Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od studeni, 2018

Brazil, distopija i utopija

Nećemo pričati o Brazilu i Rio de Janeiru. Nikako. Pričaćemo o drugom Brazilu. O filmu, o jadu i čemeru, koji i nas malo-malo pa pukne u glavu. Taj Brazil su naše najgore noćne more koje se dešavaju na javi. Ne možemo bježati od njih. A u snovima dođe nešto lijepo. Tog lijepog se stidimo na javi, to lijepo ne smije da postoji tu. nismo navikli, niti nam daju. Ipak smo mi i dalje samo lutke, praznih glava, koje čekaju da im neko treći, neko iz sjene stavi pokoju riječ ili misao, vjerujući da smo to mi sami osmislili i doživjeli ko zna kakvo prosvjetljenje. Brazil? Brazil? Da li ste ikada pogledali taj film? Možda i bolje da niste… Nekad se i kajem što previše istražujem jer mi znatiželja ne da mira. Saznam svašta, vidim još više. Onda nema mirnog sna, samo trzaji i traganje za nečim većim. A veće ne postoji, ni ovo što nađem ne postoji. Nakon svega dolazi suočavanje s onim najgorim, sa realnošću koja je daleko od svega. I sve što ostaje, jeste san, o velikom junaku, i o spasavanju ljep…

Violence or love

The fact is that people are very destructive beings in some part of our lives. It is just something inside all of us, that we cannot repress. And we do not have to do that. Sometimes, it is healthy to exhale our bad feelings. Just be careful and do not exaggerate, and everything will be fine.
When every of us look back, we can recognize some features of anger and destructiveness. And, to be honest sometimes it was bad, for us, and for others. It is fact that humanity has long past of violence and hurting others (other people, animals, destroying all kinds of structures…). But we are not talking a lot of one special kind of “violence”, but we are hundread percent sure that it is violence, and not something else. Let’s think again.
Hooliganism
This term, we usually link with football fans who are often violent and troubled. But hooliganism is also a social phenomenon. Many football fans unite in groups that are called by many names, for example, hooligans, casuals, boys, firm etc. There …

Misli o samoubistvu

*jedan sadržaj koji je u pripremi
Ćutimo. I dalje čekamo da neko drugi progovori, vrisne, u ovoj silnoj tišini. Ništa se ne dešava. Gušimo se. Plačemo. Ali o tome i dalje ćutimo. Sramota je. Danas je sramota da postoji neki probem, da je čovjeku teško, da ga neko maltretira, da mu ne ide u životu. Danas je sramota da se voli, da se bude nesrećan. Taj svijet postoji i to više od onog koji vidimo. Ali o njemu ne smijemo pričati. Kažu da je sramota. Guramo ga unutar sebe, sve dublje, da i sami zaboravimo da postoji. A problemi se samo gomilaju, to raste i dolazi do tačke pucanja. I šta onda kada prepukne u nama? I dalje ćutimo. Nestajemo. Pa se onda kasnije drugi pitaju zašto? Šta se desilo jednom osmijehu da sebi oduzme život, šta se desilo jednoj sreći da okonča svoj vijek na ovom svijetu? Desilo se mnogo toga, ali se ćutalo. Nije bilo vremena da se kaže. Bilo je sramota. A nije bilo nikog da posluša. Samo prevrtanja očima. Glupi komentari. Dok u duši puca, otpada dio po dio. I ostaje s…

Umjetnost protiv primitivizma

“Umetnost je, govorila je majka, nesiguran poziv koji nit’ hrani nit’ brani onog ko mu se oda. Put umetnosti uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od svih umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar.” Ove Andrićeve riječi urezane su još od nekog razreda osnovne škole, od djetinjstva kada ih nisam ni shvatala kako treba. Sada je drugačije, sada shvatam bolje, valjda godine, i po stoti put pročitano djelo. Ponekad nam pod nos gurnu nešto preteško za te godine, ne može se tada ni očekivati naše razumjevanje. Ali uvijek dođe vrijeme da se probudi u nama nešto što je dugo tu i pecka nas iznutra.

