Preskoči na glavni sadržaj

Cijena dostojanstva

Vrištite svaki dan kako vam je loše, jer od minimalca ne možete ni osnovne potrebe da podmirite. I da imate pet minimalaca mjesečno opet je malo, jer čitavu porodicu treba izdržavati. Osnovne potrebe čovjeka su odavno postale luksuz, i to mogu samo oni najbogatiji. Nama običnim smrtnicima je sve uskraćeno. Šta će nama jadnicima život dostojan čovjeka?


Cjenkamo se


Borili ste se, ginuli, da bude svima nama bolje. Nešto nam i nije dobro, barem se meni čini. Svi su svakog dana sve nezadovoljniji svojim životom, a ko će i biti zadovoljan kada ne zna da li će sutra imati šta da jede. A da pričamo o putovanjima, odmorima, i lijepim skupim stvarima, to su samo pusti snovi. Ni ne pomišljajte. Uzalud se trudite. Danas je čak i da odete porodičnom doktoru i platite participaciju koju marku luksuz. Ljudi nemaju ni za to. Ali su se borili za demokratiju, gdje će sva njihova ljudska prava biti ispoštovana. Na kraju dođu i prodaju sebe i svoje dostojanstvo i sva svoja ljudska prava za 50KM, možda desetak maraka gore dole.


Potrebe, a ne luksuz


Demokratija jedino što je donijela jeste pravo glasa. Da MI biramo, da MI odlučujemo. I odluči neka para koju stave na račun, i onda poslije toga naredne četiri godine drkaju, dok mi rintamo za minimalac. Odlazak na more, idu oni, zimovanje, isto oni, vikend u Beču, isto oni. A mi? Mi tad radimo, jer kod privatnika nema slobodnih dana, nema veće plate od najniže. Nema radno vrijeme od osam časova, već dođeš ujutru na posao, pa dokad ostaneš, uvijek je iznenađenje. Barem taj smisao za faktor iznenađenja još nismo izgubili.


Nismo ni dostojni boljeg života



Nažalost smo spali na to da se naše dostojanstvo kao čovjeka ogleda samo tog jednog dana svake dvije godine, kada dođu izbori, za koje redovno znamo da budu pokradeni. Zajebite priče da mi tu ne možemo ništa. Mi smo ti koji sarađuju, koji su saučesnici u tome. Mi smo ti koji prodaju to jedino što je ostalo od ljudskog dostojanstva. Možda jedan glas neće promijeniti sve, ali to ne znači da ne treba pokušati. Ponekad taj jedan ruši sistem, ponekad taj jedan mijenja čovječanstvo. Nikad nisu mijenjali oni prosječni i dosadni, već onaj jedan što je izdvajao. Da bude još žalije dostojanstvo se prodavalo za nekoliko maraka, bukvalno. A s tim ne možete ni dva dana da preživite kao beskućnik, a kamoli kao dostojanstven čovjek. Ono jedino ljudsko što nam je ostalo i za šta smo se borili, mi smo se i toga odrekli. Svojevoljno. Izgleda da naš mentalitet još ne shvata šta je izbor, šta pojedinac može da učini u društvu. Mi ni nismo za demokratije, nama i treba diktatura, i to ona najgora. Tiranija. Jer i od demokratije sami gradimo jednu takvu. Valjda je lakše. Jedna budala će odlučivati o našim životima, mi ćemo biti robovi koji će samo klimati glavom i govoriti “Tako je Veličanstveni”, raditi, i čak ako nas i trunku plate bićemo presrećni kao da smo dobili čitav svijet. Oni su nam rekli da više ni ne zaslužujemo i mi prihvatamo to. Zašto bismo sami razmislili i uvidjeli samo nakon par trenutaka da nam mažu oči. I to ne samo danas, već godinama. Ali lakše je kad za nas najteži posao čovjeka čini neko drugi, kada drugi razmišlja mjesto nas i samo kaže šta i kako. Jeste. To je đavolja rabota, to razmišljanje, ne treba previše i ne treba se naglas govoriti protiv ovog ili onog, jer oni čuju sve. Dokle god oni čuju, i treba da misle mjesto nas, dotad nema za nas ni plate, ni odmora, a najmanje života kakav zaslužuje jedno ljudsko misleće biće u 21. vijeku.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …