Svjetska bol

Iza naljepših lica i najsjajnijih očiju, tuga je uvijek bila najveća. Samo se ona krije. Razni su razlozi.
Nekad jednostavno ne želite zamarati druge svojim problemima, nekada je prekomplikovano da bi
drugi to shvatili, nekada nešto treće. I ostane u vama da se patite i nosite to sami, da se borite,
dok se pravite pred drugima da je apsolutno sve u redu. A oni su za to vrijeme srećni. Lica im
nisu lijepa. Štaviše mnoga su ružna, mnoga ne želite da gledate. A to jedno lice, njega svi gledaju.
Ne skidaju pogled, dive se. Zavide što i oni nemaju tu sreću, jer im je njihove premalo. Ni pojma
nemaju da je za takvu ljepotu potrebna tuga. Sreća je sama od sebe lijepa, ništa drugo joj ne treba.
A tuga, pa ona nije ni lijepa ni ružna. Ali jeste bolna. Nju nose samo lijepa lica i pogledi da joj daju
barem malo na važnosti, jer u suprotnom nikog neće biti briga. Tuga je plemenita, koliko god da boli.
Ali šta to vrijedi jednom običnom čovjeku, kojem je život samo dosadna svakodnevica. Zar on može
da shvati koliko tuga pročišćava? Koliko bi mogla i njegovu dušu da pročisti? Pa naravno da ne. Ali
ako je vidi u njenom najljepšem obliku, možda se zainteresuje. Ipak uvijek ima nade i za one najgore
slučajeve. Svaka tuga, svaka bol koju ona nosi sa sobom oplemenjuje, uzdiže. Pročišćava. Ali kome
je danas do bola, kada je sve bolno i teško. Čovjek želi malo sreće, smijeha i veselja da zaboravi na
probleme. I to mu je dovoljno, to će biti njegova najveća sreća. Ali najviše smijeha, najviše veselja
dolazi tek onda kad duša boli najviše. Prvo se mora preboliti ta boljka, da se može krenuti dalje.

Ko danas voli tragedije? Pa niko. Samo da se pusti neke limunadica, sa hepi endom, i svi će poletiti
za tim. A onda tamo negdje u ćošku, mlada i potpuno izgubljena duša gleda kako drugi pate. Vrište
od bola. Ali koga briga, to nije neka normalna pojava, sigurno neka sadistički nastrojena osoba koja
uživa gledati kako drugi pate. Zar i vi to ne pomislite? Barem ponekad? Toliko smo skrenuli sa puta,
nekada nešto potpuno sveto i na cijeni, a danas obična smijurija. Eto zato i nismo srećni. I nećemo
biti. Jer zavidimo lijepim licima, želimo biti poput njih. A ne vidimo da postoji i druga strana, da postoji
nešto iza, što ih boli, zbog čega pate. Zbog toga ta lica i jesu lijepa, jer ona imaju nešto uzvišeno u
sebi.



Коментари