Preskoči na glavni sadržaj

Intelektualna prostitucija


Šta je uistinu prostitucija? I na kakvo prodavanje tijela se tačno odnosi? Po meni je svaki fizički rad neka vrsta prodavanja tijela. Danas je sve prodavanje, svaki posao. Svugdje prodajemo neki dio sebe da bismo dobili nešto zauzvrat. A to nešto uglavnom bude nešto sitno, mnogo manje nego što stvarno vrijedi ono što smo prodali.

O tome se ćuti. Ćuti se i o prostituciji. Ponekad se spomene neki skandal i onda opet tišina, jer naše savremeno društvo još nije u stanju da se oslobodi seksa kao tabua. Niti je u stanju da shvati da se na neki način prostituišemo šta god radili u životu. Međutim meni je najgora ona intelektualna prostitucija. Ovo fizičko čak i kad boli prođe, zaboravi se nekako. U ovom drugom slučaju sami sebe kidamo na komade, i onda ostaju samo traume.

Odavno su nestale rasprave i razmjene mišljenja i ideja. Sada je sve to svedeno na prostu trgovinu, kao kada odete u prodavnicu da kupite bilo koju namirnicu. I naše ideje su danas samo obični predmeti, koji čak i ako budu cjenjeni to bude na znatno nižem nivou nego što zaslužuju. Postavljanje etikete sa određenom svotom na neku ideju je uništava u potpunosti. Ona postaje tada beznačajna, postaje isprazna, bez vrijednosti. Nisu sve stvari stvorene da se prodaju. Samo smo odavno zaboravili da postoji nešto iznad toga, pa smo sve sveli na najniži mogući nivo. I samo nastavljamo u tom pravcu, padamo sve niže i niže.

Prodavanje tijela jeste svaki fizički rad. A neprestano gledamo mnoge iz naše okoline koji odlaze bilo gdje preko granice da bi radili najgore fizičke poslove za sitne pare. Ali ipak veće nego što bi ovdje ikada mogli zaraditi. O tome se ne govori kao o prodavanju sebe za novac. Zar to nisu isti razlozi i ista objašnjenja kao i kada se „prodaje“ tijelo za seksualne usluge? A onda sljedeći nivo, ono što bih ja okarakterisala kao intelektualnu prostituciju, pokazuje koliko je čitavo naše društvo postalo donekle i bolesno. Dok jedni vide finu priliku da ne rade ništa, drugi za sitan novac prodaju ono mnogo vrednije od tijela. Prodaju svoje ideje, svoj intelekt, prodaju sve što je vrijedno. Ne krivim ja njih, ljudi su danas jednostavno prinuđeni da rade bilo šta da bi preživjeli. A nas očigledno društvo, izuzetno bolesno društvo neprestano tjera da zaboravi na male žrtve, i počnemo prinositi veće. Da zaboravimo na neke sitne fizičke posliće, i da za male pare uložimo sve što imamo, da u potpunosti ostavimo sebe za koji dinar, i to onaj dio sebe koji je mnogo važniji od tjelesnog. Ako nemamo ideje, pa šta nam onda ostaje? A vidite da je nemamo, jer smo je prodali, jer smo bili primorani.

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …