Preskoči na glavni sadržaj

Kad ono malo ljudskog zakaže?

Prosječan radni dan

Kako izgleda prosječni radni dan studenta? Sigurno ste se to nekada i pitali. Znam ja, i ništa posebno ne predstavlja. Ujutru zazvoni sat, hoće li ustati ili ne, kao da je bitno. Da li će se doći na predavanje ili ne, isto je potpuno nebitno. I tako svaki dan. Čak i kad se pojavi na fakultetu, šta onda? Popije kafu, dvije, pet, deset. Lijep je to život, lagodan, jednostavan. Ni za šta se ne brinete. Roditelji daju parice, vi ništa ne radite, i tako četiri, ili više godina. Uglavnom se to pretvori u više. Realno takvom načinu života ništa ne fali. I ja sam nekada bila takav student. I znate šta? Lijepo je. Jednostavno. Opušteno. Najveća briga vam je ispit, ali ni to ne morate izaći ako ne želite. Ali eto ja sam bar te obaveze ispunjavala, jer sam se osjećala toliko bespotrebno ovom svijetu, pa čisto nešto da se dešava, čisto da neko zaduženje imam. Odlično je dok takvih studenata još ima. Jer primjećujem da je sve više i više onih što ništa ne rade. Dođu na taj ispit, ali prije toga izlude sve ostale dok ne dobiju pitanja, i ako i ko može da nauči mjesto njih. I onda kada ne dobiju desetku krive druge, onda im čitav svijet ne valja, jer su razmažena derišta bez grama mozga. Ali nisu nikad propustili priliku da se usreće na račun tuđe nesreće, ili da pokopaju nekog eto čisto da bi svoj ego nahranili. Sva sreća ego hranim drugim stvarima. Malo kvalitetnijim i boljim.

Novi radni dan

Odavno više ne biram koji će mi dan biti “radni”, a koji vikend. A svakako bi na kraju to dolazilo na isto. Sada mi je zato svaki dan radni, ali zapravo. Živom zorom ustajem, pa trči na sve strane. Od fakulteta na posao, s posla na fakultet. Nekad stignem doći i kući, ali da se odmorim kako treba, to nikad. Zaspem taman prije nego što treba opet ustati. I pored toga uvijek stignem ispoštovati sve kafe, sve izlaske. Uglavnom sa ljudima koji imaju dvostruko manje, ili uopšte nemaju obaveza. I opet oni hoće ovako ili onako, i opet se ja njima prilagođavam. Nikad ne kasnim, ako treba doći ću i ranije, ali ne želim da me neko čeka. Znam cijeniti vrijeme. To što drugi ne znaju ni svoje cijeniti, a kamoli tuđe, tim problemom će se sami morati pozabaviti. Tu im niko drugi ne može pomoći.
Ja sam se odrekla i odmoranja bespotrebno, ali i itekako potrebnog sna. Malo sam neispavana, malo mi fali i slobodnog vremena, ali opet sve stignem. Pa tako i na većinu predavanja u toku semestra. Ništa mi ne fali. Sve se to može. Čak i sve radove, od seminarski pa nadalje, sve stignem da predam na vrijeme. Nije mi problem ganjati pola firme da se zamijenim za smjenu da izložim taj rad. Sve uspijem. Ali onaj koji ne radi ništa, za njega se prave novi rokovi, novi termini, njemu se pomijeraju datumi izlaganja, ako treba polagaće neko drugi ispit mjesto njega, samo da se ne bi namučio. Danas svi rade na tom principu. Preko tuđih leđa. Preko svega tuđeg. Samo da vide da neko drugi omane. Samo da neko drugi propadne, jer na taj način jedino mogu do uspjeha. Žalosno je kakvi smo ljudi postali. Ali izgleda da je tako oduvijek, samo tek sad otvaramo oči.

Ah, lako je tebi

Te riječi su mi se već odavno urezale u glavu. Svaki dan mi govore to po milion puta. Jer eto lako je meni, a njima je jadnima teško da drkaju ku*ac po čitave dane, baš se umore i napate. Iskreno i ja bi više voljela da živim njihove živote, ali nemam vremena trenutno za to. Uporno svi prozivaju i broje mi šta sam kupila, gdje sam otišla, koliko sam popila. Uvijek me je nerviralo to što se više zagleda u tuđe živote nego sopstvene. Svi se nešto brinu šta sam ja radila, brinuli bi se oni možda i oko sebe, da imaju kakva dešavanja u životu. Briga ih je šta sam ja radila, i ostali ljudi koji nemaju vremena da se bave njihovim dosadnim životima. Ne znaju šta se krije iza svega toga, ali osuđuju. Ali uvijek je meni lako. Eto da im bude bar upola lako kao meni, da vide šta znači biti rastrzan na milion strana.
I svi ti takozvani studenti, svi ti jadnici koji crkavaju od obaveza, da, oni, mene bi bilo sramota nazvati se čovjekom. Jer u mnogima ljudskosti nema. Svi kriju svaku informaciju s predavanja, pogotovo kada je u pitanju literatura za ispite. Kao da će im neko ukrasti njihovo znanje, ili u njihovom slučaju neznanje. A ja nisam takva, ja to ne mogu, te igre i igrice. Ja svima sve kažem. Pomognem. Pa šta, neće meni ni biti bolje ni gore. Svejedno mi je. Ja radim neke stvari za sebe, oni neka udare po svome. Ali kada meni treba nešto, ili nekom drugom, onda svi ćute. Koliko god im puta pomogli, koliko god im pitanja riješili, koliko god im s posla slali odgovore da pomognete, mjesto da bude obrnuto, oni će to sve zaboraviti. Zanemariti. A onda jednu nebitnu informaciju oni vam naplate živcima i to onako pošteno.
Ljubomoru ne propuštaju. I to vam nabijaju na nos svaki dan. Što? Pa niko neće preboljeti tuđinapredak. To je nešto najgore što im se može desiti. I tako i jeste. Nekada sam gajila nade u naš ljudski rod, ali sada te nade nestaju polako. Oni će uvijek naći nešto da vam zamjere, jer imate nešto više i bolje od njih. Ali niko ne zna kako je između dva poziva čitati knjigu i spremati ispit, jer slobodnog vremena nemate. To niko ne zna, niko ne zna da to nije lako. Niti iko shvata da nema pravo da mi kaže i jednu jedinu riječ, makar čitavu platu potrošila za jedno veče, jer ne znaju kako je raditi. Niti će uskoro znati. To nije više stvar potrebe, jer meni ne treba. Nisam ja ni gladna za parama, niti mi je neophodno. Više sam imala kad sam od roditelja uzimala i landrala čitave dane po gradu. Ovo je stvar, ličnog izbora, i odgoja. Da, odgoja da ne budem parazit i derište, već odrasla osoba. Pa kad znamo svi reći, e ja sam sad odrasla osoba, ne može mi niko ništa, ne može mi niko naređivati, pa onda što ne dokažemo na neki način to? Zašto ne pokažemo našu odgovornost odrasle osobe kad se tako hvalimo svime i svačim? Ne možemo biti oboje. Ako smo odrasli onda se ponašajmo tako.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …