Preskoči na glavni sadržaj

Vraćanje u prošlost

Ponovo se hvatam za glavu i pitam se šta da radim. Šta uopšte sada radim? Sve propada, kao da je sve što je oko mene ukleto. Sve prolazi pored mene, samo prolazi i zaobilazi me. Život prolazi kraj mene, a da ga ni ne osjetim. Sve što i donekle valja, pobjegne od mene. Čega god se uhvatim, šta god dodirnem, upropasti se. Propadne. Čak i ako ne propadne odmah, ja uništim. Namjerno. Jer jednostavno imam osjećaj da je toliko besmisleno, i da samo trošim vrijeme uzalud. A to me guši. Ubija. Kako da potrošim vrijeme na to, a nema smisla, nema poente. I onda na kraju šta da radim s tim dragocjenim vremenom koje sam toliko čuvala od besmisla? Da radim nešto još besmislenije i dosadnije. Zar ne mogu ništa naći što će mi pričiniti zadovoljstvo. Nešto što će me učiniti srećnom, pa makar to bio i trenutak lažnog osjećanja sreće. Šta je to što može i toliko, toliko malo? Zar tražim previše? Izgleda da je tako. A meni bi bio dovoljan i taj lažni trenutak. I to bi me učinilo zadovoljnom. I to bi mi značilo. Čak i od jednog takvog trenutka može se živjeti dugo, predugo. Može ponekad i navuče neku ludu sreću, pa da se krenu dešavati i neke dobre, pozitivne stvari. Nažalost i to sve dođe na naplatu. Znam. Uvijek tako bude, zašto se ne bi ponovo ponovila zla sudbina. I onda se ponovo hvatam za glavu. Sve ide u krug. Vječno. Zauvijek. I ponovo sve ispočetka. Ali uvijek radim iste greške, jer uživam u tim greškama. One nisu dobre, ali me učine srećnom, barem na kratko. Svi to radimo. Samo ne priznajemo uvijek. I ja mnogo puta sama od sebe pokušavam kriti neke stvari, ali opet na kraju shvatim da sam ponovo uradila isto. Zašto bih se i kajala kad je taj trenutak bio lijep. To kruženje mi je postalo neka vrsta utjehe. Čim se krenem hvatati za glavu, znači da će morati doći još neki novi momenat sreće, pa onda opet bol i patnja. Ali dok ima jednog biće i drugog. Samo ja ne želim više ovako. Hoću da se vratim unazad. Stare greške su mi bile draže. Svakim danom je situacija sve lošija i lošija. Više problema, stresa. Nekada toga nije bilo. Eto prije samo dvije godine, sve je bilo drugačije. Greške su isto bile u centru pažnje, ali opet na njih navikla. I na razočenja sam navikla, i to baš takva. A sada treba da se susrećem s novim, težim. Ja to ne mogu. Doduše nije da ne mogu, već neću. Ne želim. Bježim od toga. Previše mi je to sve. Vraćanje u prošlost, u neke stare greške, to mi postaje mehanizam odbrane. I tad je znalo biti teško. I tad se duša znala iskidati na komade, ali da ponovo to sve trpim sa još težim stvarima, ne mogu. Od toga moram i pobjeći. Toga se moram riješiti.
Lakše je biti u poznatom okruženju. Tu je sigurno. Znam sve napamet. Znam sigurno. Zašto da idem tamo gdje me čeka nešto teško, tamo gdje me čeka još veća bol? Imam već sve, i dobro i loše, i sreću i razočarenje, ali dobro poznatu. Navika je čudna boljka. To nas mnogo puta steže u životu i drži nas pokornima starim glupostima, i ne daje nam mogućnost da idemo dalje, dalje može biti propast, ali i napredak. Eto krenule je sve iznova, pa tako i godina. A ja mjesto da idem naprijed, da tražim nešto novo, ali ja ne želim. Ja želim nazad. Hoću u nešto staro, i to u nešto. Već nešto staro i sigurno. Ponovo živim u svijetu koji mi je poznat, gdje sam bila prije godinu, dvije, pa i tri. Novi ljudi, nove gluposti, ne želim. Meni je lijepo bilo i tada. Bolje. Mnogo bolje. Vrijedi se žrtvovati za takve stvari. Ja to zaslužujem. Svi zaslužujemo. Zašto nova prilika mora biti uvijek nešto novo? I neke stare stvari mogu biti dobre. Možda ću se sutra kajati, ali kajala bih se svakako. Možda griješim. Možda će biti dobro.
Naravno ima tu i drugih stvari. Nekad je lakše biti u svojoj sigurnoj zoni, jer se generalno bojimo nepoznatog. Ne želimo ići u ono što nam je daleko, drugačije. Svakako, ja sam pronašla prioritete u životu, drugačije od onih koji mi drugi nameću. Muka mi je malograđanskih priča, osuđivanja. Sve je to postalo dosadno, naporno. Svi sve znaju. Navodno svi razumiju, i bolje mogu da odrede šta neko treba da radi. Njihovi tračevi i glupe priče nisu zanimljivi ni kad se vraćam u tri, ili u pet ujutru ili sutradan popodne kući, razmazane šminke i poderanih štrampli. Uvijek će osuđivati, i to oni gori od mene. Ja sam odlučila da ponovim greške iz prošlosti da dokažem da mogu biti još gora. Nemam razloga da krijem nešto. Niti da glumim. Ali za sve to su mi potrebni neki ljudi koje sam nekada znala. Potrebno je da ih upoznam ponovo.

Ove nove želim da otjeram. Ljudi znaju biti grozni. Tek shvatimo ko je vrijedan godinama poslije. Uglavnom bude prekasno. Ali uvijek postoji način za mnogo toga. Zašto ne i za to? Zašto ne i da ljudi budu jednom srećni? Da ne se ne osvrću na glupe priče koje neko pokušava da nametne, jer mu je dosadno u životu? Sve je to postalo dobro poznato. Sve je to dosadilo. Više nikom nije ni zanimljivo da sluša neke loše tračeve. Ljudima je potrebno malo života. Malo zraka. Malo slobode. A nikada to neće imati ako pokušavamo da jedni drugima diktiramo način života. I zašto imamo tu potrebu? Ma ko će nam više znati. Sutra će se svakako neko kajati zbog nečega što je nekada ranije uradio, iako mu je to pričinilo sreću. I nikad mi taj fenomem neće biti jasan. Ako ste bili srećni čemu kajanje. Ako i niste, pa šta. Greška, ni prva ni posljednja. Tek će ih biti. Ali ni to nije razlog za kajanje. Ponekad jednostavno treba da živimo. Samo to.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …