Preskoči na glavni sadržaj

Jesam li sama tražila?

Šta god da se desi uvijek je žena kriva. Kad je muž tuče, kad je verbalno maltretiraju na poslu, kada je siluju… To je sve njena krivica. Partner je tuče jer je sama kriva, zgriješila je nešto, pa eto. Vaspitna mjera, ako može tući djecu, može i ženu. Ako na poslu trpi mobing, pa jebiga. Žena je, šta ona ima raditi, pogotovo neki ozbiljniji posao, ona je za šerpe i kuhinje. A još je obukla prekratku suknju. Pa i treba da je maltretiraju. Nisu oni životinje pa da joj daju otkaz, nek se sama dozove pameti, pa nek ode. Izuzev ako ostane trudna, to se ne može nikako tolerisati. Silovali je? Pa nek su. svakako je ona kurva. Vidiš u koja doba je hodala sama ulicom, još neki minić nosi. Pa normalno. Ona je sama tražila, pa sad kad joj se nije svidjelo onda kao silovanje… je li to svijet u kojem živimo? Savremeni svijet? Divno li nam je, pogotovo ako ste žensko.


Lažno se stvara utisak da žene danas mogu da žive onako kako žele i kako zaslužuju. Jer sa porastom lažnog feminizma, koji je danas postao sinonim za mržnju muškaraca, raste i ova tamna strana svakodnevnog života. O ovim problemima, koji su i više nego stvarni rijetko ko se bavi. Čak i žrtve ovakvog ponašanja od strane suprotnog pola, ne pričaju o tome. One su žrtve, i ćute. Jer valjda je to njihov posao. Tek poneko se usudi da kaže naglas. Tek poneka žena skupi hrabrosti da se bori protiv toga. Da traži pomoć. E tu je naša krivica. Jer ćutimo. I dokle god ćutimo, ništa se neće promijeniti. Ja sam većinu muške populacije kurva, i vjerovatno ću to i ostati. Jer nosam kratke suknje i šortsiće, i treniram ples oko šipke. Ali mislite li stvarno da me briga? Ne. jer ja ćutati neću. Niti ću prelaziti preko ovih problema kao da ne postoje. Koliko puta ste se suočili sa tim da se žrtva silovanja ispituje šta je nosila, kako se ponašala itd. Niko ne ispituje onog ko je kriv zašto je to uradio? I da li mu je palo na pamet da je nekog povrijedio i da će ta osoba trajno imati traume i strahove zbog tih nekoliko trenutaka njegove ludosti? Da, to je nebitno. Jer je on gospodin, u odijelu, a ona kurva u minjaku? Pa da, šta i očekivati od nas. A ove lažne feministkinje, za šta se one bore? Mislite da će stati na stranu ovih koji su žrtve? Neće im pasti na pamet da postoje takvi problemi. Oni se bave time da svi neprestano govorimo kako smo jednaki. I da nosaju prnje mjesto odjeće, da se ne češljaju, ne čupaju obrve, i ne nose uloške zbog poreza koji se plaća za njih. To su im primarni problemi. Ali nismo jednaki. Vidite li da nismo? Jer kada bude isti broj silovanih muškaraca od strane žena, kada budu jednak broj muškaraca koje su žene tukle, e onda možemo pričati o jednakosti. Kada bude postojalo nasilje nad muškarcima. Ali ne, nasilje je i dalje nad ženama. Niko ne spori da ima i druga strana, da postoje i muškarci koji trpe nasilje, ali taj broj je znatno manji. I ne zato što oni ćute, jer hoće da ispadnu muškarčine. Mislite da žene pričaju? I one ćute. Samo poneka smije da kaže. A i da kažu sve, kao da bi išta bilo drugačije?


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…