Preskoči na glavni sadržaj

Dijete razvedenih roditelja

Danas ću se malo baviti jednom temom, koju mnogi smatraju problematičnom, i štaviše pokušavaju da izjednače pojmove braka i porodice. Ja imam drugačije iskustvo. Imam drugačija i shvatanja što se toga tiče. Ali u svakom slučaju, ta dva pojma se užasno razlikuju, i porodica, i to srećna može da postoji i bez braka. Samo mi malo kasnimo, kao i u svemu ostalom, pa nije ni čudo što neke stvari ne želimo prihvatiti ili promijeniti gledište.

“Izvini, nisam znao/la”

Ovih riječi sam se u djetinjstvu naslušala i previše. I dan danas mi je muka kada čujem rečenicu koja i najmanje liči na ovu. Danas primjećujem da je ipak malo drugačija situacija. Ljudi su donekle prihvatili taj fenomen razvoda. Ali i dalje postoje silne predrasude, prozivke i slične stvari. Ipak, postoji napredak. Ranije, kada sam bila dijete, situacija je bila mnogo lošija nego danas. Naravno da je postojalo mnoštvo ljudi koji su se razvodili, koji su ponovo zasnivali bračne zajednice. Međutim svi ti ljudi su bili glavni kada su u pitanju tračevi. Svi su im znali naći zamjerku, znali su ih osuđivati, ali niko nije znao koji su pravi razlozi za rastajanje, niti su shvatali da je ponekad bolje krenuti drugim putem, jer tada će svi biti srećnije. Mnogo puta sam čula onu dobru poznatu “ma neka zbog djece”. Ta djeca zbog kojeg ostajete u nesrećnim brakovima, gdje možda neko trpi i nasilje, vjerujte mi, djeca vam neće biti zahvalna. Štaviše vremenom će vas početi prezirati što niste na vrijeme prekinuli nešto što je svima na kraju uništilo živote. Ali eto donekle bih i mogla razumjeti ludu balkansku glavu koja misli da ostanak u braku koji nema odavno smisla biti bolja opcija za život njihove djece. Međutim postoji nešto još gore od svega toga: “A šta će ljudi reći?” Ti ljudi niti su dio vašeg braka, ni trpe nešto što ne žele. Ti ljudi nemaju razloga da se miješaju u vaš život, ali će to svakako uraditi. To ne znači da treba obraćati pažnju na to. Nije ni u njihovim životima ništa sređenije, sve što vidite je samo iluzija koja služi da se okolinu prikaže nešto što nikada neće postojati. I to je sve. A oni u bijegu od vlastite nesreće i problema, ispiraće usta tuđom odlukom da stane na kraj svom nezadovoljstvu i započne novi period u životu gdje će biti srećniji, i samim tim moći će da usreći i svoju djecu.
Ja sam se mnogo puta susretala sa raznim komentarima iz okoline. Sjećam se da bi se svaki put izvinjavali što su došli do teme, kada bi se kroz razgovor provuklo to da moji roditelji ne žive zajedno i da su razvedeni. Ali ni to nije bio kraj. Nakon toga bi uslijedio pogled sažaljenja, kao da sam najjadnije biće koje su upoznali zbog toga. A ja sam bila mnogo srećnija, nego da su oni bili zajedno. Jer to dvoje ljudi jednostavno nije znalo da funkcioniše kako treba u paru. I zašto bih se morala biti osuđena na svakodnevne svađe, rasprave, probleme, kada mogu lijepo da živim u miru, bez ikakvih tenzija. Gdje su oboje raspoloženiji i srećniji, a i samim tim to bolje utiče na mene, nego da ih svaki dan gledam namrgođene kako vrište jedno na drugo. Naravno postoji mana što u takvoj situaciji jedno od njih neće moći viđati baš svaki dan. Ali ni to nije problem, ako je kvalitetno iskorišteno vrijeme koje ste zajedno. Nemam ništa od toga da gledate nekog svaki dan, i da ga mrzite, i da ga krivite za to što je vama loše sve vrijeme, i što vam se gadi da dođete svojoj kući. Zar je stvarno vrijedno toga? Ali to se običnom narodu očigledno ne može objasniti. Oni su imali svoje ideje, gdje sam ja bila jadnica, a oni eto neki važni ljudi koji će meni udijeliti poneku lijepu riječ da se ne bih baš toliko loše osjećala. Niko nije vjerovao, niko nije mogao da shvati da je meni sasvim u redu. Da mi ništa ne fali, da mi je lijepo, i da me ne pogađa taj događaj. Prihvatila sam ga sasvim normalno. Naravno da mi nije bilo odmah nešto naročito drago. Naravno da bi bilo mnogo ljepše da je drugačija situacija, ali u skladu sa takvom situacijom kakva je bila, nije postojalo bolje rješenje, za sve nas.
Nažalost mnogi i dan danas gledaju djecu čiji su roditelji rastavljeni kao da smo neki šugavci, kao da smo manje vrijedni ili oštećeni na bilo koji način. A baš je suprotno. Mi smo možda i srećnija djeca nego ostali. Nama je možda i ljepše. I znamo sigurno neke stvari cijeniti, i vidjeti i drugu stranu koja nije tako bajna, a ne samo predstavljati ono što valja.

Novi pogled


Dok se kod nas uglavnom gleda samo ispred, ali ni to ne ide nešto naročito u daljinu, kao dijete koja nije imalo “normalnu” porodicu, naučila sam da gledam sasvim drugačije na svijet oko sebe, a samim tim i na život. Mnogi će ostati u nesrećnom braku zbog komšija, zbog djece, zbog ovog ili onog, bez obzira kakvi nerješivi problemi postojali unutar te zajednice. Meni to nikad ne bi palo na pamet. Ako bi bilo osuda okoline, tek me za to ne bi bilo briga. Niko nije dužan da trpi nešto što ne želi ili što mu se ne sviđa. Svi smo mi prije svega ljudi za sebe i nije greška sebe staviti na prvo mjesto. Pogotovo kada stavljate svoje želje ispred priča u komšiluku. To bi trebalo da bude pravilo, a ne da se uporno osvrćemo na tračeve dokonih domaćica koje muževi varaju na svakom ćošku, a one da bi same sebi zamaglile pogled, gledaju u kroz komšijski prozor i komentarišu kako je tamo katastrofa. A nikada neće shvatiti da porodicu ne čini brak, porodicu čine ljudi koji su tu jedni za druge. Prava porodica u nesrećnom braku ne može postojati, tu su svi jedni protiv drugih. Ali mi još treba mnogo da napredujemo da bismo shvatili da nije sve onako kako nam se isprva učini, dotad barem prestanite sažalijevati druge, kojima je bolje nego vama.

Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…