Preskoči na glavni sadržaj

Intelektualna prostitucija


Šta je uistinu prostitucija? I na kakvo prodavanje tijela se tačno odnosi? Po meni je svaki fizički rad neka vrsta prodavanja tijela. Danas je sve prodavanje, svaki posao. Svugdje prodajemo neki dio sebe da bismo dobili nešto zauzvrat. A to nešto uglavnom bude nešto sitno, mnogo manje nego što stvarno vrijedi ono što smo prodali.

O tome se ćuti. Ćuti se i o prostituciji. Ponekad se spomene neki skandal i onda opet tišina, jer naše savremeno društvo još nije u stanju da se oslobodi seksa kao tabua. Niti je u stanju da shvati da se na neki način prostituišemo šta god radili u životu. Međutim meni je najgora ona intelektualna prostitucija. Ovo fizičko čak i kad boli prođe, zaboravi se nekako. U ovom drugom slučaju sami sebe kidamo na komade, i onda ostaju samo traume.

Odavno su nestale rasprave i razmjene mišljenja i ideja. Sada je sve to svedeno na prostu trgovinu, kao kada odete u prodavnicu da kupite bilo koju namirnicu. I naše ideje su danas samo obični predmeti, koji čak i ako budu cjenjeni to bude na znatno nižem nivou nego što zaslužuju. Postavljanje etikete sa određenom svotom na neku ideju je uništava u potpunosti. Ona postaje tada beznačajna, postaje isprazna, bez vrijednosti. Nisu sve stvari stvorene da se prodaju. Samo smo odavno zaboravili da postoji nešto iznad toga, pa smo sve sveli na najniži mogući nivo. I samo nastavljamo u tom pravcu, padamo sve niže i niže.

Prodavanje tijela jeste svaki fizički rad. A neprestano gledamo mnoge iz naše okoline koji odlaze bilo gdje preko granice da bi radili najgore fizičke poslove za sitne pare. Ali ipak veće nego što bi ovdje ikada mogli zaraditi. O tome se ne govori kao o prodavanju sebe za novac. Zar to nisu isti razlozi i ista objašnjenja kao i kada se „prodaje“ tijelo za seksualne usluge? A onda sljedeći nivo, ono što bih ja okarakterisala kao intelektualnu prostituciju, pokazuje koliko je čitavo naše društvo postalo donekle i bolesno. Dok jedni vide finu priliku da ne rade ništa, drugi za sitan novac prodaju ono mnogo vrednije od tijela. Prodaju svoje ideje, svoj intelekt, prodaju sve što je vrijedno. Ne krivim ja njih, ljudi su danas jednostavno prinuđeni da rade bilo šta da bi preživjeli. A nas očigledno društvo, izuzetno bolesno društvo neprestano tjera da zaboravi na male žrtve, i počnemo prinositi veće. Da zaboravimo na neke sitne fizičke posliće, i da za male pare uložimo sve što imamo, da u potpunosti ostavimo sebe za koji dinar, i to onaj dio sebe koji je mnogo važniji od tjelesnog. Ako nemamo ideje, pa šta nam onda ostaje? A vidite da je nemamo, jer smo je prodali, jer smo bili primorani.

Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…