Preskoči na glavni sadržaj

Svjetska bol

Iza naljepših lica i najsjajnijih očiju, tuga je uvijek bila najveća. Samo se ona krije. Razni su razlozi.
Nekad jednostavno ne želite zamarati druge svojim problemima, nekada je prekomplikovano da bi
drugi to shvatili, nekada nešto treće. I ostane u vama da se patite i nosite to sami, da se borite,
dok se pravite pred drugima da je apsolutno sve u redu. A oni su za to vrijeme srećni. Lica im
nisu lijepa. Štaviše mnoga su ružna, mnoga ne želite da gledate. A to jedno lice, njega svi gledaju.
Ne skidaju pogled, dive se. Zavide što i oni nemaju tu sreću, jer im je njihove premalo. Ni pojma
nemaju da je za takvu ljepotu potrebna tuga. Sreća je sama od sebe lijepa, ništa drugo joj ne treba.
A tuga, pa ona nije ni lijepa ni ružna. Ali jeste bolna. Nju nose samo lijepa lica i pogledi da joj daju
barem malo na važnosti, jer u suprotnom nikog neće biti briga. Tuga je plemenita, koliko god da boli.
Ali šta to vrijedi jednom običnom čovjeku, kojem je život samo dosadna svakodnevica. Zar on može
da shvati koliko tuga pročišćava? Koliko bi mogla i njegovu dušu da pročisti? Pa naravno da ne. Ali
ako je vidi u njenom najljepšem obliku, možda se zainteresuje. Ipak uvijek ima nade i za one najgore
slučajeve. Svaka tuga, svaka bol koju ona nosi sa sobom oplemenjuje, uzdiže. Pročišćava. Ali kome
je danas do bola, kada je sve bolno i teško. Čovjek želi malo sreće, smijeha i veselja da zaboravi na
probleme. I to mu je dovoljno, to će biti njegova najveća sreća. Ali najviše smijeha, najviše veselja
dolazi tek onda kad duša boli najviše. Prvo se mora preboliti ta boljka, da se može krenuti dalje.

Ko danas voli tragedije? Pa niko. Samo da se pusti neke limunadica, sa hepi endom, i svi će poletiti
za tim. A onda tamo negdje u ćošku, mlada i potpuno izgubljena duša gleda kako drugi pate. Vrište
od bola. Ali koga briga, to nije neka normalna pojava, sigurno neka sadistički nastrojena osoba koja
uživa gledati kako drugi pate. Zar i vi to ne pomislite? Barem ponekad? Toliko smo skrenuli sa puta,
nekada nešto potpuno sveto i na cijeni, a danas obična smijurija. Eto zato i nismo srećni. I nećemo
biti. Jer zavidimo lijepim licima, želimo biti poput njih. A ne vidimo da postoji i druga strana, da postoji
nešto iza, što ih boli, zbog čega pate. Zbog toga ta lica i jesu lijepa, jer ona imaju nešto uzvišeno u
sebi.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…