Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od siječanj, 2018

Dijete razvedenih roditelja

Danas ću se malo baviti jednom temom, koju mnogi smatraju problematičnom, i štaviše pokušavaju da izjednače pojmove braka i porodice. Ja imam drugačije iskustvo. Imam drugačija i shvatanja što se toga tiče. Ali u svakom slučaju, ta dva pojma se užasno razlikuju, i porodica, i to srećna može da postoji i bez braka. Samo mi malo kasnimo, kao i u svemu ostalom, pa nije ni čudo što neke stvari ne želimo prihvatiti ili promijeniti gledište.
“Izvini, nisam znao/la”Ovih riječi sam se u djetinjstvu naslušala i previše. I dan danas mi je muka kada čujem rečenicu koja i najmanje liči na ovu. Danas primjećujem da je ipak malo drugačija situacija. Ljudi su donekle prihvatili taj fenomen razvoda. Ali i dalje postoje silne predrasude, prozivke i slične stvari. Ipak, postoji napredak. Ranije, kada sam bila dijete, situacija je bila mnogo lošija nego danas. Naravno da je postojalo mnoštvo ljudi koji su se razvodili, koji su ponovo zasnivali bračne zajednice. Međutim svi ti ljudi su bili glavni kada s…

Kad ono malo ljudskog zakaže?

Prosječan radni danKako izgleda prosječni radni dan studenta? Sigurno ste se to nekada i pitali. Znam ja, i ništa posebno ne predstavlja. Ujutru zazvoni sat, hoće li ustati ili ne, kao da je bitno. Da li će se doći na predavanje ili ne, isto je potpuno nebitno. I tako svaki dan. Čak i kad se pojavi na fakultetu, šta onda? Popije kafu, dvije, pet, deset. Lijep je to život, lagodan, jednostavan. Ni za šta se ne brinete. Roditelji daju parice, vi ništa ne radite, i tako četiri, ili više godina. Uglavnom se to pretvori u više. Realno takvom načinu života ništa ne fali. I ja sam nekada bila takav student. I znate šta? Lijepo je. Jednostavno. Opušteno. Najveća briga vam je ispit, ali ni to ne morate izaći ako ne želite. Ali eto ja sam bar te obaveze ispunjavala, jer sam se osjećala toliko bespotrebno ovom svijetu, pa čisto nešto da se dešava, čisto da neko zaduženje imam. Odlično je dok takvih studenata još ima. Jer primjećujem da je sve više i više onih što ništa ne rade. Dođu na taj ispit…

Vraćanje u prošlost

Ponovo se hvatam za glavu i pitam se šta da radim. Šta uopšte sada radim? Sve propada, kao da je sve što je oko mene ukleto. Sve prolazi pored mene, samo prolazi i zaobilazi me. Život prolazi kraj mene, a da ga ni ne osjetim. Sve što i donekle valja, pobjegne od mene. Čega god se uhvatim, šta god dodirnem, upropasti se. Propadne. Čak i ako ne propadne odmah, ja uništim. Namjerno. Jer jednostavno imam osjećaj da je toliko besmisleno, i da samo trošim vrijeme uzalud. A to me guši. Ubija. Kako da potrošim vrijeme na to, a nema smisla, nema poente. I onda na kraju šta da radim s tim dragocjenim vremenom koje sam toliko čuvala od besmisla? Da radim nešto još besmislenije i dosadnije. Zar ne mogu ništa naći što će mi pričiniti zadovoljstvo. Nešto što će me učiniti srećnom, pa makar to bio i trenutak lažnog osjećanja sreće. Šta je to što može i toliko, toliko malo? Zar tražim previše? Izgleda da je tako. A meni bi bio dovoljan i taj lažni trenutak. I to bi me učinilo zadovoljnom. I to bi mi …