Preskoči na glavni sadržaj

Cijena dostojanstva

Vrištite svaki dan kako vam je loše, jer od minimalca ne možete ni osnovne potrebe da podmirite. I da imate pet minimalaca mjesečno opet je malo, jer čitavu porodicu treba izdržavati. Osnovne potrebe čovjeka su odavno postale luksuz, i to mogu samo oni najbogatiji. Nama običnim smrtnicima je sve uskraćeno. Šta će nama jadnicima život dostojan čovjeka?

Cjenkamo se


Borili ste se, ginuli, da bude svima nama bolje. Nešto nam i nije dobro, barem se meni čini. Svi su svakog dana sve nezadovoljniji svojim životom, a ko će i biti zadovoljan kada ne zna da li će sutra imati šta da jede. A da pričamo o putovanjima, odmorima, i lijepim skupim stvarima, to su samo pusti snovi. Ni ne pomišljajte. Uzalud se trudite. Danas je čak i da odete porodičnom doktoru i platite participaciju koju marku luksuz. Ljudi nemaju ni za to. Ali su se borili za demokratiju, gdje će sva njihova ljudska prava biti ispoštovana. Na kraju dođu i prodaju sebe i svoje dostojanstvo i sva svoja ljudska prava za 50KM, možda desetak maraka gore dole.

Potrebe, a ne luksuz


Demokratija jedino što je donijela jeste pravo glasa. Da MI biramo, da MI odlučujemo. I odluči neka para koju stave na račun, i onda poslije toga naredne četiri godine drkaju, dok mi rintamo za minimalac. Odlazak na more, idu oni, zimovanje, isto oni, vikend u Beču, isto oni. A mi? Mi tad radimo, jer kod privatnika nema slobodnih dana, nema veće plate od najniže. Nema radno vrijeme od osam časova, već dođeš ujutru na posao, pa dokad ostaneš, uvijek je iznenađenje. Barem taj smisao za faktor iznenađenja još nismo izgubili.

Nismo ni dostojni boljeg života



Nažalost smo spali na to da se naše dostojanstvo kao čovjeka ogleda samo tog jednog dana svake dvije godine, kada dođu izbori, za koje redovno znamo da budu pokradeni. Zajebite priče da mi tu ne možemo ništa. Mi smo ti koji sarađuju, koji su saučesnici u tome. Mi smo ti koji prodaju to jedino što je ostalo od ljudskog dostojanstva. Možda jedan glas neće promijeniti sve, ali to ne znači da ne treba pokušati. Ponekad taj jedan ruši sistem, ponekad taj jedan mijenja čovječanstvo. Nikad nisu mijenjali oni prosječni i dosadni, već onaj jedan što je izdvajao. Da bude još tužnije, dostojanstvo se prodavalo za nekoliko maraka, bukvalno. A s tim ne možete ni dva dana da preživite kao beskućnik, a kamoli kao dostojanstven čovjek. Ono jedino ljudsko što nam je ostalo i za šta smo se borili, mi smo se i toga odrekli. Svojevoljno. Izgleda da naš mentalitet još ne shvata šta je izbor, šta pojedinac može da učini u društvu. Mi ni nismo za demokratije, nama i treba diktatura, i to ona najgora. Tiranija. Jer i od demokratije sami gradimo jednu takvu. Valjda je lakše. Jedna budala će odlučivati o našim životima, mi ćemo biti robovi koji će samo klimati glavom i govoriti “Tako je Veličanstveni”, raditi, i čak ako nas i trunku plate bićemo presrećni kao da smo dobili čitav svijet. Oni su nam rekli da više ni ne zaslužujemo i mi prihvatamo to. Zašto bismo sami razmislili i uvidjeli samo nakon par trenutaka da nam mažu oči. I to ne samo danas, već godinama. Ali lakše je kad za nas najteži posao čovjeka čini neko drugi, kada drugi razmišlja mjesto nas i samo kaže šta i kako. Jeste. To je đavolja rabota, to razmišljanje, ne treba previše i ne treba se naglas govoriti protiv ovog ili onog, jer oni čuju sve. Dokle god oni čuju, i treba da misle mjesto nas, dotad nema za nas ni plate, ni odmora, a najmanje života kakav zaslužuje jedno ljudsko misleće biće u 21. vijeku.



Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…