Preskoči na glavni sadržaj

Muškarac dvadeset i prvog vijeka

Od malih nogu otac mi je usadio određene ideje kako muškarac treba da izgleda. Uglavnom suprotno od većine onog što nam se danas prezentuje kao muškarci. Tu nije bitan toliko ni izgled, već sam stav i odnos prema ženskom rodu. Danas muškarca s takvim stavovima rijetko gdje možete sresti.

Muškost u minusu


Da, ja očekujem da muška osoba plati piće, da me isprati kući, i da ako izbije frka stane ispred mene, pa čak i da se potuče ako dođe do toga. Lako je pričati, lako je glumiti, ali hajde da vidimo primjere u realnim situacijama. Očekujem da će se ponuditi da mi ponese stvari ako vidi da se ja patim, ili čak i ako se ne patim, on će se patiti još manje. Očekujem da mi i ponudi svoju jaknu ako mi je hladno. Očekujem, vjerovatno previše, barem za današnje muškarce. To kad kažem sve naglas, gledaju me kao budalu. Pa dobro. Današnje generacije nisu navikle i naučene na takve stvari. Moj otac je primjer stare škole, pa mi je on pokazao šta treba da tražim i da nikad ne pristajem na manje. I bio je u pravu. Ni ne treba pristajati na manje, jer je ponekad i to malo. Danas imamo malo primjera koje možemo nazvati pravim muškarcima. Ali možda to i nije njihova krivica. Budimo realni, i mi žene smo postale malo kreteni, veći nego ikada. Nekad se sami uvalimo u nešto što ne želimo.

Samoprozvani alfa mužjaci


Mnoštvo neugodnih situacija mi je dokazalo da kod nas postoje samo ovi samoprozvani alfa mužjaci. Kada ih pitate nešto, to su sile velike. A u realnosti se brinu o šminkanju više nego žene. Lijepo kada se muškarac brine o sebi, ali dajte ljudi, pa neke stvari su pretjerane. Postoji granica za sve. Zašto muškarci pokušavaju uporno da postanu žene? Iskreno meni je malo gadno kada naiđem na tutorijal gdje se pripadnik, nekada jačeg pola, šminka, sređuje, iscrtava obrve, stavlja sjenu i maskaru, fenira bradu itd… Stvarno narode? Nekada su muškarci služili vojsku. A sada nam oduzimaju jedino što imamo. Šminkanje, to je bilo nešto naše, sada i oni troše uzaludno novac na nešto što im ne treba, i oduzimaju nam ono što nam je skoro ravno svetinji. Udara to malo na samopouzdanje žena, ne možemo ni šminku zadržati za sebe. Ugrozili su nam cjelokupnu egzistenciju.

Strahovi modernog muškarca


Na stranu sve to, najgore mi je kada se muško boji iznijeti svoj stav. Ili ne daj Bože odbraniti seminarski na fakultetu. Drugi ljudi ga slušaju. Da jarane, slušaju te drugi ljudi, pa šta? Zar žene treba da budu veći muškarci? Izgleda da već jesmo. Mi ne smijemo imati tremu, ne smijemo ovo, ono, a oni smiiju sve i moraju. Jadni mali muškići. Kako on sa dvadeset i nešto godina održi prezentaciju pred deset dobro poznatih ljudi. Evo baš mi ga je žao. Daleko od toga, da je rođen u neko drugo vrijeme, u tim godinama bi već imao godine staža u ratu, gdje bi branio porodicu i državu. Eto, neki brane sve to, a neki ne mogu ni seminarski rad.

I tako to danas…


I šta ćemo s njima danas? Zauzimaju naše mjesto. Kakva nam je budućnost s takvim muškarcima? Nikakva. Ili su postali žene, ili su isfrustrirani što nisu ni m od muškarca, pa postanu nasilnici i manipulatori koji se iživljavaju na žena. Imamo dva ekstrema, a mi žene treba da biramo koje ćemo, je li? Divno. Gdje su oni normalni muškarci, koji ima osnovnu kulturu, koji znaju kako da se odnose i prema žena, i prema muškarcima, prema svima oko sebe. Pa i prema samim sebi? U uskim hlačicama od mojih sigurno nisu...

Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…