Preskoči na glavni sadržaj

Sociopatske mreže


Svakim danom se mijenjamo i mi, i naši načini života. Danas je neizostavna upotreba društvenih mreža, gdje objavljujemo apsolutno sve o našim životima. To sam već i prihvatila, ali ima i dalje jedna čudna boljka koja se u posljednje vrijeme sve više širi naših društvom. A za nju je uzrok prvenstveno upotreba istih tih društvenih mreža, koje nas u stvarnom životu udaljavaju od društva, tjeraju nas da zaboravimo kako se druži s ljudima i kako se komunicira.

Lajkuj me, voli me


Živote smo sveli na broj lajkova, a ne na istinski razgovor sa prijateljem. Važno je uvjeriti okolinu da živite dobro, da ste srećni, i da oni vremenom postanu ljubomorni jer oni to nisu. Niste ni vi, ali oni ne vide drugu stranu. Samo osjete svoje nezadovoljstvo jer su tuđe slike ljepše, bolje, veselije. Nikad niste prelistali sopstveni profil i analizirali ga na isti način? Ako pokušate da budete barem malo objektivni, shvatićete da su ljudi isto tako ljubomorni i na vas, možda čak i više, jer i sami šaljete istu sliku preko svojih profila na društvenim mrežama.

Preći ćemo i preko te bolesti. Ali onda opet naiđemo na sljedeću. Nekada ste izlazili, družili se, upoznavali momke i djevojke. A sada? Pa i sada se sve to dešava, ali daleko od stvarnim pogleda i dodira. Oni postoje i dalje, ali preko ekrana. Kuckate i dopisujete se po čitave dane, i tako mjesecima, možda i godinama, a u nekim ekstremnijim situacijama se još niste ni vidjeli s osobom koja je s druge strane ekrane. Ali lajk dobija vrijednost same ljubavi.
Naravno da našim generacijama ima neku čar i samo dopisivanje, pogotovo na samom početku nekog upoznavanja. Ali to ima svoje granice. Na njih smo očigledno zaboravili jer se trudimo da što više izbjegavamo istinke ljudske stvari. One bi nas mogle i povrijediti, a ovdje na mrežama tu je sve sigurno. Tu ćemo sutradan ponovo staviti neku lijepu sliku, pa će drugi misliti da smo srećni. A koga zapravo uvjeravamo? Sebe ili druge?

 Voli me još više

Stranice za upoznavanje partnera preko interneta možda nemaju lošu namjeru. Možda je i moja poluprofesionalna deformacija što tu vidim samo bolesne manijake koji traže svoju narednu žrtvu, jer sam definitivno pogledala previše kriminalističkih serija. Ali kada na trenutak stanem i razmislim shvatim da je mnogim ljudima danas to postala potreba, jer jednostavno nemaju više sposobnosti niti znaju kako da komuniciraju i upoznaju se s ljudima na „normalan“ način.

Da bismo saznali kako to uistinu funkcioniše, dva ponosna člana „Futurizma“ su odlučila da se malo poigraju i naprave profil na jednoj od danas možda i najpoznatijih stranica takve vrste, „Tinder“. Ubrzo su počele da stižu poruke. Tu je bilo i lijepih momaka, koji se kroz samo dopisivanje čine kao jako pristojne osobe, ipak sve to može da zavara. I u takvim situacijama nikada ne može biti sigurni, ali eto držaćemo se toga da stvarno jesu takvi. S druge strane bilo je onih koji su pisali razne bljuvotine, koje nećemo navoditi ovdje, ali i sami možete pretpostaviti o čemu je riječ. I na kraju bilo je nekoliko užasno lijepih i zgodnih momaka, koji su pokazali ozbiljne namjere i odmah htjeli da se nađemo uživo. To nisu bili oni dječački pozivi na druženje, već onako, pravo muški.

Nažalost pošto je to sve bila samo mala provjera i jedno nezvanično istraživanje, nijedna od nas nije otišla na dejt, jednostavno smo u jednom trenutku ugasili taj profil, jer nam više ni ne treba. Možda će sada ljudi reći da sam zatucana i staromodna, ali ja ipak više volim da upoznam ljude uživo, i da se s njima družim onako kako su se ljudi družili godinama. I isto tako i dalje stojim pri tome da su takvi sajtovi mreže gdje razni bolesni umovi pokušavaju da pronađu svoje nove žrtve, iako nažalost postoje i oni koje je čitav ovaj novi svijet natjerao da na taj način traže društvo, jer više nisu u stanju da to rade ovako starinski kao ja.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…