Preskoči na glavni sadržaj

Zavođenje Orijenta


Konstantinopolj. Carigrad. Istanbul. Zovite ga kako želite. U svakom slučaju bilo bi šteta da ne posjetite predivno mjesto kao što je taj grad, za vrijeme kratkog života koji uglavnom svi trošimo na bespotrebne stvari. Mjesto gdje ćete vidjeti apsolutno sve. Ne mislim ja samo na razne spomenike i upoznavanje kulture, već i na ono prosto ponašanje, život običnih ljudi, tačnije sve moguće načine života, sakupljene iz cijelog svijeta i ostavljene tu na jednom mjestu, da zajedno žive, da dišu, da budu srećni. Prije svega da uživaju. To je jedan od najvećih razloga njihovog sastanka na Bosforu.

Nakon posjete doživljaji variraju iz krajnosti u krajnost. Od divljenja, do apsolutnog gađenja. Od tetošenja i uživanja u pažnji i prijatnosti domaćina, do svjedočenja o tome da vas na glavnoj ulici pred gomilom ljudi može neko opljačkati, ili čak i ubiti. Ipak na kraju dana, kada sve bude gotovo osjećaj je divan. Jer i ovim malo lošijim stvarima možda nikada ne biste svjedočili da vam to Istanbul nije omogućio. I opet ostaje samo divljenje. Aspolutno zadovoljstvo. Uživanje, jer ti ljudi obožavaju da ne rade ništa i uživaju. Shvatite ubrzo koliko su u pravu. Koliko treba da se i sami posvetite samo sebi, makar povremeno, ako ne možete baš stalno.

Pravi grad nećete upoznati posjećivanjem poznatih spomenika. Naravno ni taj dio nikako ne treba propustiti. Ali dušu svakog mjesta upoznajete u zavučenim sokacima i lokalnim kafanama. Pogotovo kada je u pitanju Turska.

Često mogu čuti kako imamo ne samo dosta turskih riječi u našem jeziku, već i o tome kako smo pokupili mnogo toga što se tiče i same kulture i načina života. I jesmo. I mi volimo sjediti i ne raditi ništa, odmarati, uživati. To je ta naša zajednička crta, koja se rijetko gdje u svijetu može naći. To je ono naše klasično ljenčarenje, gdje se ulaže ogroman napor da pobjegnemo od bilo kakvog rada i muke.

Iako poznati kao veoma ljubazni ljudi, i ja vam to mogu potvrditi. Pokušavaju na sve načine da udovolje mušterijama i gostima. Ako treba nosiće vas na rukama čitav dan, samo da vi budete zadovoljni. Međutim vrlo lako ta ljubaznost može da postane pomalo pretjerana. Može biti nešto više nego što smo navikli. Te onda postaje i pomalo neugodno. Naporno. Oni to ne shvataju. Ne primjećuju granicu između pristojnosti i nepristojnosti kada je u pitanju ljubaznost, oni idu do kraja, i uvjereni su da je to ispravno. Čak i ako ne želite nešto, na kraju kupujete, jer nemate baš nešto izbora. Nešto slično je i sa odnosom muškaraca prema djevojkama koje same prolaze ulicom. Pogotovo ako su svijetle puti i kose. Istina je da imaju fetiš na baš takve djevojke, ali iskreno, nijedna neće ostati uskraćena za pomalo manijakalan pogled mnogih muškaraca. Oni stanu i gledaju. Kod njih nema ništa suptilno. Nemaju oni pojma šta je suptilnost i diskretnost. Kod njih sve ide odmah, i to onako kako su oni zamislili. Nije ni neobično da vas vuku za ruku i zovu da pođete s njima. Isto normalna pojava. I veoma neugodna. Treba imati dosta i snage i hrabrosti kada ide sami kao ženska osoba na takvo mjesto. To ćete susretati u svim dijelovima grada. Nigdje vas takvi neće zaobići. Oni vole da proždiru neugodnim pogledima. Ne pričaju mnogo u takvim situacijama, već su direktni. Nema tu upoznavanja, odmah vas vode, na kafu, na čaj, gdje god. Ipak sigurnije je da pođete svojim putem.

Ipak, nije sve tako loše, čak je mnogo više onog što je dobro. Ali i ta uslovno negativna iskustva, su više simpatična i malo neobična za nas, pa je dobro proći i takve stvari, pogotovo ako imate namjeru da se vratite tamo. Ipak uživanje ne staje ni nakon baklave i lokuma, ni nakon nargile, ni nakon rakije, čaja ili kafe, šta god ko pije. Uživanje tada tek počinje. A nastavlja se dok krstarite Bosforom i imate čitav Istanbul bukvalno na dlanu. Kosa i koža vam danima kasnije mirišu na onaj morski miris soli, i ništa, ali apsolutno ništa ga ne može isprati, dok vremenom sam ne izblijedi. Na kraju ipak ostaje nešto. Ostaje uspomena, lijepo sjećanje na nešto predivno. Na drugi svijet, na buđenje nečeg u duši, ali još ne znam čega. Izgleda da treba da prođe mnogo vremena da i to shvatimo. To sjećanje će uvijek podsjećati na to kako olako možemo biti zavedeni. Obmanuti. Ali to je ona lijepa, slatka obmana, koja nikom ne šteti. U kojoj se samo uživa, baš onako kako smo pokupili od Turaka.

Uživanje u ljubavi, isto na visokoj cijeni. Svaki lokum koji kupite, oni će vam reći da je afrodizijak, kao i bilo koji drugi slatkiš. A na štandovima, po njihovim bazarima imaćete razne čajeve koji imaju isto dejstvo, i služe za zavođenje. Da li uistinu djeluje, taj odgovor nemam, ali nije na odmet probati. Makar se malo poigrati. Ako ništa lijepo je slušati te njihove priče, nisu nimalo naivne kako turisti isprva misle. I generalno imaju smisla za poeziju, imaju smisla za ljubav. Za zavođenje. Izgleda da je to neki njihov poseban dar, osim onog da su odlični trgovci i da će vam prodati bukvalno bilo šta.

Osjetiti dušu Istanbula je uistinu nešto posebno. I koliko god sam sposobna da baratam riječima i da uvijek nađem pravu, ovdje i meni polako izmiču. Ovdje i ja ćutim. Ostajem uskraćena. Za neke stvari riječi jednostavno ne postoje, jer bi ih uništile. Upropastile. Ponekad se osjećaju treba prepustiti, jer riječi su suvišne i samo neku božansku stvar bacaju među ove prljave, ljudske. Treba da se prepustite, da osjetite, uživate. Udahnete dušu, u tišini i pustite da vas Orijent zavede.




Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…