Zavođenje Orijenta


Konstantinopolj. Carigrad. Istanbul. Zovite ga kako želite. U svakom slučaju bilo bi šteta da ne posjetite predivno mjesto kao što je taj grad, za vrijeme kratkog života koji uglavnom svi trošimo na bespotrebne stvari. Mjesto gdje ćete vidjeti apsolutno sve. Ne mislim ja samo na razne spomenike i upoznavanje kulture, već i na ono prosto ponašanje, život običnih ljudi, tačnije sve moguće načine života, sakupljene iz cijelog svijeta i ostavljene tu na jednom mjestu, da zajedno žive, da dišu, da budu srećni. Prije svega da uživaju. To je jedan od najvećih razloga njihovog sastanka na Bosforu.

Nakon posjete doživljaji variraju iz krajnosti u krajnost. Od divljenja, do apsolutnog gađenja. Od tetošenja i uživanja u pažnji i prijatnosti domaćina, do svjedočenja o tome da vas na glavnoj ulici pred gomilom ljudi može neko opljačkati, ili čak i ubiti. Ipak na kraju dana, kada sve bude gotovo osjećaj je divan. Jer i ovim malo lošijim stvarima možda nikada ne biste svjedočili da vam to Istanbul nije omogućio. I opet ostaje samo divljenje. Aspolutno zadovoljstvo. Uživanje, jer ti ljudi obožavaju da ne rade ništa i uživaju. Shvatite ubrzo koliko su u pravu. Koliko treba da se i sami posvetite samo sebi, makar povremeno, ako ne možete baš stalno.

Pravi grad nećete upoznati posjećivanjem poznatih spomenika. Naravno ni taj dio nikako ne treba propustiti. Ali dušu svakog mjesta upoznajete u zavučenim sokacima i lokalnim kafanama. Pogotovo kada je u pitanju Turska.

Često mogu čuti kako imamo ne samo dosta turskih riječi u našem jeziku, već i o tome kako smo pokupili mnogo toga što se tiče i same kulture i načina života. I jesmo. I mi volimo sjediti i ne raditi ništa, odmarati, uživati. To je ta naša zajednička crta, koja se rijetko gdje u svijetu može naći. To je ono naše klasično ljenčarenje, gdje se ulaže ogroman napor da pobjegnemo od bilo kakvog rada i muke.

Iako poznati kao veoma ljubazni ljudi, i ja vam to mogu potvrditi. Pokušavaju na sve načine da udovolje mušterijama i gostima. Ako treba nosiće vas na rukama čitav dan, samo da vi budete zadovoljni. Međutim vrlo lako ta ljubaznost može da postane pomalo pretjerana. Može biti nešto više nego što smo navikli. Te onda postaje i pomalo neugodno. Naporno. Oni to ne shvataju. Ne primjećuju granicu između pristojnosti i nepristojnosti kada je u pitanju ljubaznost, oni idu do kraja, i uvjereni su da je to ispravno. Čak i ako ne želite nešto, na kraju kupujete, jer nemate baš nešto izbora. Nešto slično je i sa odnosom muškaraca prema djevojkama koje same prolaze ulicom. Pogotovo ako su svijetle puti i kose. Istina je da imaju fetiš na baš takve djevojke, ali iskreno, nijedna neće ostati uskraćena za pomalo manijakalan pogled mnogih muškaraca. Oni stanu i gledaju. Kod njih nema ništa suptilno. Nemaju oni pojma šta je suptilnost i diskretnost. Kod njih sve ide odmah, i to onako kako su oni zamislili. Nije ni neobično da vas vuku za ruku i zovu da pođete s njima. Isto normalna pojava. I veoma neugodna. Treba imati dosta i snage i hrabrosti kada ide sami kao ženska osoba na takvo mjesto. To ćete susretati u svim dijelovima grada. Nigdje vas takvi neće zaobići. Oni vole da proždiru neugodnim pogledima. Ne pričaju mnogo u takvim situacijama, već su direktni. Nema tu upoznavanja, odmah vas vode, na kafu, na čaj, gdje god. Ipak sigurnije je da pođete svojim putem.

Ipak, nije sve tako loše, čak je mnogo više onog što je dobro. Ali i ta uslovno negativna iskustva, su više simpatična i malo neobična za nas, pa je dobro proći i takve stvari, pogotovo ako imate namjeru da se vratite tamo. Ipak uživanje ne staje ni nakon baklave i lokuma, ni nakon nargile, ni nakon rakije, čaja ili kafe, šta god ko pije. Uživanje tada tek počinje. A nastavlja se dok krstarite Bosforom i imate čitav Istanbul bukvalno na dlanu. Kosa i koža vam danima kasnije mirišu na onaj morski miris soli, i ništa, ali apsolutno ništa ga ne može isprati, dok vremenom sam ne izblijedi. Na kraju ipak ostaje nešto. Ostaje uspomena, lijepo sjećanje na nešto predivno. Na drugi svijet, na buđenje nečeg u duši, ali još ne znam čega. Izgleda da treba da prođe mnogo vremena da i to shvatimo. To sjećanje će uvijek podsjećati na to kako olako možemo biti zavedeni. Obmanuti. Ali to je ona lijepa, slatka obmana, koja nikom ne šteti. U kojoj se samo uživa, baš onako kako smo pokupili od Turaka.

Uživanje u ljubavi, isto na visokoj cijeni. Svaki lokum koji kupite, oni će vam reći da je afrodizijak, kao i bilo koji drugi slatkiš. A na štandovima, po njihovim bazarima imaćete razne čajeve koji imaju isto dejstvo, i služe za zavođenje. Da li uistinu djeluje, taj odgovor nemam, ali nije na odmet probati. Makar se malo poigrati. Ako ništa lijepo je slušati te njihove priče, nisu nimalo naivne kako turisti isprva misle. I generalno imaju smisla za poeziju, imaju smisla za ljubav. Za zavođenje. Izgleda da je to neki njihov poseban dar, osim onog da su odlični trgovci i da će vam prodati bukvalno bilo šta.

Osjetiti dušu Istanbula je uistinu nešto posebno. I koliko god sam sposobna da baratam riječima i da uvijek nađem pravu, ovdje i meni polako izmiču. Ovdje i ja ćutim. Ostajem uskraćena. Za neke stvari riječi jednostavno ne postoje, jer bi ih uništile. Upropastile. Ponekad se osjećaju treba prepustiti, jer riječi su suvišne i samo neku božansku stvar bacaju među ove prljave, ljudske. Treba da se prepustite, da osjetite, uživate. Udahnete dušu, u tišini i pustite da vas Orijent zavede.




Коментари