Dok čekaš


Taj jedan pogled, dalek, izgubljen. Dok stotinu drugih pada na tebe, taj jedan je nestao u daljini. Više se nikada neće vratiti. Možda ga jednom slučajno sretneš na kraju ulice, možda se pojavi. Ali šta onda? Opet sve počinje ispočetka, a i dalje je osuđeno na propast
Možda nije njegova krivica, možda je sve do mene, do vas. Jednostavno nešto prepukne, nestane. I taj pogled više ne pada na nas. Već luta negdje daleko. Nekad sami tjeramo ljude od sebe. I to one koje nikako ne smijemo. Koje nikako ne želimo nigdje drugo osim pored nas. Ali desi se. Dešavaju se i gore stvari, pa zašto onda ne i to? Svaki put stoji upitnik iznad glave. Da li moglo drugačije? Da li će nekad popustiti, da li će se promijeniti išta? Odgovora nema. Ne dolazi. Ponekad na momente se iznenadimo nekom reakcijom, ali to je sve kratkog vijeka. Niko ne želi da živi za poneki sekund, ako može dobiti vječnost. Svako od nas smatra da tu vječnost i zaslužuje. Pitanje je ko stvarno ima takve zasluge.

Ponekad dođe i taj trenutak, bude miran. Težak, ali u potpunosti miran. Pomirimo se sa sudbinom. Odustali smo davno, tada samo to prihvatamo, onako stoički. I to je sve. Ali i dalje postoji iskra nade, možda jednom bude drugačije.

Uvijek ostane otvoreno pitanje, jer ništa od toga nikada neće biti uistinu gotovo. Uvijek postoji mogućnost da sve ponovo krene, ali uzalud su sve te mogućnosti, sva ta nadanja. Svaki put će završiti isto. Da li je to bol koju nanosimo sami sebi našim suludim iluzijama u kojima živimo? Ili nam nanose drugi? Kao da je to bitno ako boli. Onda nije bitan ni uzrok niti bilo šta drugo, tada samo tražimo onaj jedan pogled, onaj jedan zagrljaj, koji će izliječiti sve. Ali ga nema. Odavno ga nema, i znaš da nikada neće ponovo doći. Otišao je negdje daleko, gdje više ne može da gleda na tebe. A pitaš se svaki dan, po milion puta, puniš glavu glupostima, u nadi da će u hrpi bezveznih razloga isplivati jedno dobro objašnjenje. Kad ga i nađeš, to objašnjenje ne donosi mir. Samo još više patnje. I tako stalno u krug.

I dalje čekaš taj jedan pogled. Tu jednu poruku, jedan osmijeh. Milion drugih dolazi, čeka samo na tebe, ali uzalud. Kao da se ništa ne dešava, život je i dalje dosadan i siv. A ti i dalje čekaš samo ono jedno što se nikada pojaviti neće. Hoće li doći na kraju? Ipak ne.




Коментари