Preskoči na glavni sadržaj

Djevojčice i hajlajter

Nije svaka žena ljepotica, nema svaka ispravan nos i pune usne, nema svaka prodorno plave oči, i dimenzije 90-60-90. Zato imamo šminku i razne fazone da se uljepšamo i da poneki nedostatak prikrijemo. Nažalost danas postaje moda da prikrijemo i ono što valja, jer pretjeramo sa šminkom, plastičnom hirurgijom.

Kofer pun šminke


Žensko sam i normalno da se volim dotjerati. Neki instinkt jednostavno. I nije mi žao zbog toga niti me je sramota. Ali ne mogu da se ponašam kao većina žena i djevojaka danas. Zar smo zaboravili da nam najbolje stoji ono što nam je već dato na našem licu. Samo treba da to iskoristimo i unaprijedimo. Naše crte lice treba da istaknemo, a ne tuđe, koje smo pokupili sa nekog tutorijala. Ne stoji vam!

Jagodice i rupice


Sakrijete ono što ne valja, istaknete dobre karakteristike lica, zvuči idealno. I donekle i jeste, kada stvarno to uradite. Ali ne trpi svačija koža isti tretman niti svi možemo koristiti iste proizvode. A još manje svima imamo lice kao Kim Kardašijan pa da se konturišemo kao ona… ne ide. Al’ baš ne ide. Nisam ja neki sad make-up stručnjak, kao ni mnogi koji se tako predstavljaju. Ja samo iznosim neke realne činjenice i logične zaključke kojih bi svi trebalo da budemo svjesni.

Trepavice do neba


Ako iko pati zbog trepavica, onda sam to ja. Ali nije uvijek rješenje staviti najveće i najgušće trepavice. One su isključivo rezervisane za jaku večernju šminku, a ponekad ni za to. Sada je moderan ruski volumen, i lijepo je to kada neko samo malo pojača svoje trepavice, a ne da jutarnju kafu pije s krilima do obrva, na očima. I bilo bi lijepo da je to kraj. Tu tek počinje čitava zbrka. Tu tek kreću silikoni, usne, grudi… Korak po korak postajemo sopstvene karikature, svakog dana je sve više takvih, jer izgleda da ih još nema dovoljno.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…