Preskoči na glavni sadržaj

Igre gladi

Nekoliko dana nas dijeli od izbora koji su glavna tema već danima. Gdje god se čovjek okrene dočekaju ga one ogavne face koje s pohlepom gledaju sa bilborda na obične prolaznike, kojima je svega preko glave. Ljudi hoće da žive. Svejedno je nama ko će biti glavni, ko će šta raditi, samo neka puste nas da živimo. Ne da preživljavamo, več da živimo život dostojan čovjeka, bez prijetnji, ucjena, i ostalih laži i prevara kojima se služe u apsolutno svakom segmentu svog života. To im je postao životni stil. Više ni ne znaju bez prevare da funkcionišu. I sve mane ljudskog roda možete vidjeti u nekom malo jeb***jem političaru. Oličenje svih padova ljudske duše i propasti, tačnije sve onog što vodi čovječanstvo u propast.

Njima jeste lako


Nije ovo samo još jedna fraza koju smo svi tek tako usvojili jer smo puni predrasuda. To stoji, i jeste tako, ali ipak ovdje je potpuno tačno da njima jeste lako. Oni su svojoj djeci dali sve. Obezbjedili im skupe i dobre škole u inostranstvu, pokupovali lokale, stanove, gdje god im je palo na pamet, obezbjedili im najbolje plaćene poslove na kojima oni ništa ne rade. Njihovo je samo da se s vremena na vrijeme pojave negdje i nasmiješe i to je to. Dok s druge strane ljudi koji znaju da rade sjede na birou, a u najboljem slučaju rade u nekom butiku ili marketu za neku šugavu platu, kakvu većina našeg naroda ima, a ona je daleko ispod onog prosjeka o kojem se stalno priča. A sad će nam Veličanstveni i to podići nakon izbora. Njima jeste lako. A šta je s tuđom djecom? Šta je sa djecom običnih radnika? Običnih ljudi, prolaznika? Po njima može da se gazi, pljuje, može da ih se ubija. Šta oni nekom znače? Njima očigledno ništa.

Ima se, može se


Naš narod se uvijek nekako snađe. I preživimo. A da li ćemo ovo preživjeti? Teško je reći. I dok penzionerima koji ne mogu od svojih penzija kupiti hljeba za mjesec dana, natovare koju marku za glas, oni lete, trče, otimaju se ko će prije da glasa. Omladina ćuti. Zna uvijek prokomentarisati da nešto nije u redu, da ne valja ovo ili ono. I kada dođe dan za odluku, tišina. “Ne možemo mi tu ništa”. Pa možda i ne možemo, ali vrijedi pokušati. Kad bismo sve u životu počinjali s tom rečenicom, niko nikad ništa ne bi postigao. Ali kad se ima, onda se i dijeli. Nikom nije palo na pamet da uvede besplatno školovanje ili da smanji cijene istog, ili barem cijene knjiga. Ili da se obezbjede malo bolji uslovi na fakultetima i u školama, jer znam iz ličnog iskustva, da većina nema ni regularno grijanje. A da pričamo u knjigama dostupnim u bibliotekama ili takvim stvarima, na to sve se čovjek samo može tugaljivo nasmijati i to je sve.

Koliko košta moj glas?


Svima dobro dođe koja para, čisto da se pregura mjesec. Nemamo mi normalne živote i uslove, pa da plata traje čitav mjesec. Kažu visok datum, pa ćemo malo se strpiti do prvog, petog ili kojeg već. Pred izbore uvijek svima nude da se radi za izborni dan, kao tamo nešto se prati, gleda, pa i da ne znam šta prekrše, probaj ti prijaviti, ali živ kući doći nećeš. O tome se priča samo negdje tiho, nekom ko sigurno neće širiti dalje, jer ni on ne smije. Dođe dan i kada meni ponude, pa ipak, uvijek nešto vanredno iskrsne, treba platiti, fakultet, oktobar je mjesec. Ali za tu tugu što nude, ne samo da svoj glas moram prodati, već i glasove drugih ljudi. I to što više nakupim. Zapitam se ponekad kako nekog nije sramota da to javno traži od drugih. Neko će drage volje prihvatiti, ali meni je nekako biti draže i gladna i žedna, barem imam malo dostojanstva. Svi jauču o demokratiji, o ljudskim pravima. A šta onda? Prodaju svoj glas za šugavih 20-30KM? I to je ono svi imamo pravo glasa, ja ću donijeti promjenu i slične stvari. Svako se pita, i pita se. Samo treba da damo pravi odgovor, rješenje, a ne da se prodamo kao da smo samo komad papira. Dokle god to budemo radili, nećemo ni dobiti život kakav zaslužujemo. Zapravo ni ne zaslužujemo ništa bolje.  

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …