Preskoči na glavni sadržaj

Dok čekaš


Taj jedan pogled, dalek, izgubljen. Dok stotinu drugih pada na tebe, taj jedan je nestao u daljini. Više se nikada neće vratiti. Možda ga jednom slučajno sretneš na kraju ulice, možda se pojavi. Ali šta onda? Opet sve počinje ispočetka, a i dalje je osuđeno na propast
Možda nije njegova krivica, možda je sve do mene, do vas. Jednostavno nešto prepukne, nestane. I taj pogled više ne pada na nas. Već luta negdje daleko. Nekad sami tjeramo ljude od sebe. I to one koje nikako ne smijemo. Koje nikako ne želimo nigdje drugo osim pored nas. Ali desi se. Dešavaju se i gore stvari, pa zašto onda ne i to? Svaki put stoji upitnik iznad glave. Da li moglo drugačije? Da li će nekad popustiti, da li će se promijeniti išta? Odgovora nema. Ne dolazi. Ponekad na momente se iznenadimo nekom reakcijom, ali to je sve kratkog vijeka. Niko ne želi da živi za poneki sekund, ako može dobiti vječnost. Svako od nas smatra da tu vječnost i zaslužuje. Pitanje je ko stvarno ima takve zasluge.

Ponekad dođe i taj trenutak, bude miran. Težak, ali u potpunosti miran. Pomirimo se sa sudbinom. Odustali smo davno, tada samo to prihvatamo, onako stoički. I to je sve. Ali i dalje postoji iskra nade, možda jednom bude drugačije.

Uvijek ostane otvoreno pitanje, jer ništa od toga nikada neće biti uistinu gotovo. Uvijek postoji mogućnost da sve ponovo krene, ali uzalud su sve te mogućnosti, sva ta nadanja. Svaki put će završiti isto. Da li je to bol koju nanosimo sami sebi našim suludim iluzijama u kojima živimo? Ili nam nanose drugi? Kao da je to bitno ako boli. Onda nije bitan ni uzrok niti bilo šta drugo, tada samo tražimo onaj jedan pogled, onaj jedan zagrljaj, koji će izliječiti sve. Ali ga nema. Odavno ga nema, i znaš da nikada neće ponovo doći. Otišao je negdje daleko, gdje više ne može da gleda na tebe. A pitaš se svaki dan, po milion puta, puniš glavu glupostima, u nadi da će u hrpi bezveznih razloga isplivati jedno dobro objašnjenje. Kad ga i nađeš, to objašnjenje ne donosi mir. Samo još više patnje. I tako stalno u krug.

I dalje čekaš taj jedan pogled. Tu jednu poruku, jedan osmijeh. Milion drugih dolazi, čeka samo na tebe, ali uzalud. Kao da se ništa ne dešava, život je i dalje dosadan i siv. A ti i dalje čekaš samo ono jedno što se nikada pojaviti neće. Hoće li doći na kraju? Ipak ne.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …