Preskoči na glavni sadržaj

Oštećeni

Svako gleda na svoju stranu. Ni ne postojiš za njih. Kad god nešto pitaš, kažu ti da ćutiš. Ometaš ih u poslovima odraslih koje ne razumiješ. Nekada znaš zanovijetati, pa ti ćušnu koji dinar u ruku, ili ti daju igračku. Samo da ćutiš i ne ometaš ih. I kad ne rade, ponovo ćuti, treba im odmora. Ne smetaj. Odrastaš pored onih koji treba da se brinu za tebe, ali te ni ne vide. Kao da nisi tu. nekad im bude žao što te ostavljaju stalno po strani. I njih savjest opeče, jer vide da drugi to ne rade. Kupe ti najskuplju igračku ili stvarčicu da se zabaviš time, jer valjda se u njihovom odraslom svijetu tako ljubav kupuje. Sva djeca budu ljubomorna i gledaju te s prezirom, jer imaš sve ono što oni žele. Ti ne želiš, ti želiš ono što imaju onim. Barem jedan dan sa svojom porodicom. Normalan, miran, a ne da te niko ne primjećuje.

Odrastaš pored ljudi koji nemaju emocije. Ni ne uče te kako da voliš, jer i ti jednog dana treba da budeš roditelj, treba da živiš među ljudima kojima ćeš morati pokazati neku emociju. Ali ne znaš. Nikad ti niko nije pokazao. Osjećaš. Znaš da osjećaj, ali niko drugi to ne vidi. Misle da si bezosjećajno biće, da sve gledaš poprijeko. Da si unutra isprazno stvorenje koje ništa ne dotiče. Razlog više da te svi još više povrijede. A tebe boli to više nego ostale. I plače ti se, ali ni plakati ne znaš. Znaš samo da gledaš u daljinu i ponovo se pitaš zašto po ko zna koji put patiš, jer jednostavno ne shvataš uslove po kojima funkcionišu svi drugi. Svi osim tebe.

Hodaš ulicom i sve je pusto i sivo. Drugi su srećni, nasmijani. I oni imaju svoje muke i njima je teško. Ali on na kraju dana idu u topli dom, pun ljubavi, a tebi je uvijek to bilo uskraćeno. Ti ideš u hladnu sobu, gdje niko ni sa kim ne priča. Svi se gledaju poprijeko. Zašto bi pričali? Barem jednom? Ne vide oni poentu u tome, zbog vlastite sujete. I jednog dana će se samo probuditi sa djetetom od kojeg praviš isto oštećeno biće kao što si i sam, sa dva-tri propala braka iza sebe. I više nije bitno tvoje postojanje, već što i iza tebe ostaju ljudi još oštećeniji, u još većoj patnji. I tako samo nastaju generacije sa još više oštećenih, dok svi ne postanu takvi. I dalje hodaš gradom u skupim stvarima koje ti ništa ne znače, dok te drugi ljubomorno i zavidno gledaju, ti želiš samo jedan normalan porodični dan. Ali nećeš ga dobiti, pa onda ljubomorno čuvaš i voliš ono što imaš, iako to ni ne postoji.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …