Preskoči na glavni sadržaj

Ima li slobodno mjesto?

I danas, i sutra ponovo, svi će slušati prazne priče praznih glava, dok će svako intelektualno biće biti po strani. Negdje tamo u tmurnom ćošku, nebitno, zaboravljeno. Samo pametuju… Uvijek pametuju. Tako to obični smrtnici vide. Samo je žalosno što ne čuju neke stvari, možda bi i razmislili.


Još jedna stranica, ali prazna


Gdje su nestali intelektualci? Da li ih još ima na ovom našem Balkanu, ili su to samo lažne predstave pojedinaca koji su umislili nešto, ili su svjesni svog neznanja, pa se kriju iza tuđih likova? Možda je to kod nas samo jedan običan mit, da takvi ljudi postoje. A možda njih niko više ne vidi jer samo gledamo u starlete, kriminalce, raznorazne pjevaljke i druge potpuno neintelektualne pojave koje zauzimaju svaki dio pažnje i medija. Svaka ozbiljnija priča se izbjegava, teško je to. Treba čovjeku nakon napornog dana nešto da se rastereti, pa su i stvari za obrazovanje, kulturu, za duhovno uzdizanje postale limunadice, lagani pornići za skašene mozgove, jer nam samo to preostaje. I onda otvorite knjigu, a sve riječi ispisane su manje vrijedne nego da gledate u prazne stranice. Odavno su izgleda prošla vremena kad se nešto cijenilo i kada se pažnja poklanjala pravim stvarima, kvalitetnim, onim koje će nam pokazati nešto važno, a ne kako doći do nešto para preko noći i to u krevetu nekog oženjenog biznismena.

Ima li mjesta?


Ima li danas mjesta za drugačije? Za one koji su se posvetili većim stvarima? Izgleda da nema. Nekada su se naučnici, umjetnici, veliki školovani ljudi, poštovali. Danas im se smijemo. Budale obične. Samo tamo nešto pričaju, ponašaju se. Nema tu para, nisu bili u Zadrugama i Farmama. Nisu se sramotili javno, već nešto tamo razmišljaju u svoja četiri zida. Nekada su sva otkrića, velika djela, njih je pratila ono što danas nazivamo medijskom pažnjom. Danas je to nebitno, nije u drugom, već u hiljaditom planu. Intelektualac u našem novom društvu mjesta nema. Vrijednosti imaju još manje. Zaboravljeni od svih, sjede u ćošku neke sobice ili biblioteke, dok im se polumozgovi ismijavaju. Takvi o nama odlučuju, pa i o ovima zaboravljenim. Da, da. Takvi iz rijaliti programa, gdje je glavno da pokaže komad gole kože, pa raste dnevnica, dok drugi krvavo zarađuju da prehrane porodice. Dok se drugi školuju, završavaju prestižne škole, mijenjaju svijet. Samo se o tome ne priča. Mi to ne čujemo, a nemamo ni od koga. Takve stvari nam prećute, ali svaki sočni detalj iz života nebitne osobe iskače sa svih strana. I u dnevniku bude po potrebi. I šta će jadni, kao da bi htjeli imati mjesta u takvom društvu? Zašto bi? Znaju da vrijede više.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …