Preskoči na glavni sadržaj

Talenti primitivnog Balkana

Balkan je oduvijek bio pomalo uklet. Pa i mi postadosmo takvi. Vremenom. Tužni, jadni, i kao da su sve najgore kletve bačene na nas. Slušajući lažna obećanja na koja smo odavno postali imuni, još ponegdje se začuje koji šum, dok i on u potpunosti ne utihne. Onda će vladati potpuna tišina. Praznina. Pustoš. Da li je to naša krivica? Vjerovatno jeste. Očekivali smo odgovore na svako postavljeno pitanje, a kao odgovor je dolazio muk. Sad smo postali dio tog muka.

Pogledaj malo dalje


Često se priča kako su naše škole najbolje. Istina je da se uči mnogo više. Ali to ne znači da je sve divno i krasno. Uglavnom je to više bespotrebnih informacija koje stvarno nikom ne trebaju i nije potrebno da iko na ovom svijetu to zna, pogotovo ako su te informacije sa početka prošlog vijeka. Malo smo to prerasli. Mi volimo da nam se naredi, da nam se kaže šta i kako pa ćemo mi uraditi. Nismo lijeni kada treba raditi, ali jedno kada treba misliti. Školstvo nam je mišljenje upakovalo u dosadne komplikovane definicije, koje naučite, kažete, dobijete ocjenu, i više nemate pojma da ste se ikad susreli s nekom temom. A gdje je tu naša misao? Naš stav? Mašta? Ideje? Kreativnost? Pa nigdje, ubiju je odmah čim kročimo prvi put u školu. Kalup, svi moramo da se prilagodimo jednom kalupu. I ne dao ti Bog da iskočiš milimetar. Zna se šta onda ide. A dotad nam se znanje svodi na puke činjenice, besmislene, dosadne. Bez pretjeranog zapitkivanja. Šta još sad ti imaš tu pitati nešto? Samo ćuti, pogni glavu i hodaj dalje. Ako imaš malo hrabrosti kad se nađeš u četiri zida zapitaćeš se nešto, ali vidjećeš da to nije nimalo lijepo, štaviše bolno je. Pa onda i sam batališ sve.

Talenti i kalupi


Umjetnost, sport, nauka, ma nije ni bitno više. Genijalne umove porađamo svakog dana. A gdje oni nalaze mir. Ovdje sigurno ne. Ovdje su budaletine, luđaci, ovakvi, onakvi. Mi smo se i prije odricali svih velikih imena, a to činimo i danas, jer očigledno ne učimo ništa na greškama iz prošlosti. Lako se uhvatiti nekog kad on uspije negdje tamo, što dalje odavde. Lako je onda pričati, e on je naš, mi smo ga stvorili. Niste. Nismo. Stvorio se sam. I otišao gdje ga cijene. Jer ovdje su svi oni mogli da postanu propalice bez budućnosti, jer na svaku njihovu ideju i pokušaj bi ih dočekao nepremostiv zid naše gluposti i zatucanosti. Ne vrijedi kod nas ništa. A lako se kiti tuđim perjem kasnije. Onda su svi znali da će postati velika zvijezda, svi su to namjerno radili da ga očeliče, bla bla bla… I sve ostale glupe malograđanske priče.

I gdje ćemo sad?


Možete pretpostaviti šta mi je bila prvobitna namjera da napišem… I tako će i biti ako nastavimo svaki talenat, svaki pokušaj nečijeg uspjeha da uništavamo. Mi smo plodno tlo za pametne i talentovane ljude, od naučnika, umjetnika, sportista, ma svega. Ali svi oni su svoje sunce našli negdje drugdje, jer smo im ovdje neprestano gasili svjetlo. Nisu oni bili dovoljno dobri za priče iz komšiluka, za tračeve. Ali su dobri svima drugima u svijetu, dobri da svi drugi slave njihova imena, pa i mi nakon svega. A trebalo bi da pognemo glave od sramote, i da nam se ne ponavljaju takve stvari. Nije tako, nažalost. Ponavljaju se i dalje. Sada više nego ikada.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…