Preskoči na glavni sadržaj

Brazil, distopija i utopija

Nećemo pričati o Brazilu i Rio de Janeiru. Nikako. Pričaćemo o drugom Brazilu. O filmu, o jadu i čemeru, koji i nas malo-malo pa pukne u glavu. Taj Brazil su naše najgore noćne more koje se dešavaju na javi. Ne možemo bježati od njih. A u snovima dođe nešto lijepo. Tog lijepog se stidimo na javi, to lijepo ne smije da postoji tu. nismo navikli, niti nam daju. Ipak smo mi i dalje samo lutke, praznih glava, koje čekaju da im neko treći, neko iz sjene stavi pokoju riječ ili misao, vjerujući da smo to mi sami osmislili i doživjeli ko zna kakvo prosvjetljenje.
Brazil? Brazil? Da li ste ikada pogledali taj film? Možda i bolje da niste… Nekad se i kajem što previše istražujem jer mi znatiželja ne da mira. Saznam svašta, vidim još više. Onda nema mirnog sna, samo trzaji i traganje za nečim većim. A veće ne postoji, ni ovo što nađem ne postoji. Nakon svega dolazi suočavanje s onim najgorim, sa realnošću koja je daleko od svega. I sve što ostaje, jeste san, o velikom junaku, i o spasavanju ljepotice, barem pokušaju, dok ih realnost ne razdvoji. Pozdrav iz Brazila…


Popularnost


Danas su distopijska djela popularnija nego ikad. Jer i ovo je kriza veća nego ikada. Možda smo previše subjektivni, ali i činjenično kada se pregledamo sve ranije epohe, jeste bilo teško, ali sada nam je na teretu mnogo toga više, što oni nisu imali. Njihova sreća. Jer smo sve što je trebalo da bude u našoj službi i da nam predstavlja neku vrstu pomoći u svakodnevnom životu, sami smo okrenuli protiv sebe. Sad ratujemo s tim, ratujemo sami sa sobom. Sa svima. Nismo toga ni svijesni, ponekad samo neka iskrica iskoči. Mnogima ni to nije nikakav znak. Filmovi, knjige, slike, razna upozorenja starijih, ali koga još briga za tim. Mi znamo najbolje. Nama sada i jeste najbolje. Tako barem kažu. A onda jedan usamljeni pojedinac, zastane na tren, čak i krene misliti. Nije dobro. Niti može. Distopija? Šta je uopšte ta čudna riječ, koju rijetko kad goristimo. Ponekad profesor srpskoga jezika vas natjera da je kažete, i to je kraj. Distopija, nešto divno? Ipak ne. Ni utopija ne može da bude divna, a distopija je samo skup svih naših noćnih mora na jednom mjestu, ovdje i sada, koje moramo da preživljavamo, a bijega nema. Ako ovako nastavimo nikada neće ni biti. Vrijeme je da se zapitamo…


Utopija


Kad smo ispljuvali sve živo, treba znati i šta želimo od sebe. I kako treba da izgleda nešto što bi odgovaralo svima. Ogorčeni na svijet bez imalo ljepote ja bih sve nade polagala u to. Odavno smo zaboravili na lijepo, na estetiku. Samo trčimo za nekim materijalnim glupostima, koje nemaju apsolutno nikakvog kvaliteta, a da ne pričamo o idejama i višim stvarima. Filosofsko nešto progovara iz mene, ipak svi imamo male profesionalne deformacije. Ali realno mi puno kritikujemo, samo kada treba iznijeti kako bi to riješili svi se ućute. Lako je kritikovati. Zato ćemo naći nešto inovativno što bi se svima manje-više svidjelo. A pogotovo lijepim i pametnim. Budimo realni takvih je najmanje, pa oni ne treba da rade, već da uživaju i budu isplaćeni od poreza koji će plaćati oni sa suprotnim osobinama. Znači majka priroda i sreća s kojim je neko rođen. Jer nam ostale stvari izgleda nisu donijele mnogo, a treba pokušati i ovako. A uživanje? Pa neka bude sat seksa, sat alkohola, sat drogiranja, pa ponovo u krug. Eventualno na svaka dvadeset i četiri sata jedan da izdvojimo i jedan sad za kulturu i obrazovanje. Vidim da je posljednjih dana popularno gledati balet “Romeo i Julija”. Ne bi bilo loše živjeti tako. Naravno neće svi, samo oni koje je prirodna selekcija usrećila i podarila im i pamet i ljepotu, da je mogu uništiti budućim životom. Da se oni manje srećni ne bi osjećali loše. Dok se to ne desi svi ćemo biti magarci preko čijih leđa ide sve...


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…