Preskoči na glavni sadržaj

Sociopatske mreže


Svakim danom se mijenjamo i mi, i naši načini života. Danas je neizostavna upotreba društvenih mreža, gdje objavljujemo apsolutno sve o našim životima. To sam već i prihvatila, ali ima i dalje jedna čudna boljka koja se u posljednje vrijeme sve više širi naših društvom. A za nju je uzrok prvenstveno upotreba istih tih društvenih mreža, koje nas u stvarnom životu udaljavaju od društva, tjeraju nas da zaboravimo kako se druži s ljudima i kako se komunicira.

Lajkuj me, voli me


Živote smo sveli na broj lajkova, a ne na istinski razgovor sa prijateljem. Važno je uvjeriti okolinu da živite dobro, da ste srećni, i da oni vremenom postanu ljubomorni jer oni to nisu. Niste ni vi, ali oni ne vide drugu stranu. Samo osjete svoje nezadovoljstvo jer su tuđe slike ljepše, bolje, veselije. Nikad niste prelistali sopstveni profil i analizirali ga na isti način? Ako pokušate da budete barem malo objektivni, shvatićete da su ljudi isto tako ljubomorni i na vas, možda čak i više, jer i sami šaljete istu sliku preko svojih profila na društvenim mrežama.

Preći ćemo i preko te bolesti. Ali onda opet naiđemo na sljedeću. Nekada ste izlazili, družili se, upoznavali momke i djevojke. A sada? Pa i sada se sve to dešava, ali daleko od stvarnim pogleda i dodira. Oni postoje i dalje, ali preko ekrana. Kuckate i dopisujete se po čitave dane, i tako mjesecima, možda i godinama, a u nekim ekstremnijim situacijama se još niste ni vidjeli s osobom koja je s druge strane ekrane. Ali lajk dobija vrijednost same ljubavi.
Naravno da našim generacijama ima neku čar i samo dopisivanje, pogotovo na samom početku nekog upoznavanja. Ali to ima svoje granice. Na njih smo očigledno zaboravili jer se trudimo da što više izbjegavamo istinke ljudske stvari. One bi nas mogle i povrijediti, a ovdje na mrežama tu je sve sigurno. Tu ćemo sutradan ponovo staviti neku lijepu sliku, pa će drugi misliti da smo srećni. A koga zapravo uvjeravamo? Sebe ili druge?

 Voli me još više

Stranice za upoznavanje partnera preko interneta možda nemaju lošu namjeru. Možda je i moja poluprofesionalna deformacija što tu vidim samo bolesne manijake koji traže svoju narednu žrtvu, jer sam definitivno pogledala previše kriminalističkih serija. Ali kada na trenutak stanem i razmislim shvatim da je mnogim ljudima danas to postala potreba, jer jednostavno nemaju više sposobnosti niti znaju kako da komuniciraju i upoznaju se s ljudima na „normalan“ način.

Da bismo saznali kako to uistinu funkcioniše, dva ponosna člana „Futurizma“ su odlučila da se malo poigraju i naprave profil na jednoj od danas možda i najpoznatijih stranica takve vrste, „Tinder“. Ubrzo su počele da stižu poruke. Tu je bilo i lijepih momaka, koji se kroz samo dopisivanje čine kao jako pristojne osobe, ipak sve to može da zavara. I u takvim situacijama nikada ne može biti sigurni, ali eto držaćemo se toga da stvarno jesu takvi. S druge strane bilo je onih koji su pisali razne bljuvotine, koje nećemo navoditi ovdje, ali i sami možete pretpostaviti o čemu je riječ. I na kraju bilo je nekoliko užasno lijepih i zgodnih momaka, koji su pokazali ozbiljne namjere i odmah htjeli da se nađemo uživo. To nisu bili oni dječački pozivi na druženje, već onako, pravo muški.

Nažalost pošto je to sve bila samo mala provjera i jedno nezvanično istraživanje, nijedna od nas nije otišla na dejt, jednostavno smo u jednom trenutku ugasili taj profil, jer nam više ni ne treba. Možda će sada ljudi reći da sam zatucana i staromodna, ali ja ipak više volim da upoznam ljude uživo, i da se s njima družim onako kako su se ljudi družili godinama. I isto tako i dalje stojim pri tome da su takvi sajtovi mreže gdje razni bolesni umovi pokušavaju da pronađu svoje nove žrtve, iako nažalost postoje i oni koje je čitav ovaj novi svijet natjerao da na taj način traže društvo, jer više nisu u stanju da to rade ovako starinski kao ja.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …