Preskoči na glavni sadržaj

Paradoks postojanja

  "   12 majmuna"

Mnogo se govori o uticaju pojedinca u društvu i njegovoj mogućnosti da mijenja sve, pa čak i kada je usamljeni primjer? Koliki je stvarno uticaj? I da li uopšte postoji ikakav uticaj? Možda samo živimo u još jednoj iluziji da bismo lakše pregurali život i ništa više od toga. Ni na najnebitnije stvari u sopstvenom životu se ne može uvijek uticati. Ponekad jednostavno nije do nas, već do mnoštva vanjskih uticaja koje ne može promijeniti ili preusmjeriti, već samo čekati da vidimo kako će se sudbina taj put našaliti sa nama.


Prošlost u budućnosti


Značajna tema koja nije samo dječja mašta, već je i mnogo puta bila značajna u nauci, jeste vrijeme, putovanje kroz vrijeme. Naravno da većina i dalje na to gleda kao dječju maštariju u kojoj se vraćate nazad, ali tema je mnogo kompleksnija. Čak i bukvalan povratak u prošlost, kao što je prikazan u filmu “12 majmuna” ima drugačije značenje, koje povlači mnoštvo tema o kojima treba govoriti u sadašnjosti. I sadašnjosti nastanka filma, kao i našoj. Povratak glavnog lika u prošlost (nekoliko pogrešnih povrataka), nova prilika da se neke stvari promjene, i insistiranje na promjeni prošlosti da bi se izmjenila i sadašnjost, ništa novo nisu donijeli. Da li je u pitanju sudbina ili neka druga sila, koja bez obzira na sve drži neke stvari po nekom scenariu, i šta god neko uradio, i mislio da mijenja u suštini samo ostaje unutar okvira kao i ranije, samo je razlika što živi u iluziji da radi nešto veliko. Nešto što mijenja čitav svijet. Izgleda da smo na kraju dana svi mali ljudi, bez sopstvenih djela, činimo samo ona koja su nam nekom čudnovatom silom unaprijed dodjeljena i predodređena.

Škakiljanje razuma


“12 majmuna” je film koji rijetko ko da će shvatiti nakon prvog gledanja, to i da se desi, svaki naredni put primjećivaće mnoštvo drugih stvari koje ranije ne bi povezao sa tim filmom. Tako je manje više kod svih dobrih i kvalitetnih djela. Naravno i naše sazrijevanje utiče na razumijevanje određenih stvari. Međutim ovdje se nešto drugačije dešava. Primjećivanje novih elemenata ide u sasvim drugu krajnost, gdje ne postoji u smislu dodatka na ono ranije što smo shvatili. Ovdje sve ide u ekstreme. Na kraju budete zbunjeni još više, jer ne postoji način da se sve teme i problemi sažmu u jedno. A s druge strane ipak je to učinjeno u samom filmu. Ali jedna stvar koja je obilježila sam film jeste upravo ono što bismo mogli nazvati paradoksom postojanja ljudskog bića. Zašto baš paradoks? Kada uzmemo većinu stvari koje su prikazane u filmu i sklopimo ih u jednu smislenu cjelinu, šta dobijamo? Apsolutno ništa novo. Na kraju dana sve ostaje isto. Tome čovjek u isto vrijeme i teži, a i pokušava da promijeni. Jednostavno moramo priznati da smo kontradiktorna bića i da se to nikada neće promijeniti. Valjda je to dio naše prirode. Bez obzira što se vraćamo na isto, na staro, film itekako pokušava da to objasni na najčudnije načine, za koje treba mnogo mozganja da bi se shvatilo. Može vam se lako desiti i da danima nakon filma ne možete zaspati, jer pokušavate neke dijelove da sklopite u svojoj glavi, ali jednostavno ne ide. I nikad ne uspijete. Možda pogledate još koji put, i ponovo prođete kroz isti proces, ali i dalje ostaju stvari koje nemaju konačan odgovor. A te stvari nas ubijaju. Mi smo donekle ograničena biće, ako ništa barem svi umiremo. To nam je sigurno i ne može se izbjeći. Naravno i druge ograničenosti postoje, ali nećemo se sada pretjerano detaljno baviti njima. Upravo to je ono što nas tjera da uzimamo samo ono konkretno, jednostavno, i nešto što znamo da je sigurno tako. Nažalost i ono što je nama “sigurno” daleko je od toga, ali ipak ima oblak iluzije koji nas obuzima i polako prihvatamo to kao nešto konačno. Problem nastaje kada toga nema. Otvorena pitanja, a naša duša kao da je na lomači. Možda je to najveća bol koju čovjek može da osjeti, i jača je od bilo koje fizičke.

Vojska 12 majmuna


Glavna radnja je zapravo vraćanje glavnog lika da se spriječi širenje opasnog virusa, zbog kojeg je skoro čitava populacija izumrla. Njegov zadatak je da u prošlosti izmijeni određene stvari, da bi se samim tim izmjenila i budućnost, odnosno da ne dođe do širenja virusa. Koliko god je uspio da neke stvari izmjeni ipak sve ostaje isto. Živimo očigledno zatvoreni u tom krugu gdje nemamo nešto mnogo izbora, i gdje naša djela, ako i utiču, to ja minimalan uticaj na dešavanja oko nas. Naravno smrt kao kraj svih naših muka i vrhunac paradoksa, jer čitav život provedemo da nešto napravimo, da ispunimo raznim sadržajima, a na kraju svi umiremo, kao da se ništa od toga nije desilo. I onda čemu sve to? Uzalud? Samo smo mi za razliku od glavnog lika u filmu pošteđeni da gledamo svoju sopstvenu smrt, i proživljavamo je kroz snove prije ili poslije nego što se ona desi. Tako izgleda taj spoj prošlosti i budućnosti iz pomenutog filma, koji je još samo jedan paradoks u nizu našeg postojanja.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…