Preskoči na glavni sadržaj

Dok čekaš


Taj jedan pogled, dalek, izgubljen. Dok stotinu drugih pada na tebe, taj jedan je nestao u daljini. Više se nikada neće vratiti. Možda ga jednom slučajno sretneš na kraju ulice, možda se pojavi. Ali šta onda? Opet sve počinje ispočetka, a i dalje je osuđeno na propast
Možda nije njegova krivica, možda je sve do mene, do vas. Jednostavno nešto prepukne, nestane. I taj pogled više ne pada na nas. Već luta negdje daleko. Nekad sami tjeramo ljude od sebe. I to one koje nikako ne smijemo. Koje nikako ne želimo nigdje drugo osim pored nas. Ali desi se. Dešavaju se i gore stvari, pa zašto onda ne i to? Svaki put stoji upitnik iznad glave. Da li moglo drugačije? Da li će nekad popustiti, da li će se promijeniti išta? Odgovora nema. Ne dolazi. Ponekad na momente se iznenadimo nekom reakcijom, ali to je sve kratkog vijeka. Niko ne želi da živi za poneki sekund, ako može dobiti vječnost. Svako od nas smatra da tu vječnost i zaslužuje. Pitanje je ko stvarno ima takve zasluge.

Ponekad dođe i taj trenutak, bude miran. Težak, ali u potpunosti miran. Pomirimo se sa sudbinom. Odustali smo davno, tada samo to prihvatamo, onako stoički. I to je sve. Ali i dalje postoji iskra nade, možda jednom bude drugačije.

Uvijek ostane otvoreno pitanje, jer ništa od toga nikada neće biti uistinu gotovo. Uvijek postoji mogućnost da sve ponovo krene, ali uzalud su sve te mogućnosti, sva ta nadanja. Svaki put će završiti isto. Da li je to bol koju nanosimo sami sebi našim suludim iluzijama u kojima živimo? Ili nam nanose drugi? Kao da je to bitno ako boli. Onda nije bitan ni uzrok niti bilo šta drugo, tada samo tražimo onaj jedan pogled, onaj jedan zagrljaj, koji će izliječiti sve. Ali ga nema. Odavno ga nema, i znaš da nikada neće ponovo doći. Otišao je negdje daleko, gdje više ne može da gleda na tebe. A pitaš se svaki dan, po milion puta, puniš glavu glupostima, u nadi da će u hrpi bezveznih razloga isplivati jedno dobro objašnjenje. Kad ga i nađeš, to objašnjenje ne donosi mir. Samo još više patnje. I tako stalno u krug.

I dalje čekaš taj jedan pogled. Tu jednu poruku, jedan osmijeh. Milion drugih dolazi, čeka samo na tebe, ali uzalud. Kao da se ništa ne dešava, život je i dalje dosadan i siv. A ti i dalje čekaš samo ono jedno što se nikada pojaviti neće. Hoće li doći na kraju? Ipak ne.




Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…