Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od srpanj, 2018

Kosmička komunikacija

Tema ljubavi je nešto čega se dotaknemo svakodnevno. Ipak postoji mala granica između ljubavi i nečeg što postaje bolest, opsjednutost, nešto što nije realno, a mi to i dalje jednačimo sa nečim lijepim i prije svega “normalnim”. Često se desi da se zakačimo za neku nerealnu sliku osobe koju volimo, i zapravo nikad ne zavolimo samu osobu, jer jedva da imamo kontakt s njom, sve je to samo naša mašta i iluzija, dok s druge strane prolaze ljudi, velike ljubavi, za kojima se ni ne osvrnemo. I zašto je baš ta iluzija, ta platonska ljubav i nerealna veza ponekad jača od normalnog odnosa sa drugom osobom?
Dodiri i pogledi
Zar nema neke čari tajanstvenost? Uvijek je veza najljepša na početku dok se polako razotkrivaju stvari, dok se čekaju. Nije sve ponuđeno, već polako kao da odmotavate poklon, koji je umotan u hiljadu ukrasnih papira. Ponekad vas na kraju dočeka razočarenje, a ponekad ipak budete srećni. Razočarenje je ipak malo češće. Ne zbog toga što je druga strana loša, ili ima loše namje…

Oštećeni

Svako gleda na svoju stranu. Ni ne postojiš za njih. Kad god nešto pitaš, kažu ti da ćutiš. Ometaš ih u poslovima odraslih koje ne razumiješ. Nekada znaš zanovijetati, pa ti ćušnu koji dinar u ruku, ili ti daju igračku. Samo da ćutiš i ne ometaš ih. I kad ne rade, ponovo ćuti, treba im odmora. Ne smetaj. Odrastaš pored onih koji treba da se brinu za tebe, ali te ni ne vide. Kao da nisi tu. nekad im bude žao što te ostavljaju stalno po strani. I njih savjest opeče, jer vide da drugi to ne rade. Kupe ti najskuplju igračku ili stvarčicu da se zabaviš time, jer valjda se u njihovom odraslom svijetu tako ljubav kupuje. Sva djeca budu ljubomorna i gledaju te s prezirom, jer imaš sve ono što oni žele. Ti ne želiš, ti želiš ono što imaju onim. Barem jedan dan sa svojom porodicom. Normalan, miran, a ne da te niko ne primjećuje.
Odrastaš pored ljudi koji nemaju emocije. Ni ne uče te kako da voliš, jer i ti jednog dana treba da budeš roditelj, treba da živiš među ljudima kojima ćeš morati pokaza…

Sociopatske mreže

Svakim danom se mijenjamo i mi, i naši načini života. Danas je neizostavna upotreba društvenih mreža, gdje objavljujemo apsolutno sve o našim životima. To sam već i prihvatila, ali ima i dalje jedna čudna boljka koja se u posljednje vrijeme sve više širi naših društvom. A za nju je uzrok prvenstveno upotreba istih tih društvenih mreža, koje nas u stvarnom životu udaljavaju od društva, tjeraju nas da zaboravimo kako se druži s ljudima i kako se komunicira.
Lajkuj me, voli me
Živote smo sveli na broj lajkova, a ne na istinski razgovor sa prijateljem. Važno je uvjeriti okolinu da živite dobro, da ste srećni, i da oni vremenom postanu ljubomorni jer oni to nisu. Niste ni vi, ali oni ne vide drugu stranu. Samo osjete svoje nezadovoljstvo jer su tuđe slike ljepše, bolje, veselije. Nikad niste prelistali sopstveni profil i analizirali ga na isti način? Ako pokušate da budete barem malo objektivni, shvatićete da su ljudi isto tako ljubomorni i na vas, možda čak i više, jer i sami šaljete istu …

Dok čekaš

Taj jedan pogled, dalek, izgubljen. Dok stotinu drugih pada na tebe, taj jedan je nestao u daljini. Više se nikada neće vratiti. Možda ga jednom slučajno sretneš na kraju ulice, možda se pojavi. Ali šta onda? Opet sve počinje ispočetka, a i dalje je osuđeno na propast Možda nije njegova krivica, možda je sve do mene, do vas. Jednostavno nešto prepukne, nestane. I taj pogled više ne pada na nas. Već luta negdje daleko. Nekad sami tjeramo ljude od sebe. I to one koje nikako ne smijemo. Koje nikako ne želimo nigdje drugo osim pored nas. Ali desi se. Dešavaju se i gore stvari, pa zašto onda ne i to? Svaki put stoji upitnik iznad glave. Da li moglo drugačije? Da li će nekad popustiti, da li će se promijeniti išta? Odgovora nema. Ne dolazi. Ponekad na momente se iznenadimo nekom reakcijom, ali to je sve kratkog vijeka. Niko ne želi da živi za poneki sekund, ako može dobiti vječnost. Svako od nas smatra da tu vječnost i zaslužuje. Pitanje je ko stvarno ima takve zasluge.
Ponekad dođe i taj tr…