Preskoči na glavni sadržaj

Ima li slobodno mjesto?

I danas, i sutra ponovo, svi će slušati prazne priče praznih glava, dok će svako intelektualno biće biti po strani. Negdje tamo u tmurnom ćošku, nebitno, zaboravljeno. Samo pametuju… Uvijek pametuju. Tako to obični smrtnici vide. Samo je žalosno što ne čuju neke stvari, možda bi i razmislili.


Još jedna stranica, ali prazna


Gdje su nestali intelektualci? Da li ih još ima na ovom našem Balkanu, ili su to samo lažne predstave pojedinaca koji su umislili nešto, ili su svjesni svog neznanja, pa se kriju iza tuđih likova? Možda je to kod nas samo jedan običan mit, da takvi ljudi postoje. A možda njih niko više ne vidi jer samo gledamo u starlete, kriminalce, raznorazne pjevaljke i druge potpuno neintelektualne pojave koje zauzimaju svaki dio pažnje i medija. Svaka ozbiljnija priča se izbjegava, teško je to. Treba čovjeku nakon napornog dana nešto da se rastereti, pa su i stvari za obrazovanje, kulturu, za duhovno uzdizanje postale limunadice, lagani pornići za skašene mozgove, jer nam samo to preostaje. I onda otvorite knjigu, a sve riječi ispisane su manje vrijedne nego da gledate u prazne stranice. Odavno su izgleda prošla vremena kad se nešto cijenilo i kada se pažnja poklanjala pravim stvarima, kvalitetnim, onim koje će nam pokazati nešto važno, a ne kako doći do nešto para preko noći i to u krevetu nekog oženjenog biznismena.

Ima li mjesta?


Ima li danas mjesta za drugačije? Za one koji su se posvetili većim stvarima? Izgleda da nema. Nekada su se naučnici, umjetnici, veliki školovani ljudi, poštovali. Danas im se smijemo. Budale obične. Samo tamo nešto pričaju, ponašaju se. Nema tu para, nisu bili u Zadrugama i Farmama. Nisu se sramotili javno, već nešto tamo razmišljaju u svoja četiri zida. Nekada su sva otkrića, velika djela, njih je pratila ono što danas nazivamo medijskom pažnjom. Danas je to nebitno, nije u drugom, već u hiljaditom planu. Intelektualac u našem novom društvu mjesta nema. Vrijednosti imaju još manje. Zaboravljeni od svih, sjede u ćošku neke sobice ili biblioteke, dok im se polumozgovi ismijavaju. Takvi o nama odlučuju, pa i o ovima zaboravljenim. Da, da. Takvi iz rijaliti programa, gdje je glavno da pokaže komad gole kože, pa raste dnevnica, dok drugi krvavo zarađuju da prehrane porodice. Dok se drugi školuju, završavaju prestižne škole, mijenjaju svijet. Samo se o tome ne priča. Mi to ne čujemo, a nemamo ni od koga. Takve stvari nam prećute, ali svaki sočni detalj iz života nebitne osobe iskače sa svih strana. I u dnevniku bude po potrebi. I šta će jadni, kao da bi htjeli imati mjesta u takvom društvu? Zašto bi? Znaju da vrijede više.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…