Preskoči na glavni sadržaj

"Ljubav je ljubav"

Nedavno su započele priče o legalizaciji gej brakova u Bosni i Hercegovini. Iskreno ne znam šta pametno da kažem na to. Bojim se kako će ovo sve završiti. Ja to jednostavno ne mogu prihvatiti. Niti shvatiti. Ali trudim se da okrenem glavu i da ne osuđujem. Neka svako živi svoj život, neka svako radi šta želi u svoja četiri zida.


Ne, ja nisam odgojena u porodici gdje su me učili da postanem homofob. Baš naprotiv. Tjerali su me i učili da budem otvorena prema svemu i prihvatam to. Da ne mrzim nikoga. I ja ne mrzim. Samo ne mogu da prihvatim. A velika je razlika između toga, šta god drugi mislili. Neke granice sam sama sebi stvorila, naknadno. I tako je i ostalo. Prva ja znam veoma dobro da je u nekim davnim vremenima homoseksualnost bila poželjna. Pa samim tim i pedofilija, to je bila najveća čast da se nekom bude njegov dječak. To nije “bolest” novog doba i savremenog društva. Takve stvari postoje otkad i sam čovjek. Niko to ne može da opovrgne niti treba. U nekim kasnijim periodima čovječanstva se i dalje nastavila ta tradicija, ali se o tome nije pričalo. Postalo je tabu tema i tako do današnjih dana. Sada imamo svakakvih situacija, negdje se otvoreno priča, a ne gdje je i dalje tabu. Ja nemam problem otvoreno da pričam o tome, niti da kritikujem. Valjda u ovom lažno slobodnom svijetu možemo reći otvoreno šta mislimo. Ako se neko otvoreno može deklarisati kao član LGBT populacije (i još ostala slova koja neprestano dodaju, pa samim tim i slovo P, koje je oznaka za pedofiliju), mogu i ja otvoreno reći da meni to lično smeta.


Ja se ne miješam šta neko radi u svoja četiri zida, njegova volja. Ja znam šta ja radim, i šta ću raditi. Nije problem ni da se ljubakaju u kafani sto do mene. Ako ne budem mogla gledati, ja ću skloniti glavu, ja ću se udaljiti. Sve ću ja, eto neka se ljudi vole. Volim i ja. Neću reći ni riječ. Ali kada dođu i skakuću danima kao ludi po gradskim ulicama i imaju svoje parade, e tu povlačim granicu. Zašto ne postoji parada nekih drugih ugroženih manjina. Evo na primjer, danas je mnogo ljudi pripadnik neke manjine, u bilo kojoj životnoj oblasti. Zašto drugi ne prave toliku frku. Evo ja kao student filosofije se isto osjećam u manjini. Hoće da nam ugase odsjek. Hoćemo li i mi napraviti paradu filosofa? Možemo, i da napravimo niko nas ne bi doživio. Smijali bi se, i rekli da smo budale. Ali kada oni to rade, to je normalno. Danas je sramota biti heteroseksualac i reći to naglas, sve ostalo je i više nego poželjno. Za koju godinu heteroseksualci će krenuti lagati u društvu za svoju seksualnu orijentaciju jer neće moći reći istinu. Strah, sramota, ili neki treći razlog. Ali tu mi živimo.


Svakom legalizacijom i uvođenjem novih prava ja sam govorila ljudima jednu važnu stvar. Pedofilija će jednom doći na red. Svi oni koji su podržavali prava LGBT zajednice i kojima sam nagovještavala ovo, jer je to logički slijed događaja, govorili su da sam budala. Većina njih je bila izrazito protiv pedofilije. I onda hop. Na fejsu i ostalim društvenim mrežama počinju da iskaču slike čovjeka koji drži dijete za ruku (“Ljubav je ljubav. I pedofili su ljudi.”) Divno, zar ne? Počinje nova era. Jer ako su sve druge seksualne manjine dobile sva prava, onda mogu i pedofili. Ne postoji nijedan razlog da se njima ne omogući sve kao i ostalima. Situacija je ista. I uzalud se trude pojedinci da nešto objasne i da se izvuku iz toga, i ispadnu fini. Jednostavno ne može. Kako će sutra objasniti svojoj djeci zašto ih neki dekica gleda i dira na mjestima gdje ne treba? Kako će mi svi ostali zaštiti svoju djecu od trauma koje mogu pretrpiti kao žrtve pedofila? I pored svega, i poslije svega, ostaje samo pitanje kako? A mi više nemamo odgovora. Već samo puštamo da svaka bolest postane legalna, i prihvatamo je kao najnoviju modu. Jer to danas i jeste cilj. Samo budi u modi, a to generalno znači da se izdvojiš na bilo koji način. Pa ljudi posežu za raznim sredstvima samo da dođu u centar pažnje. Danas to valjda tako treba. Ne znam, izgleda da ne pripadam ovom novom svijetu. I neka se vole ljudi, neka rade šta hoće. Skloniću se ja, ako svi tvrde da je u meni problem. Ali ko će skloniti našu djecu od “fine gospode”?



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…