Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od lipanj, 2018

Intelektualna prostitucija

Šta je uistinu prostitucija? I na kakvo prodavanje tijela se tačno odnosi? Po meni je svaki fizički rad neka vrsta prodavanja tijela. Danas je sve prodavanje, svaki posao. Svugdje prodajemo neki dio sebe da bismo dobili nešto zauzvrat. A to nešto uglavnom bude nešto sitno, mnogo manje nego što stvarno vrijedi ono što smo prodali.
O tome se ćuti. Ćuti se i o prostituciji. Ponekad se spomene neki skandal i onda opet tišina, jer naše savremeno društvo još nije u stanju da se oslobodi seksa kao tabua. Niti je u stanju da shvati da se na neki način prostituišemo šta god radili u životu. Međutim meni je najgora ona intelektualna prostitucija. Ovo fizičko čak i kad boli prođe, zaboravi se nekako. U ovom drugom slučaju sami sebe kidamo na komade, i onda ostaju samo traume.
Odavno su nestale rasprave i razmjene mišljenja i ideja. Sada je sve to svedeno na prostu trgovinu, kao kada odete u prodavnicu da kupite bilo koju namirnicu. I naše ideje su danas samo obični predmeti, koji čak i ako budu …

Svjetska bol

Iza naljepših lica i najsjajnijih očiju, tuga je uvijek bila najveća. Samo se ona krije. Razni su razlozi.
Nekad jednostavno ne želite zamarati druge svojim problemima, nekada je prekomplikovano da bi
drugi to shvatili, nekada nešto treće. I ostane u vama da se patite i nosite to sami, da se borite,
dok se pravite pred drugima da je apsolutno sve u redu. A oni su za to vrijeme srećni. Lica im
nisu lijepa. Štaviše mnoga su ružna, mnoga ne želite da gledate. A to jedno lice, njega svi gledaju.
Ne skidaju pogled, dive se. Zavide što i oni nemaju tu sreću, jer im je njihove premalo. Ni pojma
nemaju da je za takvu ljepotu potrebna tuga. Sreća je sama od sebe lijepa, ništa drugo joj ne treba.
A tuga, pa ona nije ni lijepa ni ružna. Ali jeste bolna. Nju nose samo lijepa lica i pogledi da joj daju
barem malo na važnosti, jer u suprotnom nikog neće biti briga. Tuga je plemenita, koliko god da boli.
Ali šta to vrijedi jednom običnom čovjeku, kojem je život samo dosadna svakodnevica. Zar on može…

Zavođenje Orijenta

Konstantinopolj. Carigrad. Istanbul. Zovite ga kako želite. U svakom slučaju bilo bi šteta da ne posjetite predivno mjesto kao što je taj grad, za vrijeme kratkog života koji uglavnom svi trošimo na bespotrebne stvari. Mjesto gdje ćete vidjeti apsolutno sve. Ne mislim ja samo na razne spomenike i upoznavanje kulture, već i na ono prosto ponašanje, život običnih ljudi, tačnije sve moguće načine života, sakupljene iz cijelog svijeta i ostavljene tu na jednom mjestu, da zajedno žive, da dišu, da budu srećni. Prije svega da uživaju. To je jedan od najvećih razloga njihovog sastanka na Bosforu.
Nakon posjete doživljaji variraju iz krajnosti u krajnost. Od divljenja, do apsolutnog gađenja. Od tetošenja i uživanja u pažnji i prijatnosti domaćina, do svjedočenja o tome da vas na glavnoj ulici pred gomilom ljudi može neko opljačkati, ili čak i ubiti. Ipak na kraju dana, kada sve bude gotovo osjećaj je divan. Jer i ovim malo lošijim stvarima možda nikada ne biste svjedočili da vam to Istanbul n…

Zaspi sama

I svaku noć su te čuvale tople ruke i čvrst zagrljaj. Svaku noć su te uljuljkivale u san. I onda odjednom više nema ništa. Sve je pusto. Ostaješ sama. I sve noćne more, sva čudovišta ispod kreveta odjednom su nagrnula na tebe. Sklanjaš se od njih i bježiš i na javi i u snu. Nemaš ni sekunde mira. A nekada je bilo tako lijepo. Sigurno. Toplo. I više toga nema. I svako veče su te čuvale druge ruke, drugi zagrljaj. A sada više nema ništa. Dok su te ruke prebacivale od jednih do drugih bila si sigurna. A sada si sama. Nemaš gdje. Nemaš kome. Noćima ne spavaš. Bježiš od same sebe. Zašto? Zar su ti potrebne te ruke, da te grle i čuvaju. One su te pazile, mazile, bila si zaštićena od svega. Od svijeta. Od života. A sada je sve to krenulo direktno ka tebi, i ti ne znaš da se odbraniš. Treba da naučiš da zaspeš sama? Ali kako kad milion čuda ovog svijeta ide ka tebi. Želi da ti naudi, ili se tebi to samo tako čini. Vrištiš. Bježiš. Želiš da sve bude kao nekad. Pa makar i da boli i bude tragičn…

Jesam li sama tražila?

Zar sam uistinu sama tražila da u mene gleda stara drtina? Zar sam stvarno tražila da neko bude sa mojom majkom samo da bi mene i moju sestru gledao svaki dan? Da li sam stvarno tražila da me proganja manijak? Ima i gorih od mene. Ima i onih koje bi tražile, ali ja nisam. Ali sam zato sve dobila. Kažu sama si kriva. A najviše bole takve riječi iz usta majke. Sama sam kriva. Pa da, niko me nije naučio da kratki šorts nije za ljeta, i da se u tome čovjek ne vraća sa plaže, već u skafanderu. Niko me nije naučio da starije čike mogu biti manijaci, i da će gledati djevojčicu koja nema osamnaest godina bez obzira na sve. A postoje i normalni ljudi koji neće drkati na pomisao mladog tijela koje treba da se sprema za dječake, a ne za neke uvrnute starce. Niko mi nije rekao da treba da se najviše bojim svog vlastitog doma, i da odatle treba da bježim. Svaka opasnost koja mi se može desiti bilo gdje u spoljašnjoj srediti, nije ništa u poređenju sa onim što bi mi se moglo desiti u mojoj vlastito…