Preskoči na glavni sadržaj

Ima li slobodno mjesto?

I danas, i sutra ponovo, svi će slušati prazne priče praznih glava, dok će svako intelektualno biće biti po strani. Negdje tamo u tmurnom ćošku, nebitno, zaboravljeno. Samo pametuju… Uvijek pametuju. Tako to obični smrtnici vide. Samo je žalosno što ne čuju neke stvari, možda bi i razmislili.


Još jedna stranica, ali prazna


Gdje su nestali intelektualci? Da li ih još ima na ovom našem Balkanu, ili su to samo lažne predstave pojedinaca koji su umislili nešto, ili su svjesni svog neznanja, pa se kriju iza tuđih likova? Možda je to kod nas samo jedan običan mit, da takvi ljudi postoje. A možda njih niko više ne vidi jer samo gledamo u starlete, kriminalce, raznorazne pjevaljke i druge potpuno neintelektualne pojave koje zauzimaju svaki dio pažnje i medija. Svaka ozbiljnija priča se izbjegava, teško je to. Treba čovjeku nakon napornog dana nešto da se rastereti, pa su i stvari za obrazovanje, kulturu, za duhovno uzdizanje postale limunadice, lagani pornići za skašene mozgove, jer nam samo to preostaje. I onda otvorite knjigu, a sve riječi ispisane su manje vrijedne nego da gledate u prazne stranice. Odavno su izgleda prošla vremena kad se nešto cijenilo i kada se pažnja poklanjala pravim stvarima, kvalitetnim, onim koje će nam pokazati nešto važno, a ne kako doći do nešto para preko noći i to u krevetu nekog oženjenog biznismena.

Ima li mjesta?


Ima li danas mjesta za drugačije? Za one koji su se posvetili većim stvarima? Izgleda da nema. Nekada su se naučnici, umjetnici, veliki školovani ljudi, poštovali. Danas im se smijemo. Budale obične. Samo tamo nešto pričaju, ponašaju se. Nema tu para, nisu bili u Zadrugama i Farmama. Nisu se sramotili javno, već nešto tamo razmišljaju u svoja četiri zida. Nekada su sva otkrića, velika djela, njih je pratila ono što danas nazivamo medijskom pažnjom. Danas je to nebitno, nije u drugom, već u hiljaditom planu. Intelektualac u našem novom društvu mjesta nema. Vrijednosti imaju još manje. Zaboravljeni od svih, sjede u ćošku neke sobice ili biblioteke, dok im se polumozgovi ismijavaju. Takvi o nama odlučuju, pa i o ovima zaboravljenim. Da, da. Takvi iz rijaliti programa, gdje je glavno da pokaže komad gole kože, pa raste dnevnica, dok drugi krvavo zarađuju da prehrane porodice. Dok se drugi školuju, završavaju prestižne škole, mijenjaju svijet. Samo se o tome ne priča. Mi to ne čujemo, a nemamo ni od koga. Takve stvari nam prećute, ali svaki sočni detalj iz života nebitne osobe iskače sa svih strana. I u dnevniku bude po potrebi. I šta će jadni, kao da bi htjeli imati mjesta u takvom društvu? Zašto bi? Znaju da vrijede više.



Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…