Preskoči na glavni sadržaj

Brazil, distopija i utopija

Nećemo pričati o Brazilu i Rio de Janeiru. Nikako. Pričaćemo o drugom Brazilu. O filmu, o jadu i čemeru, koji i nas malo-malo pa pukne u glavu. Taj Brazil su naše najgore noćne more koje se dešavaju na javi. Ne možemo bježati od njih. A u snovima dođe nešto lijepo. Tog lijepog se stidimo na javi, to lijepo ne smije da postoji tu. nismo navikli, niti nam daju. Ipak smo mi i dalje samo lutke, praznih glava, koje čekaju da im neko treći, neko iz sjene stavi pokoju riječ ili misao, vjerujući da smo to mi sami osmislili i doživjeli ko zna kakvo prosvjetljenje.
Brazil? Brazil? Da li ste ikada pogledali taj film? Možda i bolje da niste… Nekad se i kajem što previše istražujem jer mi znatiželja ne da mira. Saznam svašta, vidim još više. Onda nema mirnog sna, samo trzaji i traganje za nečim većim. A veće ne postoji, ni ovo što nađem ne postoji. Nakon svega dolazi suočavanje s onim najgorim, sa realnošću koja je daleko od svega. I sve što ostaje, jeste san, o velikom junaku, i o spasavanju ljepotice, barem pokušaju, dok ih realnost ne razdvoji. Pozdrav iz Brazila…


Popularnost


Danas su distopijska djela popularnija nego ikad. Jer i ovo je kriza veća nego ikada. Možda smo previše subjektivni, ali i činjenično kada se pregledamo sve ranije epohe, jeste bilo teško, ali sada nam je na teretu mnogo toga više, što oni nisu imali. Njihova sreća. Jer smo sve što je trebalo da bude u našoj službi i da nam predstavlja neku vrstu pomoći u svakodnevnom životu, sami smo okrenuli protiv sebe. Sad ratujemo s tim, ratujemo sami sa sobom. Sa svima. Nismo toga ni svijesni, ponekad samo neka iskrica iskoči. Mnogima ni to nije nikakav znak. Filmovi, knjige, slike, razna upozorenja starijih, ali koga još briga za tim. Mi znamo najbolje. Nama sada i jeste najbolje. Tako barem kažu. A onda jedan usamljeni pojedinac, zastane na tren, čak i krene misliti. Nije dobro. Niti može. Distopija? Šta je uopšte ta čudna riječ, koju rijetko kad goristimo. Ponekad profesor srpskoga jezika vas natjera da je kažete, i to je kraj. Distopija, nešto divno? Ipak ne. Ni utopija ne može da bude divna, a distopija je samo skup svih naših noćnih mora na jednom mjestu, ovdje i sada, koje moramo da preživljavamo, a bijega nema. Ako ovako nastavimo nikada neće ni biti. Vrijeme je da se zapitamo…


Utopija


Kad smo ispljuvali sve živo, treba znati i šta želimo od sebe. I kako treba da izgleda nešto što bi odgovaralo svima. Ogorčeni na svijet bez imalo ljepote ja bih sve nade polagala u to. Odavno smo zaboravili na lijepo, na estetiku. Samo trčimo za nekim materijalnim glupostima, koje nemaju apsolutno nikakvog kvaliteta, a da ne pričamo o idejama i višim stvarima. Filosofsko nešto progovara iz mene, ipak svi imamo male profesionalne deformacije. Ali realno mi puno kritikujemo, samo kada treba iznijeti kako bi to riješili svi se ućute. Lako je kritikovati. Zato ćemo naći nešto inovativno što bi se svima manje-više svidjelo. A pogotovo lijepim i pametnim. Budimo realni takvih je najmanje, pa oni ne treba da rade, već da uživaju i budu isplaćeni od poreza koji će plaćati oni sa suprotnim osobinama. Znači majka priroda i sreća s kojim je neko rođen. Jer nam ostale stvari izgleda nisu donijele mnogo, a treba pokušati i ovako. A uživanje? Pa neka bude sat seksa, sat alkohola, sat drogiranja, pa ponovo u krug. Eventualno na svaka dvadeset i četiri sata jedan da izdvojimo i jedan sad za kulturu i obrazovanje. Vidim da je posljednjih dana popularno gledati balet “Romeo i Julija”. Ne bi bilo loše živjeti tako. Naravno neće svi, samo oni koje je prirodna selekcija usrećila i podarila im i pamet i ljepotu, da je mogu uništiti budućim životom. Da se oni manje srećni ne bi osjećali loše. Dok se to ne desi svi ćemo biti magarci preko čijih leđa ide sve...


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…