Preskoči na glavni sadržaj

Oštećeni

Svako gleda na svoju stranu. Ni ne postojiš za njih. Kad god nešto pitaš, kažu ti da ćutiš. Ometaš ih u poslovima odraslih koje ne razumiješ. Nekada znaš zanovijetati, pa ti ćušnu koji dinar u ruku, ili ti daju igračku. Samo da ćutiš i ne ometaš ih. I kad ne rade, ponovo ćuti, treba im odmora. Ne smetaj. Odrastaš pored onih koji treba da se brinu za tebe, ali te ni ne vide. Kao da nisi tu. nekad im bude žao što te ostavljaju stalno po strani. I njih savjest opeče, jer vide da drugi to ne rade. Kupe ti najskuplju igračku ili stvarčicu da se zabaviš time, jer valjda se u njihovom odraslom svijetu tako ljubav kupuje. Sva djeca budu ljubomorna i gledaju te s prezirom, jer imaš sve ono što oni žele. Ti ne želiš, ti želiš ono što imaju oni. Barem jedan dan sa svojom porodicom. Normalan, miran, da te možda malo i primjete u realnom vremenu.

Odrastaš pored ljudi koji nemaju emocije. Ni ne uče te kako da voliš, jer i ti jednog dana treba da budeš roditelj, treba da živiš među ljudima kojima ćeš morati pokazati neku emociju. Ali ne znaš. Nikad ti niko nije pokazao. Osjećaš. Znaš da osjećaj, ali niko drugi to ne vidi. Misle da si bezosjećajno biće, da sve gledaš poprijeko. Da si unutra isprazno stvorenje koje ništa ne dotiče. Razlog više da te svi još više povrijede. A tebe boli to više nego ostale. I plače ti se, ali ni plakati ne znaš. Znaš samo da gledaš u daljinu i ponovo se pitaš zašto po ko zna koji put patiš, jer jednostavno ne shvataš uslove po kojima funkcionišu svi drugi. Svi osim tebe.

Hodaš ulicom i sve je pusto i sivo. Drugi su srećni, nasmijani. I oni imaju svoje muke i njima je teško. Ali on na kraju dana idu u topli dom, pun ljubavi, a tebi je uvijek to bilo uskraćeno. Ti ideš u hladnu sobu, gdje niko ni sa kim ne priča. Svi se gledaju poprijeko. Zašto bi pričali? Barem jednom? Ne vide oni poentu u tome, zbog vlastite sujete. I jednog dana će se samo probuditi sa djetetom od kojeg praviš isto oštećeno biće kao što si i sam, sa dva-tri propala braka iza sebe. I više nije bitno tvoje postojanje, već što i iza tebe ostaju ljudi još oštećeniji, u još većoj patnji. I tako samo nastaju generacije sa još više oštećenih, dok svi ne postanu takvi. I dalje hodaš gradom u skupim stvarima koje ti ništa ne znače, dok te drugi ljubomorno i zavidno gledaju, ti želiš samo jedan normalan porodični dan. Ali nećeš ga dobiti, pa onda ljubomorno čuvaš i voliš ono što imaš, iako to ni ne postoji.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…