Preskoči na glavni sadržaj

Igre gladi

Nekoliko dana nas dijeli od izbora koji su glavna tema već danima. Gdje god se čovjek okrene dočekaju ga one ogavne face koje s pohlepom gledaju sa bilborda na obične prolaznike, kojima je svega preko glave. Ljudi hoće da žive. Svejedno je nama ko će biti glavni, ko će šta raditi, samo neka puste nas da živimo. Ne da preživljavamo, več da živimo život dostojan čovjeka, bez prijetnji, ucjena, i ostalih laži i prevara kojima se služe u apsolutno svakom segmentu svog života. To im je postao životni stil. Više ni ne znaju bez prevare da funkcionišu. I sve mane ljudskog roda možete vidjeti u nekom malo jeb***jem političaru. Oličenje svih padova ljudske duše i propasti, tačnije sve onog što vodi čovječanstvo u propast.

Njima jeste lako


Nije ovo samo još jedna fraza koju smo svi tek tako usvojili jer smo puni predrasuda. To stoji, i jeste tako, ali ipak ovdje je potpuno tačno da njima jeste lako. Oni su svojoj djeci dali sve. Obezbjedili im skupe i dobre škole u inostranstvu, pokupovali lokale, stanove, gdje god im je palo na pamet, obezbjedili im najbolje plaćene poslove na kojima oni ništa ne rade. Njihovo je samo da se s vremena na vrijeme pojave negdje i nasmiješe i to je to. Dok s druge strane ljudi koji znaju da rade sjede na birou, a u najboljem slučaju rade u nekom butiku ili marketu za neku šugavu platu, kakvu većina našeg naroda ima, a ona je daleko ispod onog prosjeka o kojem se stalno priča. A sad će nam Veličanstveni i to podići nakon izbora. Njima jeste lako. A šta je s tuđom djecom? Šta je sa djecom običnih radnika? Običnih ljudi, prolaznika? Po njima može da se gazi, pljuje, može da ih se ubija. Šta oni nekom znače? Njima očigledno ništa.

Ima se, može se


Naš narod se uvijek nekako snađe. I preživimo. A da li ćemo ovo preživjeti? Teško je reći. I dok penzionerima koji ne mogu od svojih penzija kupiti hljeba za mjesec dana, natovare koju marku za glas, oni lete, trče, otimaju se ko će prije da glasa. Omladina ćuti. Zna uvijek prokomentarisati da nešto nije u redu, da ne valja ovo ili ono. I kada dođe dan za odluku, tišina. “Ne možemo mi tu ništa”. Pa možda i ne možemo, ali vrijedi pokušati. Kad bismo sve u životu počinjali s tom rečenicom, niko nikad ništa ne bi postigao. Ali kad se ima, onda se i dijeli. Nikom nije palo na pamet da uvede besplatno školovanje ili da smanji cijene istog, ili barem cijene knjiga. Ili da se obezbjede malo bolji uslovi na fakultetima i u školama, jer znam iz ličnog iskustva, da većina nema ni regularno grijanje. A da pričamo u knjigama dostupnim u bibliotekama ili takvim stvarima, na to sve se čovjek samo može tugaljivo nasmijati i to je sve.

Koliko košta moj glas?


Svima dobro dođe koja para, čisto da se pregura mjesec. Nemamo mi normalne živote i uslove, pa da plata traje čitav mjesec. Kažu visok datum, pa ćemo malo se strpiti do prvog, petog ili kojeg već. Pred izbore uvijek svima nude da se radi za izborni dan, kao tamo nešto se prati, gleda, pa i da ne znam šta prekrše, probaj ti prijaviti, ali živ kući doći nećeš. O tome se priča samo negdje tiho, nekom ko sigurno neće širiti dalje, jer ni on ne smije. Dođe dan i kada meni ponude, pa ipak, uvijek nešto vanredno iskrsne, treba platiti, fakultet, oktobar je mjesec. Ali za tu tugu što nude, ne samo da svoj glas moram prodati, već i glasove drugih ljudi. I to što više nakupim. Zapitam se ponekad kako nekog nije sramota da to javno traži od drugih. Neko će drage volje prihvatiti, ali meni je nekako biti draže i gladna i žedna, barem imam malo dostojanstva. Svi jauču o demokratiji, o ljudskim pravima. A šta onda? Prodaju svoj glas za šugavih 20-30KM? I to je ono svi imamo pravo glasa, ja ću donijeti promjenu i slične stvari. Svako se pita, i pita se. Samo treba da damo pravi odgovor, rješenje, a ne da se prodamo kao da smo samo komad papira. Dokle god to budemo radili, nećemo ni dobiti život kakav zaslužujemo. Zapravo ni ne zaslužujemo ništa bolje.  

Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…