Oštećeni

Svako gleda na svoju stranu. Ni ne postojiš za njih. Kad god nešto pitaš, kažu ti da ćutiš. Ometaš ih u poslovima odraslih koje ne razumiješ. Nekada znaš zanovijetati, pa ti ćušnu koji dinar u ruku, ili ti daju igračku. Samo da ćutiš i ne ometaš ih. I kad ne rade, ponovo ćuti, treba im odmora. Ne smetaj. Odrastaš pored onih koji treba da se brinu za tebe, ali te ni ne vide. Kao da nisi tu. nekad im bude žao što te ostavljaju stalno po strani. I njih savjest opeče, jer vide da drugi to ne rade. Kupe ti najskuplju igračku ili stvarčicu da se zabaviš time, jer valjda se u njihovom odraslom svijetu tako ljubav kupuje. Sva djeca budu ljubomorna i gledaju te s prezirom, jer imaš sve ono što oni žele. Ti ne želiš, ti želiš ono što imaju onim. Barem jedan dan sa svojom porodicom. Normalan, miran, a ne da te niko ne primjećuje.

Odrastaš pored ljudi koji nemaju emocije. Ni ne uče te kako da voliš, jer i ti jednog dana treba da budeš roditelj, treba da živiš među ljudima kojima ćeš morati pokazati neku emociju. Ali ne znaš. Nikad ti niko nije pokazao. Osjećaš. Znaš da osjećaj, ali niko drugi to ne vidi. Misle da si bezosjećajno biće, da sve gledaš poprijeko. Da si unutra isprazno stvorenje koje ništa ne dotiče. Razlog više da te svi još više povrijede. A tebe boli to više nego ostale. I plače ti se, ali ni plakati ne znaš. Znaš samo da gledaš u daljinu i ponovo se pitaš zašto po ko zna koji put patiš, jer jednostavno ne shvataš uslove po kojima funkcionišu svi drugi. Svi osim tebe.

Hodaš ulicom i sve je pusto i sivo. Drugi su srećni, nasmijani. I oni imaju svoje muke i njima je teško. Ali on na kraju dana idu u topli dom, pun ljubavi, a tebi je uvijek to bilo uskraćeno. Ti ideš u hladnu sobu, gdje niko ni sa kim ne priča. Svi se gledaju poprijeko. Zašto bi pričali? Barem jednom? Ne vide oni poentu u tome, zbog vlastite sujete. I jednog dana će se samo probuditi sa djetetom od kojeg praviš isto oštećeno biće kao što si i sam, sa dva-tri propala braka iza sebe. I više nije bitno tvoje postojanje, već što i iza tebe ostaju ljudi još oštećeniji, u još većoj patnji. I tako samo nastaju generacije sa još više oštećenih, dok svi ne postanu takvi. I dalje hodaš gradom u skupim stvarima koje ti ništa ne znače, dok te drugi ljubomorno i zavidno gledaju, ti želiš samo jedan normalan porodični dan. Ali nećeš ga dobiti, pa onda ljubomorno čuvaš i voliš ono što imaš, iako to ni ne postoji.


Коментари