Preskoči na glavni sadržaj

Paradoks postojanja

  "   12 majmuna"

Mnogo se govori o uticaju pojedinca u društvu i njegovoj mogućnosti da mijenja sve, pa čak i kada je usamljeni primjer? Koliki je stvarno uticaj? I da li uopšte postoji ikakav uticaj? Možda samo živimo u još jednoj iluziji da bismo lakše pregurali život i ništa više od toga. Ni na najnebitnije stvari u sopstvenom životu se ne može uvijek uticati. Ponekad jednostavno nije do nas, već do mnoštva vanjskih uticaja koje ne može promijeniti ili preusmjeriti, već samo čekati da vidimo kako će se sudbina taj put našaliti sa nama.


Prošlost u budućnosti


Značajna tema koja nije samo dječja mašta, već je i mnogo puta bila značajna u nauci, jeste vrijeme, putovanje kroz vrijeme. Naravno da većina i dalje na to gleda kao dječju maštariju u kojoj se vraćate nazad, ali tema je mnogo kompleksnija. Čak i bukvalan povratak u prošlost, kao što je prikazan u filmu “12 majmuna” ima drugačije značenje, koje povlači mnoštvo tema o kojima treba govoriti u sadašnjosti. I sadašnjosti nastanka filma, kao i našoj. Povratak glavnog lika u prošlost (nekoliko pogrešnih povrataka), nova prilika da se neke stvari promjene, i insistiranje na promjeni prošlosti da bi se izmjenila i sadašnjost, ništa novo nisu donijeli. Da li je u pitanju sudbina ili neka druga sila, koja bez obzira na sve drži neke stvari po nekom scenariu, i šta god neko uradio, i mislio da mijenja u suštini samo ostaje unutar okvira kao i ranije, samo je razlika što živi u iluziji da radi nešto veliko. Nešto što mijenja čitav svijet. Izgleda da smo na kraju dana svi mali ljudi, bez sopstvenih djela, činimo samo ona koja su nam nekom čudnovatom silom unaprijed dodjeljena i predodređena.

Škakiljanje razuma


“12 majmuna” je film koji rijetko ko da će shvatiti nakon prvog gledanja, to i da se desi, svaki naredni put primjećivaće mnoštvo drugih stvari koje ranije ne bi povezao sa tim filmom. Tako je manje više kod svih dobrih i kvalitetnih djela. Naravno i naše sazrijevanje utiče na razumijevanje određenih stvari. Međutim ovdje se nešto drugačije dešava. Primjećivanje novih elemenata ide u sasvim drugu krajnost, gdje ne postoji u smislu dodatka na ono ranije što smo shvatili. Ovdje sve ide u ekstreme. Na kraju budete zbunjeni još više, jer ne postoji način da se sve teme i problemi sažmu u jedno. A s druge strane ipak je to učinjeno u samom filmu. Ali jedna stvar koja je obilježila sam film jeste upravo ono što bismo mogli nazvati paradoksom postojanja ljudskog bića. Zašto baš paradoks? Kada uzmemo većinu stvari koje su prikazane u filmu i sklopimo ih u jednu smislenu cjelinu, šta dobijamo? Apsolutno ništa novo. Na kraju dana sve ostaje isto. Tome čovjek u isto vrijeme i teži, a i pokušava da promijeni. Jednostavno moramo priznati da smo kontradiktorna bića i da se to nikada neće promijeniti. Valjda je to dio naše prirode. Bez obzira što se vraćamo na isto, na staro, film itekako pokušava da to objasni na najčudnije načine, za koje treba mnogo mozganja da bi se shvatilo. Može vam se lako desiti i da danima nakon filma ne možete zaspati, jer pokušavate neke dijelove da sklopite u svojoj glavi, ali jednostavno ne ide. I nikad ne uspijete. Možda pogledate još koji put, i ponovo prođete kroz isti proces, ali i dalje ostaju stvari koje nemaju konačan odgovor. A te stvari nas ubijaju. Mi smo donekle ograničena biće, ako ništa barem svi umiremo. To nam je sigurno i ne može se izbjeći. Naravno i druge ograničenosti postoje, ali nećemo se sada pretjerano detaljno baviti njima. Upravo to je ono što nas tjera da uzimamo samo ono konkretno, jednostavno, i nešto što znamo da je sigurno tako. Nažalost i ono što je nama “sigurno” daleko je od toga, ali ipak ima oblak iluzije koji nas obuzima i polako prihvatamo to kao nešto konačno. Problem nastaje kada toga nema. Otvorena pitanja, a naša duša kao da je na lomači. Možda je to najveća bol koju čovjek može da osjeti, i jača je od bilo koje fizičke.

