Preskoči na glavni sadržaj

"Ljubav je ljubav"

Nedavno su započele priče o legalizaciji gej brakova u Bosni i Hercegovini. Iskreno ne znam šta pametno da kažem na to. Bojim se kako će ovo sve završiti. Ja to jednostavno ne mogu prihvatiti. Niti shvatiti. Ali trudim se da okrenem glavu i da ne osuđujem. Neka svako živi svoj život, neka svako radi šta želi u svoja četiri zida.


Ne, ja nisam odgojena u porodici gdje su me učili da postanem homofob. Baš naprotiv. Tjerali su me i učili da budem otvorena prema svemu i prihvatam to. Da ne mrzim nikoga. I ja ne mrzim. Samo ne mogu da prihvatim. A velika je razlika između toga, šta god drugi mislili. Neke granice sam sama sebi stvorila, naknadno. I tako je i ostalo. Prva ja znam veoma dobro da je u nekim davnim vremenima homoseksualnost bila poželjna. Pa samim tim i pedofilija, to je bila najveća čast da se nekom bude njegov dječak. To nije “bolest” novog doba i savremenog društva. Takve stvari postoje otkad i sam čovjek. Niko to ne može da opovrgne niti treba. U nekim kasnijim periodima čovječanstva se i dalje nastavila ta tradicija, ali se o tome nije pričalo. Postalo je tabu tema i tako do današnjih dana. Sada imamo svakakvih situacija, negdje se otvoreno priča, a ne gdje je i dalje tabu. Ja nemam problem otvoreno da pričam o tome, niti da kritikujem. Valjda u ovom lažno slobodnom svijetu možemo reći otvoreno šta mislimo. Ako se neko otvoreno može deklarisati kao član LGBT populacije (i još ostala slova koja neprestano dodaju, pa samim tim i slovo P, koje je oznaka za pedofiliju), mogu i ja otvoreno reći da meni to lično smeta.


Ja se ne miješam šta neko radi u svoja četiri zida, njegova volja. Ja znam šta ja radim, i šta ću raditi. Nije problem ni da se ljubakaju u kafani sto do mene. Ako ne budem mogla gledati, ja ću skloniti glavu, ja ću se udaljiti. Sve ću ja, eto neka se ljudi vole. Volim i ja. Neću reći ni riječ. Ali kada dođu i skakuću danima kao ludi po gradskim ulicama i imaju svoje parade, e tu povlačim granicu. Zašto ne postoji parada nekih drugih ugroženih manjina. Evo na primjer, danas je mnogo ljudi pripadnik neke manjine, u bilo kojoj životnoj oblasti. Zašto drugi ne prave toliku frku. Evo ja kao student filosofije se isto osjećam u manjini. Hoće da nam ugase odsjek. Hoćemo li i mi napraviti paradu filosofa? Možemo, i da napravimo niko nas ne bi doživio. Smijali bi se, i rekli da smo budale. Ali kada oni to rade, to je normalno. Danas je sramota biti heteroseksualac i reći to naglas, sve ostalo je i više nego poželjno. Za koju godinu heteroseksualci će krenuti lagati u društvu za svoju seksualnu orijentaciju jer neće moći reći istinu. Strah, sramota, ili neki treći razlog. Ali tu mi živimo.


Svakom legalizacijom i uvođenjem novih prava ja sam govorila ljudima jednu važnu stvar. Pedofilija će jednom doći na red. Svi oni koji su podržavali prava LGBT zajednice i kojima sam nagovještavala ovo, jer je to logički slijed događaja, govorili su da sam budala. Većina njih je bila izrazito protiv pedofilije. I onda hop. Na fejsu i ostalim društvenim mrežama počinju da iskaču slike čovjeka koji drži dijete za ruku (“Ljubav je ljubav. I pedofili su ljudi.”) Divno, zar ne? Počinje nova era. Jer ako su sve druge seksualne manjine dobile sva prava, onda mogu i pedofili. Ne postoji nijedan razlog da se njima ne omogući sve kao i ostalima. Situacija je ista. I uzalud se trude pojedinci da nešto objasne i da se izvuku iz toga, i ispadnu fini. Jednostavno ne može. Kako će sutra objasniti svojoj djeci zašto ih neki dekica gleda i dira na mjestima gdje ne treba? Kako će mi svi ostali zaštiti svoju djecu od trauma koje mogu pretrpiti kao žrtve pedofila? I pored svega, i poslije svega, ostaje samo pitanje kako? A mi više nemamo odgovora. Već samo puštamo da svaka bolest postane legalna, i prihvatamo je kao najnoviju modu. Jer to danas i jeste cilj. Samo budi u modi, a to generalno znači da se izdvojiš na bilo koji način. Pa ljudi posežu za raznim sredstvima samo da dođu u centar pažnje. Danas to valjda tako treba. Ne znam, izgleda da ne pripadam ovom novom svijetu. I neka se vole ljudi, neka rade šta hoće. Skloniću se ja, ako svi tvrde da je u meni problem. Ali ko će skloniti našu djecu od “fine gospode”?



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …