Preskoči na glavni sadržaj

Svjetska bol

Iza naljepših lica i najsjajnijih očiju, tuga je uvijek bila najveća. Samo se ona krije. Razni su razlozi.
Nekad jednostavno ne želite zamarati druge svojim problemima, nekada je prekomplikovano da bi
drugi to shvatili, nekada nešto treće. I ostane u vama da se patite i nosite to sami, da se borite,
dok se pravite pred drugima da je apsolutno sve u redu. A oni su za to vrijeme srećni. Lica im
nisu lijepa. Štaviše mnoga su ružna, mnoga ne želite da gledate. A to jedno lice, njega svi gledaju.
Ne skidaju pogled, dive se. Zavide što i oni nemaju tu sreću, jer im je njihove premalo. Ni pojma
nemaju da je za takvu ljepotu potrebna tuga. Sreća je sama od sebe lijepa, ništa drugo joj ne treba.
A tuga, pa ona nije ni lijepa ni ružna. Ali jeste bolna. Nju nose samo lijepa lica i pogledi da joj daju
barem malo na važnosti, jer u suprotnom nikog neće biti briga. Tuga je plemenita, koliko god da boli.
Ali šta to vrijedi jednom običnom čovjeku, kojem je život samo dosadna svakodnevica. Zar on može
da shvati koliko tuga pročišćava? Koliko bi mogla i njegovu dušu da pročisti? Pa naravno da ne. Ali
ako je vidi u njenom najljepšem obliku, možda se zainteresuje. Ipak uvijek ima nade i za one najgore
slučajeve. Svaka tuga, svaka bol koju ona nosi sa sobom oplemenjuje, uzdiže. Pročišćava. Ali kome
je danas do bola, kada je sve bolno i teško. Čovjek želi malo sreće, smijeha i veselja da zaboravi na
probleme. I to mu je dovoljno, to će biti njegova najveća sreća. Ali najviše smijeha, najviše veselja
dolazi tek onda kad duša boli najviše. Prvo se mora preboliti ta boljka, da se može krenuti dalje.

Ko danas voli tragedije? Pa niko. Samo da se pusti neke limunadica, sa hepi endom, i svi će poletiti
za tim. A onda tamo negdje u ćošku, mlada i potpuno izgubljena duša gleda kako drugi pate. Vrište
od bola. Ali koga briga, to nije neka normalna pojava, sigurno neka sadistički nastrojena osoba koja
uživa gledati kako drugi pate. Zar i vi to ne pomislite? Barem ponekad? Toliko smo skrenuli sa puta,
nekada nešto potpuno sveto i na cijeni, a danas obična smijurija. Eto zato i nismo srećni. I nećemo
biti. Jer zavidimo lijepim licima, želimo biti poput njih. A ne vidimo da postoji i druga strana, da postoji
nešto iza, što ih boli, zbog čega pate. Zbog toga ta lica i jesu lijepa, jer ona imaju nešto uzvišeno u
sebi.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …