Talenti primitivnog Balkana

Balkan, oduvijek malo tužan, još više jadan, takav i narod vremenom postao. Pa gdje god da se čovjek okrene, sve jad i čemer. Nismo nikada bili u nekoj zavisnoj situaciji. Kako se čini, ni skorija budućnost, a ni ona dalja nisu obećavajuće. I tako se sve ide u krug. Iz dana u dan. Sve gore i gore. A svi tiše pričaju, dok jednom ne zaćute. Dok ne nastane muk. Možda nam se više ne da, možda sam izgubili snagu na neke ranije poduhvate, koji očigledno nisu uspjeli. Možda smo jednostavno lijeni i ni ne interesuje nas šta se dešava nama, ili u našoj okolini. Toliko pitanja. Odgovora nigdje. I kako očekivati da neko ili nešto zasija u takvom okruženju. Kad zatremo sve dok je još samo iskra. Gledajući sve to oko sebe, onima i kojima padne na pamet nešto novo, odustane prije nego što i pomisle. Šta će, znaju da će i njih sažvakati. Nema mjesta za to na tužnom Balkanu. Jednostavno odbija sve što vrijedi, odbija sve što je malo teže za shvatiti, a prihvata samo ono najgore i najniže. Samo ono što može držati sve pod kontrolom, da ko zna kome bude lakše.

Pogled u širinu

Iako i dan danas škole u regionu važe za one koje pružaju mnogo više od mnogih škola na Zapadu, i to hvaljenih, ipak i nama nedostaje mnogo toga. Koliko nam god i daju, duplo više nam oduzmu. Nema tu mišljenja, nema kritike. Samo puko ponavljanje naučenih riječi, koje je neko drugi izgovorio, zapisao. Koje je neko drugi osmislio, a nas su toliko upregli da mi ne možemo zamišljati, mi možemo samo ponavljati, uzalud ponavljati nešto čega se sutradan nećemo ni sjećati. Pokušavaju da upakuju život u nekoliko definicija. Da upakuju nas u te iste dosadne i besmislene definicije, koje nam ništa ne znače. Maštu, kreativnost, sve ograničavaju na te rečenice, bez imalo ljepote i razigranosti. Na puke termine, koje ćemo svakako zaboraviti, i dok god ne doživimo to ili ne uhvatimo u stvarnosti, ništa nam neće ni moći značiti. Ali eto, priklanjamo se svi tome. Kao da vjerujemo da će nas to spasiti. Da će nam to pomoći, i da će nam pokazati novi put, nove vidike. Neće. možda tako jeste lakše i jednostavnije. Ne zamaramo sebe. Ne mislimo sami. A gdje je onda neki pogled koji dopire dalje od našeg nosa? Gdje su oni daleki zamišljeni pogledi? Zašto gledamo u daljinu kad ne vidimo ni ono tik ispred nas? Džaba je gledati tamo, predaleko je, teško za shvatiti običnom čovjeku, koji je odrastao na praznim riječima.
Kažu svi završili ove ili one škole, fakultete, sve je to divno i krasno. I onda dođe vrijeme da se sastavi smislena rečenica. Tu diplome ništa ne znače. A očigledno ne mogu ni pomoći. Zašto? Zato što su nas iz dana u dan samo gurali da gledamo u jednu tačku, da vidimo jedan pravac. Jedan put. Veoma uzak. Pored toga ništa. Sve je bio mrak. Sve što vrijedi ostalo je u mraku. Mi smo vidjeli, pa nismo vidjeli ništa. Osakaćeni duhovno, sad se svi prave pametni, svi prosipaju svoje ideje, a nigdje ni trunke maštovitosti, ni trunke orginalnosti. Ni trunke tolerancije. Jer niko ne prihvata onoga ko je umjetnik, ko je nešto neobično, ko krene putem koji nije siguran i utaban. Niko ne želi da razumije da se svi razlikujemo u nekim stvarima, u tome nema ništa loše. Svako treba da prati neki svoj put, neki svoj senzibilitet i posveti se onome što želi. A ne slijepo da prati ono što od njega neko očekuje. Koliko je samo talenata i života utihnulo na taj način. Bolje je i da ne znam.
Svaki talenat koji se pokaže, biće ugušen. Biće izopšten iz svijeta, iz duše te osobe. Jer sve je to neki grijeh, neka šteta. Sve su to pametna djeca, pa zašto da svoju pamet troše uzalud na neku budalaštinu, pa da slikaju, pišu, glume, ili da budu zanatlije. Zašto, kad njih čeka pravo i slične stvari? Znam ja zašto. Govorim to stalno. Ali niko nema sluha za takve stvari. Niko ne želi da čuje. Nekako im je suvišno. Lakše je ići jednom sivom uskom stazom, istom za sve, nego unijeti malo boje, malo ljepote. Unijeti malo emocije, koje se svi toliko bojimo. Kao da više nismo ni ljudi.

Imena smo i otjerali


Mi smo isti oni koji su i Nikolu Teslu otjerali i bacili ga u kandže drugih. Ali te kandže su bile nježnije od naših milih ruku. Te kandže su mu pomogle, a mi se odrekli. Sad je lako prisvajati tuđe znanje, umijeće, tuđa dostignuća. Ko god ili gdje god, džaba je kada prođe sve. Treba se pokazati u tom trenutku. Talenat treba njegovati. Talenat treba promovisati. Njemu treba i podrška. Zašto je ne dajemo? Zar je toliko teško? Izgleda. Ali eto ako već nećemo biti od pomoći, ne moramo nužno biti ni neko ko ruši snove, i to one koji će se ostvariti čim se malo udalje. Ali očigledno mi to volimo, volimo ismijavati. Kao da krijemo svoju nesigurnost i nesposobnost iza toga. Da, iza ismijavanje tuđih talenata i dostignuća, kojima sami nikada nećemo moći ni prići. Nikada nećemo biti ni blizu.

Toliko mladih, a i onih starijih, trkom ide što dalje odavde. Nosi sve sa sobom. A tek umjetnici. Oni nikada nisu imali svoju zvijezdu ovdje. To je za naš narod uvijek bila budalaština. Gubljenje vremena. Smiješno je svima što iko pomisli da bi ikada mogao zaraditi od toga. Pa i da ne zaradi, šta onda? Zar je grijeh? Izgleda da jeste. Najveći grijeh ispada biti srećan, biti nešto što stvarno želite, iskreno se posvetiti tome. Ali od svega toga najveći je biti bolji od ostalih, u bilo čemu. Kao da se hranimo time da uništavamo snove, da rušimo one koji mogu, koji će i nas uzdići svojim radom. Koji će i nas donijeti do nebesa, a mi ih rušimo. Pljujemo. Najveći razlog za to je što su bolji. Ostali nikad nisu bili ni prosječno dobri, a kamoli najbolji. Jer ovi ostali su sjedili i pljuvali i tračali druge, dok ovi najbolji su sjedili negdje u ćošku, sami, odvojeni od svijeta i pokušavali da usavrše ono što vole i da dokažu svima da mogu. Da postoji i drugi način, i drugi put. Da pokažu da su bolji. Da su najbolji.

Коментари