Preskoči na glavni sadržaj

Kosmička komunikacija

Tema ljubavi je nešto čega se dotaknemo svakodnevno. Ipak postoji mala granica između ljubavi i nečeg što postaje bolest, opsjednutost, nešto što nije realno, a mi to i dalje jednačimo sa nečim lijepim i prije svega “normalnim”. Često se desi da se zakačimo za neku nerealnu sliku osobe koju volimo, i zapravo nikad ne zavolimo samu osobu, jer jedva da imamo kontakt s njom, sve je to samo naša mašta i iluzija, dok s druge strane prolaze ljudi, velike ljubavi, za kojima se ni ne osvrnemo. I zašto je baš ta iluzija, ta platonska ljubav i nerealna veza ponekad jača od normalnog odnosa sa drugom osobom?

Dodiri i pogledi


Zar nema neke čari tajanstvenost? Uvijek je veza najljepša na početku dok se polako razotkrivaju stvari, dok se čekaju. Nije sve ponuđeno, već polako kao da odmotavate poklon, koji je umotan u hiljadu ukrasnih papira. Ponekad vas na kraju dočeka razočarenje, a ponekad ipak budete srećni. Razočarenje je ipak malo češće. Ne zbog toga što je druga strana loša, ili ima loše namjere, naprotiv, to je zbog nas, zbog naših uvjerenja i iluzija koje smo gajili. Ali sada je ta osoba tu, i već nam je nešto prirasla srcu, pa je ostavljamo tu pored nas barem na neko vrijeme, da ne budemo usamljeni, i shvatamo da ništa ne može biti savršeno. Prihvatamo i te mane kojih smo bili svjesni sve vrijeme, ali pokušavali da ih potisnemo negdje u nadi da će tako nestati iz stvarnosti. Naravno to se ne dešava.

Dodiri imaju veliku ulogu u bilo kakvom odnosu sa ljudima oko nas. Ali šta ako tih dodira nema, i nikada neće biti, a mi i dalje patimo? Zar se može voljeti osoba koju vidimo samo ponekad, i razmjenimo hladan pogled, koji znači više od života? Za koji bismo bukvalno dali sve što imamo, samo da još jednom te oči pogledaju u istom pravcu? Često sa strane ljudi to okarakterišu kao ludost, kao neko nenormalno ponašanje i zaljubljenost.

Iz književnosti s ljubavlju


Na trenutak se osvrnemo na naljepša djela književnosti posvećena ljubavi ili voljenoj osobi. Prije svega voljenoj ženi, jer su djela uglavnom pisana iz pera koje drži muška ruka. Sjetite se Danteove Beatriče, oko nje se neprestano vode polemike, da li ju je Dante vidio nekoliko puta u životu, ili samo jednom, ili nije uopšte? A onda s druge strane imamo nešto malo bliže nama i mladog Vertera koji sebi oduzima život, jer njegova voljena nikada uistinu neće biti njegova. Koliko god pokušavali da odvojimo takve priče iz stvarnog života i okarakterišemo ih kao fikciju, svaka priča, ima određeno utemelje u stvarnom životu. Te stvari se dešavaju i ovdje među nama, samo nisu toliko primjećene ili nisu toliko naglašene kao što su oni naglašavali u svojim djelima. Naravno, danas mnogo toga prećutimo od straha da nas ne osuđuju, jer je svaka sitnica na meti za prozivke. Jednostavno čuvamo u sebi uspomene na velike ljubavi, na velike zaluđenosti koje nikada nismo ostvarili, a bile su nam važnije od bilo čega. Na kraju su ipak ostale tajna, jer bi bilo teško objašnjavati ljudima kako je jedan pogled izazvao opsjednutost koja nam nije davala mira danima, dok sve što se uistinu dešavalo nije imalo nikakve vrijednost. Zašto, kako, da nas pogodi neko koga ni ne znamo? Kako nam uspije obuzeti dušu neki pogled koji možda nećemo više nikada sresti? Da li je to neka sudbina, slučajnost ili neka viša povezanost koju ljudsko biće ni dalje ne razumije, na to nemam odgovor, nemate ga vjerovatno ni vi. Jedino možemo da se prepustimo maštanju i nadanju, ali uz sve to uvijek ide i bol.

Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…