Preskoči na glavni sadržaj

Cijena dostojanstva

Vrištite svaki dan kako vam je loše, jer od minimalca ne možete ni osnovne potrebe da podmirite. I da imate pet minimalaca mjesečno opet je malo, jer čitavu porodicu treba izdržavati. Osnovne potrebe čovjeka su odavno postale luksuz, i to mogu samo oni najbogatiji. Nama običnim smrtnicima je sve uskraćeno. Šta će nama jadnicima život dostojan čovjeka?

Cjenkamo se


Borili ste se, ginuli, da bude svima nama bolje. Nešto nam i nije dobro, barem se meni čini. Svi su svakog dana sve nezadovoljniji svojim životom, a ko će i biti zadovoljan kada ne zna da li će sutra imati šta da jede. A da pričamo o putovanjima, odmorima, i lijepim skupim stvarima, to su samo pusti snovi. Ni ne pomišljajte. Uzalud se trudite. Danas je čak i da odete porodičnom doktoru i platite participaciju koju marku luksuz. Ljudi nemaju ni za to. Ali su se borili za demokratiju, gdje će sva njihova ljudska prava biti ispoštovana. Na kraju dođu i prodaju sebe i svoje dostojanstvo i sva svoja ljudska prava za 50KM, možda desetak maraka gore dole.

Potrebe, a ne luksuz


Demokratija jedino što je donijela jeste pravo glasa. Da MI biramo, da MI odlučujemo. I odluči neka para koju stave na račun, i onda poslije toga naredne četiri godine drkaju, dok mi rintamo za minimalac. Odlazak na more, idu oni, zimovanje, isto oni, vikend u Beču, isto oni. A mi? Mi tad radimo, jer kod privatnika nema slobodnih dana, nema veće plate od najniže. Nema radno vrijeme od osam časova, već dođeš ujutru na posao, pa dokad ostaneš, uvijek je iznenađenje. Barem taj smisao za faktor iznenađenja još nismo izgubili.

Nismo ni dostojni boljeg života



Nažalost smo spali na to da se naše dostojanstvo kao čovjeka ogleda samo tog jednog dana svake dvije godine, kada dođu izbori, za koje redovno znamo da budu pokradeni. Zajebite priče da mi tu ne možemo ništa. Mi smo ti koji sarađuju, koji su saučesnici u tome. Mi smo ti koji prodaju to jedino što je ostalo od ljudskog dostojanstva. Možda jedan glas neće promijeniti sve, ali to ne znači da ne treba pokušati. Ponekad taj jedan ruši sistem, ponekad taj jedan mijenja čovječanstvo. Nikad nisu mijenjali oni prosječni i dosadni, već onaj jedan što je izdvajao. Da bude još tužnije, dostojanstvo se prodavalo za nekoliko maraka, bukvalno. A s tim ne možete ni dva dana da preživite kao beskućnik, a kamoli kao dostojanstven čovjek. Ono jedino ljudsko što nam je ostalo i za šta smo se borili, mi smo se i toga odrekli. Svojevoljno. Izgleda da naš mentalitet još ne shvata šta je izbor, šta pojedinac može da učini u društvu. Mi ni nismo za demokratije, nama i treba diktatura, i to ona najgora. Tiranija. Jer i od demokratije sami gradimo jednu takvu. Valjda je lakše. Jedna budala će odlučivati o našim životima, mi ćemo biti robovi koji će samo klimati glavom i govoriti “Tako je Veličanstveni”, raditi, i čak ako nas i trunku plate bićemo presrećni kao da smo dobili čitav svijet. Oni su nam rekli da više ni ne zaslužujemo i mi prihvatamo to. Zašto bismo sami razmislili i uvidjeli samo nakon par trenutaka da nam mažu oči. I to ne samo danas, već godinama. Ali lakše je kad za nas najteži posao čovjeka čini neko drugi, kada drugi razmišlja mjesto nas i samo kaže šta i kako. Jeste. To je đavolja rabota, to razmišljanje, ne treba previše i ne treba se naglas govoriti protiv ovog ili onog, jer oni čuju sve. Dokle god oni čuju, i treba da misle mjesto nas, dotad nema za nas ni plate, ni odmora, a najmanje života kakav zaslužuje jedno ljudsko misleće biće u 21. vijeku.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…