozgu. Truman je doživio svojevstan izlazak iz Platonove pećine. Njegov put je zapravo taj izlazak, ali prilagođen našem vremenu punom kamera i raznoraznih programa kojima ubijamo dokonost (ili je hranimo?). U određenom trenutku u čovjeku proradi sve ono što je potiskivao godinama, traži ono što mu je prirodno. Društvo i razne norme imaju za cilj da nas ukalupe i drže pod kontrolom. Kod Trumana je to čitava ekipa koja osmišlja “njegov život”. Buntovna strana ljudske duše je neminovno morala proraditi. Uvijek tako bude. Truman nije usamljen u tome. Previše kontrole nad bilo kojim bićem izaziva suprotan efekat. Čak i kad dresirate životinju morate joj dati malo slobode, inače će vas napasti. Kada odgajate dijete, ako ga gušite silnim bespotrebnim obavezama ono će ubrzo da pukne i da postane čista suprotnost onome što je planirano. Ko god pokušavao da uguši sve ljudsko u čovjeku jednom će naići na otpor. Koliko god ga strašio, prijetio, koliko god taj neko ne smije da se odupre jer pored silnog straha od kazne i suprotstavljanja jačem, postoji i onaj strah od istine, jednom će da reaguje, da promijeni sve. I nekadašnji robovi su se borili na se načine da doguraju do slobode. Naravno, ne svi. To je onaj momenat u čovjeku kada se probudi. Kada neka iskra proradi i više neće da bude sluga sistema, sluga samog sebe, već želi da slobodno diše, da misli, a ne da mu se nameće mišljenje. Nama je svakodnevni život odavno postao rijaliti program. Mislimo kako nam se kaže. Radimo kako nam se naredi. I da pišaju po nama spuštene bismo glave hodali. Kod većine se svijest još nije probudila. Pojedinci se uvijek bude. Truman je taj u gomili koji se odupire. On je za jedne antiheroj, a za neke najveći heroj. Zavisi s koje strane posmatrate. Za njega više ne postoji ni njegov najveći strah koji su mu usađivali od najranijih dana, da mu slučajno ne bi palo na pamet da izađe iz svog okvira.

A šta bude na kraju? Istina je uvijek jedno veliko razočaranje. Od istine očekujemo nešto veliko, spektakularno, a ona bude tako obična, malena. Ali je istina, jer ono spektakularno je samo još jedan lažni život.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…