Preskoči na glavni sadržaj

Muškarac dvadeset i prvog vijeka

Meni je otac od malih nogu usadio određene stavove o muškarcima. Uglavnom kako muškarci treba da se ponašaju i kako da se odnose prema ženskom rodu. Neki od tih stavova i nisu bili baš pohvalni, ali te stavove nisam ni usvojila. Ostali stavovi koje sam naučila od njega su pokazivali kako muškarac na sve moguće načine brine i brani djevojku, ženu, sestru… čak sam i vidjela na primjerima kako to izgleda. Ali danas ima sve manje takvih primjera, i prilika da se nešto takvo vidi i prepozna u društvu. I ako smo skrenuli odavno s tog puta ja i dalje živim po tim pravilima. Očekujem od muškarca da mi plati piće, očekujem ako izbije neka frka da stane ispred mene i zaštiti me, eto tu mu je taman jedinstvena prilika da pokaže da li je stvarno baja kao što priča, a svi pričaju. Očekujem da će se ponuditi da mi pomogne da ponesem stvari, jer je zašto ja da nosim nešto što je teško. Očekujem i da će mi ponuditi svoju jaknu ako je hladno. Očekujem još mnogo toga. Ali ništa od toga ne mogu dobiti. Niko ne može. Možda je to previše za ono što se danas naziva muškarcem. Jer me svaki put pogledaju kao luđakinju i još se pitaju otkud mi takve lude ideje. Oni nisu naučeni na takve stvari. Niko im nije rekao da može i tako. Jednostavno su pušteni u svijet, pa kako se ko snašao.
Nakon više neugodnih situacija, shvatila sam da sam ja više muško od mnogih samoprozvanih alfa mužjaka. Pošto se i oni danas brinu više oko šminke nego oko bilo čega drugog. Naravno da lijepo vidjeti da i muško brine o sebi. Ali za sve postoji granica. Ne treba da postanu ono što smo mi, i da rade apsolutno sve što rade i žene. Ali očigledno nisu još to shvatili, pa rade i mnogo više od toga. Sve više u svijetu su prisutne slike i snimci, kako se pripadnici “jačeg” pola šminkaju, konturišu lice, sređuju, feniraju i slično. I onda se na kraju i dalje nazivaju jačim polom. Ne znam samo u čemu su jači? Koriste jaču šminku? Nakon takvih prizora iskreno nije mi više do života. Jednostavno ne mogu. Zgade mi i ono malo što valja. Pa kad vam je Bog već dao prednost u tome, i omogućio da možete biti i ružni i ovakvi i onakvi, jer vama to niko ne uzima za zlo kao ženama, i kad vam je omogućio da vam ne treba šminka i da ne treba da se uljepšavate na taj način, pa zašto? Zašto trošite pare na šminku? Zar nam ne možete bar toliko ostaviti? Sve ste nam oduzeli, pa čak i šminkanje. Još da muškarci krenu i rađati mjesto nas, pa da se svi zajedno, čitav ženski rod, iseli sa planete, da im ne smetamo.
Meni udara opasno na samopouzdanje što više ni šminku ne možemo za sebe zadržati. Ma šta na samopouzdanje, na egzistenciju cjelokupnu. Bojim se i naći momka, ko zna šta mu može pasti na pamet, još će mi i onu skupu šminku potrošiti. I pored takvih muškaraca kod nas se priča kako će možda opet izbiti rat. Ma dajte ljudi, čime će se ratovati? Maskarom i umjetnim trepavicama?
Ali nije to jedini problem muškog roda. Oni imaju i neki strah usađen koji je postao bolestan. Ne znam samo zbog čega, ni zašto, ni kako. Ta pojava njihovog glupog straha mi postaje fascinantnija iz dana u dan. Kao i svaki drugi redovni student, imam dužnost da pored prisustva na predavanju i izlaska na ispite, radim seminarske radove i izlažem ih pred kolegama i predavačima. To su ljudi koje gledam svaki dan posljednjih godina, i to važi za sve nas međusobno. I šta se dešava, sve djevojke bez ikakvih problema spreme sve i izlože. A onda dođu alfa mužjaci koji se boje. Čega? Ko će znati? Kažu boje se, kako će oni to jadni? Imaju tremu, imaju ovo, imaju ono. Da nisu još i dobili? Ali ubjedljivo najgori i najgluplji razlog je bio strah od profesora. Oni svakako i najmanje slušaju šta mi pričamo. Pa čak i da slušaju, čak i da kažu da ne valja, pa šta? Zar je teško prihvatiti kritiku? Muški? Pa momci, muškarci su nekada u tim godinama uveliko ratovali, branili svoje porodice. Osvajali države. A ovi naši ne smiju reći pet smislenih, a može i besmislenih rečenica. Niko ih ne sluša svakako. Oni se boje. Strah im poremeti sve planove, sve što zamisle. Eh taj silni strah.

I šta sad nakon svih tih silnih strahova? Šta ja da radim? Šta ja da očekujem? Ništa. Mogu jedino da zamišljam da će se nekad nešto opet preokrenuti, pa će ljudi ponovo naći ili barem pokušati da nađu svoje pravo mjesto u svijetu. Da muškarac isto tako odabere normalno mjesto, ono mjesto koje mu pripada, a ne da nama krade i ono malo pažnje što imamo. Dotad, ništa, mogu se samo nadati, ali i te nade nestaju polako. Po svemu sudeći ovo može samo biti još gore i gore. I dok mi svi govore da sam budala, da to što je tražim nije normalno, da su ti što ja tražim nasilnici i šta sve ne. Mislim i dalje da oni nisu svjesni koliko griješe. Oni neće biti ni nasilnici, ni manipulatori, već normalni ljudi, koji će znati da cijene, normalni muškarci koji se neće bojati svoje sjene u mraku, pa i ako pregori sijalica znaće je zamijeniti. A ovi našminkani, nakon što ih neko pretuče, doći će kući pa svoju ženu namlatiti, jer ne mogu nikog drugog. Ali dok čekam da se nešto promijeni, ja ću živjeti i dalje u svojim fantazijama. To mi jedino preostaje. Jer ova realnost mi baš i nije obećavajuća, a “muškarci” je se svakako boje. I dok svi njihovi strahovi prođu, ne znam da li ću moći toliko čekati. Niti iko da li će toliko čekati. Dok to prođe, ne znam šta ću ja raditi, pošto mi se šminka ne dijeli s muškarcem, ne dijele mi se lakovi za nokte, i pegla za kosu. Ne gleda mi se kako se šminka više od mene, i kako nosi uže hlačice od mene. Ne, ne gleda mi se ništa od toga. Šta ću gledati onda? Ne znam ni sama.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …