Preskoči na glavni sadržaj

Trumanov šou - svijet prikazan na ekranu i istina iza kamera

Genijalni Džim Keri je iznio mnoštvo uloga gdje je izdominirao, pa tako imamo i remek djelo pod nazivom Trumanov šou koji smo nekada kao klinci naivno gledali kao najveću fikciju. Naučna fantastika na malo umjereniji način za one koji nisu baš oduševljeni tim žanrom, eto to nam je bio Trumanov šou. Danas već druga priča. Danas se i sama osjećam kao Truman jer više niko od nas ne zna s koje strane nas neko i nešto posmatra. A onda imate i silne programe gdje ljudi dobrovoljno pristaju da neko gleda šta oni rade 24h dnevno. Privatnosti nema, mira nema. Sve smo podredili kamera i pažnji. Jeste to zanimljivo na početku, ljudi vas znaju, gledaju. Neki vam se dive, neki vas mrze, ali svi gledaju u vas. Dođe vrijeme kada se kajete, jer nema normalnog života ispred kamera.

Rijaliti šou


Trumanov šou je primjer onoga što danas živimo. Svi gledaju u ekrane koji im neprestano prikazuju dešavanja u nečijem životu. Svi se užive u scenario koji je veoma dobro osmišljen i po kojem svi učesnici rijalitija djeluju. Naravno onaj ko se pobuni ili ne prati ono što mu je rečeno bude kažnjen. Zar nije tako i u svijetu jednog običnog Trumana, koji je ukrao poljubac i ima jedan lijep i skladan brak? Razlika je što u današnjim rijalitijima ljudi dobrovoljno pristaju na sve, a ovo je i dalje fikcija koja prikazuje to na drugačiji način. Trumana niko nije ni pitao, njegov život prate od njegovih prvih koraka. On je većinu vremena ubjeđen da živi stvarni život, a ne da se prilagođava scenariju koji mu nameću na razne načine. Isto tako se ljudi ponašaju danas kada gledaju rijaliti programe, vjeruju da je to sve stvarno. A iza toga postoji nešto mnogo kompleksnije što se ne vidi, druga je stvar što smo mi naivci koji lako popuše sve što im se servira.
 

Strast, sloboda i pobjeda straha


Truman je čist primjer da ljudska duša jednostavno žudi za slobodom. I van rijaliti programa, kada djetetu isplanirate život do najsitnijih detalja uglavnom sve pođe po zlu, i ono ode u sasvim drugom smjeru. Čovjek je takav. Inati se, prkosi svemu. Koliko god težio da sve bude mirno i savršeno, kad mu se takvo nešto i desi odmah traži neki belaj, jer mu treba uzbuđenja. To je strast za životom, jer oni nije jedna ravna linija. Da bi život bio ispunjen potrebno je uzbuđenje, pa makar išli i u pogrešnom pravcu, makar nam bilo gore nakog toga.
Strah postaje nebitan. Želja za slobodom i istinom je jača od svega. Mnoge stvari ćemo zanemariti, ali u jednom trenutku će i najmanja sitnica izazvati sumnju. Truman je doživio svojevstan izlazak iz Platonove pećine. Njegov put je zapravo taj izlazak, ali prilagođen našem vremenu punom kamera i raznoraznih programa kojima ubijamo dokonost (ili je hranimo?). U određenom trenutku u čovjeku proradi sve ono što je potiskivao godinama, traži ono što mu je prirodno. Društvo i razne norme imaju za cilj da nas ukalupe i drže pod kontrolom. Kod Trumana je to čitava ekipa koja osmišlja “njegov život”. Buntovna strana ljudske duše je neminovno morala proraditi. Uvijek tako bude. Truman nije usamljen u tome. Previše kontrole nad bilo kojim bićem izaziva suprotan efekat. Čak i kad dresirate životinju morate joj date malo slobode, inače će vas napasti. Kada odgajate dijete, ako ga gušite silnim bespotrebnim obavezama ono će ubrzo da pukne i da postane čista suprotnost onome što je planirano. Ko god pokušavao da uguši sve ljudsko u čovjeku jednom će naići na otpor. Koliko god ga strašio, prijetio, koliko god taj neko ne smije da se odupre jer pored silnog straha od kazne i suprotstavljanja jačem, postoji i onaj strah od istine, jednom će da reaguje, da promijeni sve. I nekadašnji robovi su se borili na se načine da doguraju do slobode. Naravno, ne svi. To je onaj momenat u čovjeku kada se probudi. Kada neka iskra proradi u njemu i više neće da bude sluga sistema, sluga samog sebe, već želi da slobodno diše, da misli, a ne da mu se nameće mišljenje. Nama je svakodnevni život odavno postao rijaliti program. Mislimo kako nam se kaže. Radimo kako nam se naredi. I da pišaju po nama spuštene bismo glave hodali. Kod većine se svijest još nije probudila. Pojedinci se uvijek bude. Truman je taj u gomili koji se odupire. On je za jedne antiheroj, a za neke najveći heroj. Zavisi s koje strane posmatrate. Za njega više ne postoji ni njegov najveći strah koji su mu usađivali od najranijih dana, da mu slučajno ne bi palo na pamet da izađe iz svog okvira.

A šta bude na kraju? Istina je uvijek jedno veliko razočaranje. Od istine očekujemo nešto veliko, spektakularno, a ona bude tako obična, malena. Ali je istina, jer ono spektakularno je samo još jedan lažni život.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …