Kosmička komunikacija

Tema ljubavi je nešto čega se dotaknemo svakodnevno. Ipak postoji mala granica između ljubavi i nečeg što postaje bolest, opsjednutost, nešto što nije realno, a mi to i dalje jednačimo sa nečim lijepim i prije svega “normalnim”. Često se desi da se zakačimo za neku nerealnu sliku osobe koju volimo, i zapravo nikad ne zavolimo samu osobu, jer jedva da imamo kontakt s njom, sve je to samo naša mašta i iluzija, dok s druge strane prolaze ljudi, velike ljubavi, za kojima se ni ne osvrnemo. I zašto je baš ta iluzija, ta platonska ljubav i nerealna veza ponekad jača od normalnog odnosa sa drugom osobom?

Dodiri i pogledi


Zar nema neke čari tajanstvenost? Uvijek je veza najljepša na početku dok se polako razotkrivaju stvari, dok se čekaju. Nije sve ponuđeno, već polako kao da odmotavate poklon, koji je umotan u hiljadu ukrasnih papira. Ponekad vas na kraju dočeka razočarenje, a ponekad ipak budete srećni. Razočarenje je ipak malo češće. Ne zbog toga što je druga strana loša, ili ima loše namjere, naprotiv, to je zbog nas, zbog naših uvjerenja i iluzija koje smo gajili. Ali sada je ta osoba tu, i već nam je nešto prirasla srcu, pa je ostavljamo tu pored nas barem na neko vrijeme, da ne budemo usamljeni, i shvatamo da ništa ne može biti savršeno. Prihvatamo i te mane kojih smo bili svjesni sve vrijeme, ali pokušavali da ih potisnemo negdje u nadi da će tako nestati iz stvarnosti. Naravno to se ne dešava.

Dodiri imaju veliku ulogu u bilo kakvom odnosu sa ljudima oko nas. Ali šta ako tih dodira nema, i nikada neće biti, a mi i dalje patimo? Zar se može voljeti osoba koju vidimo samo ponekad, i razmjenimo hladan pogled, koji znači više od života? Za koji bismo bukvalno dali sve što imamo, samo da još jednom te oči pogledaju u istom pravcu? Često sa strane ljudi to okarakterišu kao ludost, kao neko nenormalno ponašanje i zaljubljenost.

Iz književnosti s ljubavlju


Na trenutak se osvrnemo na naljepša djela književnosti posvećena ljubavi ili voljenoj osobi. Prije svega voljenoj ženi, jer su djela uglavnom pisana iz pera koje drži muška ruka. Sjetite se Danteove Beatriče, oko nje se neprestano vode polemike, da li ju je Dante vidio nekoliko puta u životu, ili samo jednom, ili nije uopšte? A onda s druge strane imamo nešto malo bliže nama i mladog Vertera koji sebi oduzima život, jer njegova voljena nikada uistinu neće biti njegova. Koliko god pokušavali da odvojimo takve priče iz stvarnog života i okarakterišemo ih kao fikciju, svaka priča, ima određeno utemelje u stvarnom životu. Te stvari se dešavaju i ovdje među nama, samo nisu toliko primjećene ili nisu toliko naglašene kao što su oni naglašavali u svojim djelima. Naravno, danas mnogo toga prećutimo od straha da nas ne osuđuju, jer je svaka sitnica na meti za prozivke. Jednostavno čuvamo u sebi uspomene na velike ljubavi, na velike zaluđenosti koje nikada nismo ostvarili, a bile su nam važnije od bilo čega. Na kraju su ipak ostale tajna, jer bi bilo teško objašnjavati ljudima kako je jedan pogled izazvao opsjednutost koja nam nije davala mira danima, dok sve što se uistinu dešavalo nije imalo nikakve vrijednost. Zašto, kako, da nas pogodi neko koga ni ne znamo? Kako nam uspije obuzeti dušu neki pogled koji možda nećemo više nikada sresti? Da li je to neka sudbina, slučajnost ili neka viša povezanost koju ljudsko biće ni dalje ne razumije, na to nemam odgovor, nemate ga vjerovatno ni vi. Jedino možemo da se prepustimo maštanju i nadanju, ali uz sve to uvijek ide i bol.

Коментари