Preskoči na glavni sadržaj

Uzalud smo trošili

Vrijeme otkucava, koliko vrijedi?

Svakog dana vrijeme postaje dragocjenije, jer smo već dovoljno potrošili. Svaki trenutak želimo da iskoristimo što bolje. Ali da li uistinu to radimo? Zavisi. Ponekad se uhvati svako od nas kako troši svoje dragocjeno vrijeme. Kako želi velike stvari, kako želi da živi snove, a sjedi negdje u zadimljenom kafiću, s nekom nebitnom osobom, koja vas smara, a izašli ste na tu nebitnu kafu, eto onako. Bilo vam je dosadno. Htjeli ste da i vas neko vidi. Svi drugi izlaze, pa eto da i vi postanete jedno od tih “svi”. Čudan osjećaj dobijete u tim trenucima, ali vas brzo prođe. Rijetko ko ima snage i hrabrosti da ustane i samo pokupi svoje stvari, i nestane. Iz života te osobe, i drugih dosadnih ljudi koji samo upijaju vašu pozitivnu energiju. A šalju vam svoju negativnu, svoje lažne priče, probleme. Ljudi pate od tuđe pažnje. Svi volimo da nas neko tetoši, da nas čuva, pazi. Ali zar se to treba dešavati samo zbog laži. Zar je stvarno neophodno izmišljati probleme zbog malo pažnje. Ljudi su zaboravili da vole, da saosjećaju zato što im je stalo do nekoga, zato što se brinu za nekoga. Pa onda tu glumatamo sve živo, od emocija, do problema. Dok oni koji imaju stvarne probleme, sjede zatvoreni negdje u svojoj sobi i ćute. Danas je bitna samo senzacionalnost. Ništa više. Jer sve što ide uz to, sve je odglumljeno, sve je lažno. Pa tako i ta iskra neke ljepote koja nas prodrma na trenutak nestane, jer se utopi u silnim lažima u kojima je lakše naći svoje mjesto u svijetu. Ako se oduprete, možda vas ne prihvate. Najveći strah današnjice. Radije bismo preživjeli glad i najgore bolesti, samo neprihvatanje okoline, to je ono najgore, za šta nema lijeka, bez čega nema života. Žalosno na šta smo spali. Na tuđe izmišljotine, na dosadne ljude koji nam ništa ne predstavljaju. A vrijeme teče. Otkucava. Sve ga je manje. Sve je manje prilika za mene, za bilo koga. A mi i dalje sjedimo u zadimljenoj sobi, misli su nam daleko, a tu pored nas isprazna ljuštura ljudskog lika. Priča, i priča, i žali se, i pljuje druge jer su bolji u nečemu, a bolji su zato što nisu sjedili uzaludno i bacali vrijeme. Čuvali su ga. Radili su ono što vole. Bilo je i teško i bolno, bili su i luđaci i budale, ali su bili srećni. Na kraju dana su bili ispunjeni. Nisu osjećali više nikakvu potrebu da se dokazuju nebitnim ljudima. Oni bitni će sami prepoznati kvalitet. Oni će samo doći. Cijeniće svaki njihov korak, svaki uzdah, ali i svaki problem. Onaj pravi. Uzalud se vi trudite, uzalud čekate da neko dođe po vas i da vam priliku. Da vam da sve što želite. Da vam omogoći da živite svoje snove. Uzalud je to sve. Niko vam tu ne može pomoći. Prilike sami sebi stvaramo. Snove sami izgrađujemo u svom životu. Sve ostalo je prazno, dosadno. Kao i ta kafa koju ispijate dva sata sa nebitnom osobom, samo da budete viđeni, da se označite u tom kafiću i sa tom personom. Jer eto možda vam to omogoći bolji život? Eh, u kakvim zabludama živite.

Kada bi u životu imali ograničen broj riječi, šta bismo onda govorili?

Brbljamo, psujemo, vičemo. Milion riječi u sekundi izgovorimo ako treba. Ali da li išta od toga znači? Da li smo išta rekli? Kakvu ima vrijednost? Ima li je uopšte? Slabo. Veoma slabo. Puno pričati ne znači puno reći. Uglavnom su te riječi isprazne. Lažne. Lažna obećanja, mnoge priče, a nikad ništa. Nikad djela, nikad dokaza. Svako malo se razočaramo u ljude upravo zbog lažnih obećanja. A nikad se ne pitamo jesmo li i mi isti? Možda čak i gori.
Meni je pomalo dosadilo to sve, da ja pričam kakvo je vrijeme, pa onda moj sagovornik isto priča kakvo je vrijeme. I uporno se vrtimo oko jedne gluposti, bespotrebne, dosadne, eto čisto da bi se pričalo. Jer su nam usadili to da je tišina neugodna. Onaj ko ne može uživati u tišini ima neki ozbiljan problem sa samim sobom. Tišina ne treba da bude neugodna. Neugodniji su mnogi glupi razgovori, gdje prevrćete riječi eto da bi se nešto reklo. Uzaludne riječi, bez ikakvog smisla. Previše mi pričamo u prazno. A kada treba da se kaže nešto važno, nešto lijepo, sa značenjem. Tada svi ćute. Zbog toga tišina i postaje nekima neugodna. Ali uistinu da imamo ograničen broj riječi u našim tužnim životima, šta bismo govorili? Kome? Šta bi bilo vrijedno da se kaže? Jer uvijek kad treba nekome nešto reći, iskazati, tada nema riječi. Samo tišina. Tada se bojimo izustiti bilo šta, ili isto baljezgamo gluposti. Kvantitet nikad nije bio kvalitet. Zašto ne shvatimo to i ne počnemo živjeti u skladu s tim?

I kad shvatimo koliko malo vremena imamo, možda i manje nego što možemo zamisliti, kako onda imamo toliko hrabrosti da sve to uništimo, da trošimo na gluposti, na nešto što ne volimo i što nam ne znači ni sekunde. Zašto ne uživamo u ljepoti, zašto ne putujemo? Zašto smo u tolikom strahu od svega. Bojimo se života. Bojimo se toga da ćemo možda biti i povrijeđeni. Taj strah i jeste donekle razumljiv, ali nemamo ništa od toga. Onda ćemo uporno izbjegavati sve lijepe stvari, sve što vrijedi iz bezveznog straha, koji nam ništa neće donijeti. Već baš naprotiv, oduzeće nam mnogo toga. Onda ljubomorno gledamo na tuđe živote, jer postoji poneka budala koja se ne boji, pa ide i glavom kroz zid ako treba, da ostvari neke ciljeve, ideale. A mi sjedimo i čekamo. Ne dolazi život serviran na tanjiru. Možda neke od nas roditelji jesu tako naučili, htjeli su nas zaštititi od nekih stvari, ali to nam neće donijeti ništa dobro. Ponekad treba ići i protiv svih. Ponekad se treba upustiti u nešto za šta znamo da će biti katastrofa. Malo da se očeličimo ako nemamo neki drugi razlog. Ponekad treba da boli, ponekad treba da plačemo. Jedino tako možemo živjeti. Jedino tako možemo i shvatiti šta nam stvarno znači, za šta se stvarno vrijedi boriti. Ideali, ideje, želje, snovi, sve je to tu negdje, ali ono čeka da mi dođemo, a ne obrnuto. Ideal živi vječno, ali ne znači da mi imamo toliko vremena, i toliko riječi, da trošimo na one ljude koji nemaju ideale.

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …