Preskoči na glavni sadržaj

Paradoks postojanja

  "   12 majmuna"

Mnogo se govori o uticaju pojedinca u društvu i njegovoj mogućnosti da mijenja sve, pa čak i kada je usamljeni primjer? Koliki je stvarno uticaj? I da li uopšte postoji ikakav uticaj? Možda samo živimo u još jednoj iluziji da bismo lakše pregurali život i ništa više od toga. Ni na najnebitnije stvari u sopstvenom životu se ne može uvijek uticati. Ponekad jednostavno nije do nas, već do mnoštva vanjskih uticaja koje ne može promijeniti ili preusmjeriti, već samo čekati da vidimo kako će se sudbina taj put našaliti sa nama.


Prošlost u budućnosti


Značajna tema koja nije samo dječja mašta, već je i mnogo puta bila značajna u nauci, jeste vrijeme, putovanje kroz vrijeme. Naravno da većina i dalje na to gleda kao dječju maštariju u kojoj se vraćate nazad, ali tema je mnogo kompleksnija. Čak i bukvalan povratak u prošlost, kao što je prikazan u filmu “12 majmuna” ima drugačije značenje, koje povlači mnoštvo tema o kojima treba govoriti u sadašnjosti. I sadašnjosti nastanka filma, kao i našoj. Povratak glavnog lika u prošlost (nekoliko pogrešnih povrataka), nova prilika da se neke stvari promjene, i insistiranje na promjeni prošlosti da bi se izmjenila i sadašnjost, ništa novo nisu donijeli. Da li je u pitanju sudbina ili neka druga sila, koja bez obzira na sve drži neke stvari po nekom scenariu, i šta god neko uradio, i mislio da mijenja u suštini samo ostaje unutar okvira kao i ranije, samo je razlika što živi u iluziji da radi nešto veliko. Nešto što mijenja čitav svijet. Izgleda da smo na kraju dana svi mali ljudi, bez sopstvenih djela, činimo samo ona koja su nam nekom čudnovatom silom unaprijed dodjeljena i predodređena.

Škakiljanje razuma


“12 majmuna” je film koji rijetko ko da će shvatiti nakon prvog gledanja, to i da se desi, svaki naredni put primjećivaće mnoštvo drugih stvari koje ranije ne bi povezao sa tim filmom. Tako je manje više kod svih dobrih i kvalitetnih djela. Naravno i naše sazrijevanje utiče na razumijevanje određenih stvari. Međutim ovdje se nešto drugačije dešava. Primjećivanje novih elemenata ide u sasvim drugu krajnost, gdje ne postoji u smislu dodatka na ono ranije što smo shvatili. Ovdje sve ide u ekstreme. Na kraju budete zbunjeni još više, jer ne postoji način da se sve teme i problemi sažmu u jedno. A s druge strane ipak je to učinjeno u samom filmu. Ali jedna stvar koja je obilježila sam film jeste upravo ono što bismo mogli nazvati paradoksom postojanja ljudskog bića. Zašto baš paradoks? Kada uzmemo većinu stvari koje su prikazane u filmu i sklopimo ih u jednu smislenu cjelinu, šta dobijamo? Apsolutno ništa novo. Na kraju dana sve ostaje isto. Tome čovjek u isto vrijeme i teži, a i pokušava da promijeni. Jednostavno moramo priznati da smo kontradiktorna bića i da se to nikada neće promijeniti. Valjda je to dio naše prirode. Bez obzira što se vraćamo na isto, na staro, film itekako pokušava da to objasni na najčudnije načine, za koje treba mnogo mozganja da bi se shvatilo. Može vam se lako desiti i da danima nakon filma ne možete zaspati, jer pokušavate neke dijelove da sklopite u svojoj glavi, ali jednostavno ne ide. I nikad ne uspijete. Možda pogledate još koji put, i ponovo prođete kroz isti proces, ali i dalje ostaju stvari koje nemaju konačan odgovor. A te stvari nas ubijaju. Mi smo donekle ograničena biće, ako ništa barem svi umiremo. To nam je sigurno i ne može se izbjeći. Naravno i druge ograničenosti postoje, ali nećemo se sada pretjerano detaljno baviti njima. Upravo to je ono što nas tjera da uzimamo samo ono konkretno, jednostavno, i nešto što znamo da je sigurno tako. Nažalost i ono što je nama “sigurno” daleko je od toga, ali ipak ima oblak iluzije koji nas obuzima i polako prihvatamo to kao nešto konačno. Problem nastaje kada toga nema. Otvorena pitanja, a naša duša kao da je na lomači. Možda je to najveća bol koju čovjek može da osjeti, i jača je od bilo koje fizičke.

Vojska 12 majmuna


Glavna radnja je zapravo vraćanje glavnog lika da se spriječi širenje opasnog virusa, zbog kojeg je skoro čitava populacija izumrla. Njegov zadatak je da u prošlosti izmijeni određene stvari, da bi se samim tim izmjenila i budućnost, odnosno da ne dođe do širenja virusa. Koliko god je uspio da neke stvari izmjeni ipak sve ostaje isto. Živimo očigledno zatvoreni u tom krugu gdje nemamo nešto mnogo izbora, i gdje naša djela, ako i utiču, to ja minimalan uticaj na dešavanja oko nas. Naravno smrt kao kraj svih naših muka i vrhunac paradoksa, jer čitav život provedemo da nešto napravimo, da ispunimo raznim sadržajima, a na kraju svi umiremo, kao da se ništa od toga nije desilo. I onda čemu sve to? Uzalud? Samo smo mi za razliku od glavnog lika u filmu pošteđeni da gledamo svoju sopstvenu smrt, i proživljavamo je kroz snove prije ili poslije nego što se ona desi. Tako izgleda taj spoj prošlosti i budućnosti iz pomenutog filma, koji je još samo jedan paradoks u nizu našeg postojanja.



Popularni postovi s ovog bloga

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…