Preskoči na glavni sadržaj

Talenti primitivnog Balkana

Balkan je oduvijek bio pomalo uklet. Pa i mi postadosmo takvi. Vremenom. Tužni, jadni, i kao da su sve najgore kletve bačene na nas. Slušajući lažna obećanja na koja smo odavno postali imuni, još ponegdje se začuje koji šum, dok i on u potpunosti ne utihne. Onda će vladati potpuna tišina. Praznina. Pustoš. Da li je to naša krivica? Vjerovatno jeste. Očekivali smo odgovore na svako postavljeno pitanje, a kao odgovor je dolazio muk. Sad smo postali dio tog muka.

Pogledaj malo dalje


Često se priča kako su naše škole najbolje. Istina je da se uči mnogo više. Ali to ne znači da je sve divno i krasno. Uglavnom je to više bespotrebnih informacija koje stvarno nikom ne trebaju i nije potrebno da iko na ovom svijetu to zna, pogotovo ako su te informacije sa početka prošlog vijeka. Malo smo to prerasli. Mi volimo da nam se naredi, da nam se kaže šta i kako pa ćemo mi uraditi. Nismo lijeni kada treba raditi, ali jedno kada treba misliti. Školstvo nam je mišljenje upakovalo u dosadne komplikovane definicije, koje naučite, kažete, dobijete ocjenu, i više nemate pojma da ste se ikad susreli s nekom temom. A gdje je tu naša misao? Naš stav? Mašta? Ideje? Kreativnost? Pa nigdje, ubiju je odmah čim kročimo prvi put u školu. Kalup, svi moramo da se prilagodimo jednom kalupu. I ne dao ti Bog da iskočiš milimetar. Zna se šta onda ide. A dotad nam se znanje svodi na puke činjenice, besmislene, dosadne. Bez pretjeranog zapitkivanja. Šta još sad ti imaš tu pitati nešto? Samo ćuti, pogni glavu i hodaj dalje. Ako imaš malo hrabrosti kad se nađeš u četiri zida zapitaćeš se nešto, ali vidjećeš da to nije nimalo lijepo, štaviše bolno je. Pa onda i sam batališ sve.

Talenti i kalupi


Umjetnost, sport, nauka, ma nije ni bitno više. Genijalne umove porađamo svakog dana. A gdje oni nalaze mir. Ovdje sigurno ne. Ovdje su budaletine, luđaci, ovakvi, onakvi. Mi smo se i prije odricali svih velikih imena, a to činimo i danas, jer očigledno ne učimo ništa na greškama iz prošlosti. Lako se uhvatiti nekog kad on uspije negdje tamo, što dalje odavde. Lako je onda pričati, e on je naš, mi smo ga stvorili. Niste. Nismo. Stvorio se sam. I otišao gdje ga cijene. Jer ovdje su svi oni mogli da postanu propalice bez budućnosti, jer na svaku njihovu ideju i pokušaj bi ih dočekao nepremostiv zid naše gluposti i zatucanosti. Ne vrijedi kod nas ništa. A lako se kiti tuđim perjem kasnije. Onda su svi znali da će postati velika zvijezda, svi su to namjerno radili da ga očeliče, bla bla bla… I sve ostale glupe malograđanske priče.

I gdje ćemo sad?


Možete pretpostaviti šta mi je bila prvobitna namjera da napišem… I tako će i biti ako nastavimo svaki talenat, svaki pokušaj nečijeg uspjeha da uništavamo. Mi smo plodno tlo za pametne i talentovane ljude, od naučnika, umjetnika, sportista, ma svega. Ali svi oni su svoje sunce našli negdje drugdje, jer smo im ovdje neprestano gasili svjetlo. Nisu oni bili dovoljno dobri za priče iz komšiluka, za tračeve. Ali su dobri svima drugima u svijetu, dobri da svi drugi slave njihova imena, pa i mi nakon svega. A trebalo bi da pognemo glave od sramote, i da nam se ne ponavljaju takve stvari. Nije tako, nažalost. Ponavljaju se i dalje. Sada više nego ikada.



Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…