Preskoči na glavni sadržaj

Misli o samoubistvu

*jedan sadržaj koji je u pripremi


Ćutimo. I dalje čekamo da neko drugi progovori, vrisne, u ovoj silnoj tišini. Ništa se ne dešava. Gušimo se. Plačemo. Ali o tome i dalje ćutimo. Sramota je. Danas je sramota da postoji neki probem, da je čovjeku teško, da ga neko maltretira, da mu ne ide u životu. Danas je sramota da se voli, da se bude nesrećan. Taj svijet postoji i to više od onog koji vidimo. Ali o njemu ne smijemo pričati. Kažu da je sramota. Guramo ga unutar sebe, sve dublje, da i sami zaboravimo da postoji. A problemi se samo gomilaju, to raste i dolazi do tačke pucanja. I šta onda kada prepukne u nama? I dalje ćutimo. Nestajemo. Pa se onda kasnije drugi pitaju zašto? Šta se desilo jednom osmijehu da sebi oduzme život, šta se desilo jednoj sreći da okonča svoj vijek na ovom svijetu? Desilo se mnogo toga, ali se ćutalo. Nije bilo vremena da se kaže. Bilo je sramota. A nije bilo nikog da posluša. Samo prevrtanja očima. Glupi komentari. Dok u duši puca, otpada dio po dio. I ostaje samo ogromna praznina, bolna. A tu bol rijetko ko preživi.

Odlazak, ponekad se čini kao rješenje. Savršen zločin i još savrešniji bijeg. Sve probleme i muke ostavljamo onima koji ostaju. A mi odlazimo, da zaspemo vječno, i da nas više niko ne budi.

Ljudske misli lete, rasplinu se u milion pravaca. Ni mi sami ih ne možemo kontrolisati. Bježe u neki nepoznat svijet, tamo gdje ne treba. A tu jedino vidi izlaz. Tada sve staje. Da li će nas se neko sjetiti? Kao da je bitno tada. Možda neko od onih koji ostanu iza nas, ako iko ostane… Razmisli o smrti? O samoubistvu? Svi žudimo, je l’ tako? Vuče nas. Volimo svoju sopstvenu destruktivnost, čak i kada nema neke veće probleme i kada izlazimo na kraj sa svim. Volimo mi tu našu crnu stranu. Čak nam je i privlačnija od ove sunčane. Vuče nas, sve jače. A tek kad imamo razlog. Onda kao da jedva čekamo da pobjegnemo u zagrljaj tanatosu da nas odvuče skroz na dno, u mračne tamnice. A možda taj san, vječni, možda i nije toliko taman. To je samo naše neznanje o onom nepoznatom. Ali i dalje, samo pojedini kada dođu na prag tame zakorače svjesno dalje. Mi smo kukavice, uglavnom se svi vratimo nazad. Ne volimo nepoznate stvari. Ne volimo promjene, makar bile i dobre.


Svaki osmijeh koji gledamo, nije samo osmijeh, već gomila crnih misli, koji se kriju iza. Oni koji nemaju takve misli se ni ne smiju. Nemaju šta da kriju. Pitate se zašto kriju? Zato što je kod nas sve sramota, i kod nas više niko nema vremena za drugog. Samo postoji svako od nas pojedinačno sa svim svojim crnim mislima, koje krije, potiskuje, sve dok ne pređe jednu granicu i izbije na površinu. A tada se sve briše...


Popularni postovi s ovog bloga

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…