Vojska 12 majmuna


Glavna radnja je zapravo vraćanje glavnog lika da se spriječi širenje opasnog virusa, zbog kojeg je skoro čitava populacija izumrla. Njegov zadatak je da u prošlosti izmijeni određene stvari, da bi se samim tim izmjenila i budućnost, odnosno da ne dođe do širenja virusa. Koliko god je uspio da neke stvari izmjeni ipak sve ostaje isto. Živimo očigledno zatvoreni u tom krugu gdje nemamo nešto mnogo izbora, i gdje naša djela, ako i utiču, to ja minimalan uticaj na dešavanja oko nas. Naravno smrt kao kraj svih naših muka i vrhunac paradoksa, jer čitav život provedemo da nešto napravimo, da ispunimo raznim sadržajima, a na kraju svi umiremo, kao da se ništa od toga nije desilo. I onda čemu sve to? Uzalud? Samo smo mi za razliku od glavnog lika u filmu pošteđeni da gledamo svoju sopstvenu smrt, i proživljavamo je kroz snove prije ili poslije nego što se ona desi. Tako izgleda taj spoj prošlosti i budućnosti iz pomenutog filma, koji je još samo jedan paradoks u nizu našeg postojanja.



Popularni postovi s ovog bloga

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …

Muškarac dvadeset i prvog vijeka

Meni je otac od malih nogu usadio određene stavove o muškarcima. Uglavnom kako muškarci treba da se ponašaju i kako da se odnose prema ženskom rodu. Neki od tih stavova i nisu bili baš pohvalni, ali te stavove nisam ni usvojila. Ostali stavovi koje sam naučila od njega su pokazivali kako muškarac na sve moguće načine brine i brani djevojku, ženu, sestru… čak sam i vidjela na primjerima kako to izgleda. Ali danas ima sve manje takvih primjera, i prilika da se nešto takvo vidi i prepozna u društvu. I ako smo skrenuli odavno s tog puta ja i dalje živim po tim pravilima. Očekujem od muškarca da mi plati piće, očekujem ako izbije neka frka da stane ispred mene i zaštiti me, eto tu mu je taman jedinstvena prilika da pokaže da li je stvarno baja kao što priča, a svi pričaju. Očekujem da će se ponuditi da mi pomogne da ponesem stvari, jer je zašto ja da nosim nešto što je teško. Očekujem i da će mi ponuditi svoju jaknu ako je hladno. Očekujem još mnogo toga. Ali ništa od toga ne mogu dobiti. …

Estetski fenomeni današnjice

Prije nego što krenem sa svojom pričom, čisto želim da naglasim da ovaj tekst nje napisan radi vrijeđanja ili stvaranja neugodnosti, već čisto zapažanje onoga što se dešava u okolini. Prije svega, lično nemam ništa protiv estetske hirurgije, pogotovo kada je sve umjereno, ali nažalost toga je sve manje i manje.
Estetski idealiOd početaka našeg čovječanstva, barem onih početaka koji su nama poznati, pričalo se uvijek o ljepoti, i o idealima. Ta tema je bila prisutna u manjoj ili većoj mjeri, ali nije ništa prolazilo bez nje. Oduvijek se traga za savršenom proporcijom, o univerzalnom lijepom, danas imamo i neka nova viđenja, savremena viđenja ljepote. Svi ti ideali su se naravno mijenjali kroz istoriju. Od muškog tijela kao najvišeg ideala ljepote kojem svi treba da teže, pa do ideala u pogledu ženskog izgleda, od malo popunjenijeg ženskog tijela i tamnije kože i kose do porculanskog tena i uzanog struka. Ali uvijek su postojale neke stvari koje su se neprestano ponavljale. Danas imamo e…