Preskoči na glavni sadržaj

Igre gladi

Nekoliko dana nas dijeli od izbora koji su glavna tema već danima. Gdje god se čovjek okrene dočekaju ga one ogavne face koje s pohlepom gledaju sa bilborda na obične prolaznike, kojima je svega preko glave. Ljudi hoće da žive. Svejedno je nama ko će biti glavni, ko će šta raditi, samo neka puste nas da živimo. Ne da preživljavamo, več da živimo život dostojan čovjeka, bez prijetnji, ucjena, i ostalih laži i prevara kojima se služe u apsolutno svakom segmentu svog života. To im je postao životni stil. Više ni ne znaju bez prevare da funkcionišu. I sve mane ljudskog roda možete vidjeti u nekom malo jeb***jem političaru. Oličenje svih padova ljudske duše i propasti, tačnije sve onog što vodi čovječanstvo u propast.

Njima jeste lako


Nije ovo samo još jedna fraza koju smo svi tek tako usvojili jer smo puni predrasuda. To stoji, i jeste tako, ali ipak ovdje je potpuno tačno da njima jeste lako. Oni su svojoj djeci dali sve. Obezbjedili im skupe i dobre škole u inostranstvu, pokupovali lokale, stanove, gdje god im je palo na pamet, obezbjedili im najbolje plaćene poslove na kojima oni ništa ne rade. Njihovo je samo da se s vremena na vrijeme pojave negdje i nasmiješe i to je to. Dok s druge strane ljudi koji znaju da rade sjede na birou, a u najboljem slučaju rade u nekom butiku ili marketu za neku šugavu platu, kakvu većina našeg naroda ima, a ona je daleko ispod onog prosjeka o kojem se stalno priča. A sad će nam Veličanstveni i to podići nakon izbora. Njima jeste lako. A šta je s tuđom djecom? Šta je sa djecom običnih radnika? Običnih ljudi, prolaznika? Po njima može da se gazi, pljuje, može da ih se ubija. Šta oni nekom znače? Njima očigledno ništa.

Ima se, može se


Naš narod se uvijek nekako snađe. I preživimo. A da li ćemo ovo preživjeti? Teško je reći. I dok penzionerima koji ne mogu od svojih penzija kupiti hljeba za mjesec dana, natovare koju marku za glas, oni lete, trče, otimaju se ko će prije da glasa. Omladina ćuti. Zna uvijek prokomentarisati da nešto nije u redu, da ne valja ovo ili ono. I kada dođe dan za odluku, tišina. “Ne možemo mi tu ništa”. Pa možda i ne možemo, ali vrijedi pokušati. Kad bismo sve u životu počinjali s tom rečenicom, niko nikad ništa ne bi postigao. Ali kad se ima, onda se i dijeli. Nikom nije palo na pamet da uvede besplatno školovanje ili da smanji cijene istog, ili barem cijene knjiga. Ili da se obezbjede malo bolji uslovi na fakultetima i u školama, jer znam iz ličnog iskustva, da većina nema ni regularno grijanje. A da pričamo u knjigama dostupnim u bibliotekama ili takvim stvarima, na to sve se čovjek samo može tugaljivo nasmijati i to je sve.

Koliko košta moj glas?


Svima dobro dođe koja para, čisto da se pregura mjesec. Nemamo mi normalne živote i uslove, pa da plata traje čitav mjesec. Kažu visok datum, pa ćemo malo se strpiti do prvog, petog ili kojeg već. Pred izbore uvijek svima nude da se radi za izborni dan, kao tamo nešto se prati, gleda, pa i da ne znam šta prekrše, probaj ti prijaviti, ali živ kući doći nećeš. O tome se priča samo negdje tiho, nekom ko sigurno neće širiti dalje, jer ni on ne smije. Dođe dan i kada meni ponude, pa ipak, uvijek nešto vanredno iskrsne, treba platiti, fakultet, oktobar je mjesec. Ali za tu tugu što nude, ne samo da svoj glas moram prodati, već i glasove drugih ljudi. I to što više nakupim. Zapitam se ponekad kako nekog nije sramota da to javno traži od drugih. Neko će drage volje prihvatiti, ali meni je nekako biti draže i gladna i žedna, barem imam malo dostojanstva. Svi jauču o demokratiji, o ljudskim pravima. A šta onda? Prodaju svoj glas za šugavih 20-30KM? I to je ono svi imamo pravo glasa, ja ću donijeti promjenu i slične stvari. Svako se pita, i pita se. Samo treba da damo pravi odgovor, rješenje, a ne da se prodamo kao da smo samo komad papira. Dokle god to budemo radili, nećemo ni dobiti život kakav zaslužujemo. Zapravo ni ne zaslužujemo ništa bolje.  

Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…