Odrastanje uz ono LIJEPO

Lijepo je odlika umjetnosti. Ružno ne volimo nikako, ali isto tako ne znamo baš prepoznati ni ono što je estetski u umjetnosti lijepo. Čak i kad možemo u mnogim situacijama izbjegavamo, jer nije to za nas obične ljude da previše mozgamo i da se bacamo u te brzace, lako se strada. Gledanje u lijepo neće naša lica učiniti ljepšim, ali dušu ho…

Paradoks postojanja

"   12 majmuna"Mnogo se govori o uticaju pojedinca u društvu i njegovoj mogućnosti da mijenja sve, pa čak i kada je usamljeni primjer? Koliki je stvarno uticaj? I da li uopšte postoji ikakav uticaj? Možda samo živimo u još jednoj iluziji da bismo lakše pregurali život i ništa više od toga. Ni na najnebitnije stvari u sopstvenom životu se ne može uvijek uticati. Ponekad jednostavno nije do nas, već do mnoštva vanjskih uticaja koje ne može promijeniti ili preusmjeriti, već samo čekati da vidimo kako će se sudbina taj put našaliti sa nama.

Prošlost u budućnosti
Značajna tema koja nije samo dječja mašta, već je i mnogo puta bila značajna u nauci, jeste vrijeme, putovanje kroz vrijeme. Naravno da većina i dalje na to gleda kao dječju maštariju u kojoj se vraćate nazad, ali tema je mnogo kompleksnija. Čak i bukvalan povratak u prošlost, kao što je prikazan u filmu “12 majmuna” ima drugačije značenje, koje povlači mnoštvo tema o kojima treba govoriti u sadašnjosti. I sadašnjosti …

Požar u Platonovoj pećini

Pećina iz koje se ne izlazi
Većini je već dobro poznata priča o pećini. Možda ne znaju svi detalje, i možda ne znaju da je to “ona” Platonova pećina, ali su sigurno negdje, barem usput čuli kako se odvija “život” na tom mjestu. Onaj koji ode, on se mora i vratiti. Ali ništa ga dobro ne čeka. Samo bijes koji će drugi da osjećaju. Na kraju može da dobije samo kaznu. Vidi svijet drugačije. On se probudio. Taj jedan, koji je otišao. On je upozorenje ostalima koji žele da pođu tim putem. Ništa im dobro neće donijeti, osim istine. A ponekad je to ono od čega bježimo, i što ne želimo da vidimo. Lakše je živjeti u iluziji, vjerovati da se sve ovo nešto veliko i značajno, i da jednostavno neke stvari nisu dostupne nama. I nisu. Obični smrtnici ne mogu da spoznaju ono što je spoznao bjegunac. Oni su ostali okovani, a njega više ništa ne može okovati. Većina ih nikad ni ne proviri iz pećine. Čak ne osjete ni potrebu ili neku želju da vide šta je tamo. Njima je dobro tu, u okovima. A šta kada tu i…

U tamnici života

Postoje ona jutra kada ništa ne želimo, sve je naporno. Spava nam se i dalje. Do kraja života. Snaga nas je izdala, ali mora se. Svaki put se mora. Ali postoje i ona jutra kada se veseli budimo, i uživamo u novom danu. Nažalost ovih drugih je sve manje. I niko više ne pita onog pored sebe kako je. To su sve valjda dosadna glupa pitanja, koja postavite komšiji u prolazu onako radi reda. Tako nas roditelji učili. Da li nas stvarno interesuje? Ne daj Bože. Ni mene niko ne pita, pa zašto bi onda mene zanimalo…

Identična svakodnevica
I sutra kad otvorim oči znam tačno unaprijed šta me čeka. Biće identično kao i prethodnog dana. Uvijek nastojim da mijenjam nešto, barem za trunku, da osjetim barem malo da imam uticaj na svoj život. Ali svi ti pokušaji su smiješni i jadni. Nikad nisam voljela da budem zarobljena u zoni komfora, niti se trudim tu ostati. Samu sebe guram negdje u nepoznato. Ali i to nepoznato je izgleda postalo isto ono što sam živjela juče. Ni sav trud ovog svijeta ne može mi vi…

Demokratsko trojstvo

Izbor

Čovjek bi trebalo da ima viši nivo svijesti od ostalih bića, i samim tim da bude svjestan situacije koja ga snađe. To prvenstveno znači, da svjesno biramo šta želimo i kako želimo, ali nakon toga i da preuzmemo odgovornost. Posljednjih dana je ova tema aktuelnija nego ikad. Izbori su završeni, narod razočaran, a onda je na silno razočarenje dobio još jedan udarac, a to je da silna opozicija je zapravo vlast, samo pod maskom da zavara naivne ljude. I ne znam zašto je iko iznenađen? To je normalna situacija kod nas. Nije prvi put, samo je sada zbog određenih stvari možda malo bolje ispraćeno u medijima. Ali nakon nekoliko dana ponovo će sve pasti u zaborav i vratićemo onu našu naivnost i vjerovanje svakom ko nam se predstavi kao čovjek iz naroda koji pokušava da nas spasi od propasti. Na kraju dana oni samo gledaju svoje guzice, mi smo nebitni.

Sloboda

Slobodu smo na papiru dobili u svemu i svačemu. I u formiranju vlasti u našoj državi. Na papiru naravno, u praksi nas niko ništa ne p…

Trumanov šou - svijet prikazan na ekranu i istina iza kamera

Genijalni Džim Keri je iznio mnoštvo uloga gdje je izdominirao, pa tako imamo i remek djelo pod nazivom Trumanov šou koji smo nekada kao klinci naivno gledali kao najveću fikciju. Naučna fantastika na malo umjereniji način za one koji nisu baš oduševljeni tim žanrom, eto to nam je bio Trumanov šou. Danas već druga priča. Danas se i sama osjećam kao Truman jer više niko od nas ne zna s koje strane nas neko i nešto posmatra. A onda imate i silne programe gdje ljudi dobrovoljno pristaju da neko gleda šta oni rade 24h dnevno. Privatnosti nema, mira nema. Sve smo podredili kamera i pažnji. Jeste to zanimljivo na početku, ljudi vas znaju, gledaju. Neki vam se dive, neki vas mrze, ali svi gledaju u vas. Dođe vrijeme kada se kajete, jer nema normalnog života ispred kamera.

Rijaliti šou

Trumanov šou je primjer onoga što danas živimo. Svi gledaju u ekrane koji im neprestano prikazuju dešavanja u nečijem životu. Svi se užive u scenario koji je veoma dobro osmišljen i po kojem svi učesnici rijaliti…

"Ljubav je ljubav"

Nedavno su započele priče o legalizaciji gej brakova u Bosni i Hercegovini. Iskreno ne znam šta pametno da kažem na to. Bojim se kako će ovo sve završiti. Ja to jednostavno ne mogu prihvatiti. Niti shvatiti. Ali trudim se da okrenem glavu i da ne osuđujem. Neka svako živi svoj život, neka svako radi šta želi u svoja četiri zida.

Ne, ja nisam odgojena u porodici gdje su me učili da postanem homofob. Baš naprotiv. Tjerali su me i učili da budem otvorena prema svemu i prihvatam to. Da ne mrzim nikoga. I ja ne mrzim. Samo ne mogu da prihvatim. A velika je razlika između toga, šta god drugi mislili. Neke granice sam sama sebi stvorila, naknadno. I tako je i ostalo. Prva ja znam veoma dobro da je u nekim davnim vremenima homoseksualnost bila poželjna. Pa samim tim i pedofilija, to je bila najveća čast da se nekom bude njegov dječak. To nije “bolest” novog doba i savremenog društva. Takve stvari postoje otkad i sam čovjek. Niko to ne može da opovrgne niti treba. U nekim kasnijim periodima čo…