Preskoči na glavni sadržaj

Muškarac dvadeset i prvog vijeka

Od malih nogu otac mi je usadio određene ideje kako muškarac treba da izgleda. Uglavnom suprotno od većine onog što nam se danas prezentuje kao muškarci. Tu nije bitan toliko ni izgled, već sam stav i odnos prema ženskom rodu. Danas muškarca s takvim stavovima rijetko gdje možete sresti.

Muškost u minusu


Da, ja očekujem da muška osoba plati piće, da me isprati kući, i da ako izbije frka stane ispred mene, pa čak i da se potuče ako dođe do toga. Lako je pričati, lako je glumiti, ali hajde da vidimo primjere u realnim situacijama. Očekujem da će se ponuditi da mi ponese stvari ako vidi da se ja patim, ili čak i ako se ne patim, on će se patiti još manje. Očekujem da mi i ponudi svoju jaknu ako mi je hladno. Očekujem, vjerovatno previše, barem za današnje muškarce. To kad kažem sve naglas, gledaju me kao budalu. Pa dobro. Današnje generacije nisu navikle i naučene na takve stvari. Moj otac je primjer stare škole, pa mi je on pokazao šta treba da tražim i da nikad ne pristajem na manje. I bio je u pravu. Ni ne treba pristajati na manje, jer je ponekad i to malo. Danas imamo malo primjera koje možemo nazvati pravim muškarcima. Ali možda to i nije njihova krivica. Budimo realni, i mi žene smo postale malo kreteni, veći nego ikada. Nekad se sami uvalimo u nešto što ne želimo.

Samoprozvani alfa mužjaci


Mnoštvo neugodnih situacija mi je dokazalo da kod nas postoje samo ovi samoprozvani alfa mužjaci. Kada ih pitate nešto, to su sile velike. A u realnosti se brinu o šminkanju više nego žene. Lijepo kada se muškarac brine o sebi, ali dajte ljudi, pa neke stvari su pretjerane. Postoji granica za sve. Zašto muškarci pokušavaju uporno da postanu žene? Iskreno meni je malo gadno kada naiđem na tutorijal gdje se pripadnik, nekada jačeg pola, šminka, sređuje, iscrtava obrve, stavlja sjenu i maskaru, fenira bradu itd… Stvarno narode? Nekada su muškarci služili vojsku. A sada nam oduzimaju jedino što imamo. Šminkanje, to je bilo nešto naše, sada i oni troše uzaludno novac na nešto što im ne treba, i oduzimaju nam ono što nam je skoro ravno svetinji. Udara to malo na samopouzdanje žena, ne možemo ni šminku zadržati za sebe. Ugrozili su nam cjelokupnu egzistenciju.

Strahovi modernog muškarca


Na stranu sve to, najgore mi je kada se muško boji iznijeti svoj stav. Ili ne daj Bože odbraniti seminarski na fakultetu. Drugi ljudi ga slušaju. Da jarane, slušaju te drugi ljudi, pa šta? Zar žene treba da budu veći muškarci? Izgleda da već jesmo. Mi ne smijemo imati tremu, ne smijemo ovo, ono, a oni smiiju sve i moraju. Jadni mali muškići. Kako on sa dvadeset i nešto godina održi prezentaciju pred deset dobro poznatih ljudi. Evo baš mi ga je žao. Daleko od toga, da je rođen u neko drugo vrijeme, u tim godinama bi već imao godine staža u ratu, gdje bi branio porodicu i državu. Eto, neki brane sve to, a neki ne mogu ni seminarski rad.

I tako to danas…


I šta ćemo s njima danas? Zauzimaju naše mjesto. Kakva nam je budućnost s takvim muškarcima? Nikakva. Ili su postali žene, ili su isfrustrirani što nisu ni m od muškarca, pa postanu nasilnici i manipulatori koji se iživljavaju na žena. Imamo dva ekstrema, a mi žene treba da biramo koje ćemo, je li? Divno. Gdje su oni normalni muškarci, koji ima osnovnu kulturu, koji znaju kako da se odnose i prema žena, i prema muškarcima, prema svima oko sebe. Pa i prema samim sebi? U uskim hlačicama od mojih sigurno nisu...

Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…