Preskoči na glavni sadržaj

Talenti primitivnog Balkana

Balkan, oduvijek malo tužan, još više jadan, takav i narod vremenom postao. Pa gdje god da se čovjek okrene, sve jad i čemer. Nismo nikada bili u nekoj zavisnoj situaciji. Kako se čini, ni skorija budućnost, a ni ona dalja nisu obećavajuće. I tako se sve ide u krug. Iz dana u dan. Sve gore i gore. A svi tiše pričaju, dok jednom ne zaćute. Dok ne nastane muk. Možda nam se više ne da, možda sam izgubili snagu na neke ranije poduhvate, koji očigledno nisu uspjeli. Možda smo jednostavno lijeni i ni ne interesuje nas šta se dešava nama, ili u našoj okolini. Toliko pitanja. Odgovora nigdje. I kako očekivati da neko ili nešto zasija u takvom okruženju. Kad zatremo sve dok je još samo iskra. Gledajući sve to oko sebe, onima i kojima padne na pamet nešto novo, odustane prije nego što i pomisle. Šta će, znaju da će i njih sažvakati. Nema mjesta za to na tužnom Balkanu. Jednostavno odbija sve što vrijedi, odbija sve što je malo teže za shvatiti, a prihvata samo ono najgore i najniže. Samo ono što može držati sve pod kontrolom, da ko zna kome bude lakše.

Pogled u širinu

Iako i dan danas škole u regionu važe za one koje pružaju mnogo više od mnogih škola na Zapadu, i to hvaljenih, ipak i nama nedostaje mnogo toga. Koliko nam god i daju, duplo više nam oduzmu. Nema tu mišljenja, nema kritike. Samo puko ponavljanje naučenih riječi, koje je neko drugi izgovorio, zapisao. Koje je neko drugi osmislio, a nas su toliko upregli da mi ne možemo zamišljati, mi možemo samo ponavljati, uzalud ponavljati nešto čega se sutradan nećemo ni sjećati. Pokušavaju da upakuju život u nekoliko definicija. Da upakuju nas u te iste dosadne i besmislene definicije, koje nam ništa ne znače. Maštu, kreativnost, sve ograničavaju na te rečenice, bez imalo ljepote i razigranosti. Na puke termine, koje ćemo svakako zaboraviti, i dok god ne doživimo to ili ne uhvatimo u stvarnosti, ništa nam neće ni moći značiti. Ali eto, priklanjamo se svi tome. Kao da vjerujemo da će nas to spasiti. Da će nam to pomoći, i da će nam pokazati novi put, nove vidike. Neće. možda tako jeste lakše i jednostavnije. Ne zamaramo sebe. Ne mislimo sami. A gdje je onda neki pogled koji dopire dalje od našeg nosa? Gdje su oni daleki zamišljeni pogledi? Zašto gledamo u daljinu kad ne vidimo ni ono tik ispred nas? Džaba je gledati tamo, predaleko je, teško za shvatiti običnom čovjeku, koji je odrastao na praznim riječima.
Kažu svi završili ove ili one škole, fakultete, sve je to divno i krasno. I onda dođe vrijeme da se sastavi smislena rečenica. Tu diplome ništa ne znače. A očigledno ne mogu ni pomoći. Zašto? Zato što su nas iz dana u dan samo gurali da gledamo u jednu tačku, da vidimo jedan pravac. Jedan put. Veoma uzak. Pored toga ništa. Sve je bio mrak. Sve što vrijedi ostalo je u mraku. Mi smo vidjeli, pa nismo vidjeli ništa. Osakaćeni duhovno, sad se svi prave pametni, svi prosipaju svoje ideje, a nigdje ni trunke maštovitosti, ni trunke orginalnosti. Ni trunke tolerancije. Jer niko ne prihvata onoga ko je umjetnik, ko je nešto neobično, ko krene putem koji nije siguran i utaban. Niko ne želi da razumije da se svi razlikujemo u nekim stvarima, u tome nema ništa loše. Svako treba da prati neki svoj put, neki svoj senzibilitet i posveti se onome što želi. A ne slijepo da prati ono što od njega neko očekuje. Koliko je samo talenata i života utihnulo na taj način. Bolje je i da ne znam.
Svaki talenat koji se pokaže, biće ugušen. Biće izopšten iz svijeta, iz duše te osobe. Jer sve je to neki grijeh, neka šteta. Sve su to pametna djeca, pa zašto da svoju pamet troše uzalud na neku budalaštinu, pa da slikaju, pišu, glume, ili da budu zanatlije. Zašto, kad njih čeka pravo i slične stvari? Znam ja zašto. Govorim to stalno. Ali niko nema sluha za takve stvari. Niko ne želi da čuje. Nekako im je suvišno. Lakše je ići jednom sivom uskom stazom, istom za sve, nego unijeti malo boje, malo ljepote. Unijeti malo emocije, koje se svi toliko bojimo. Kao da više nismo ni ljudi.

Imena smo i otjerali


Mi smo isti oni koji su i Nikolu Teslu otjerali i bacili ga u kandže drugih. Ali te kandže su bile nježnije od naših milih ruku. Te kandže su mu pomogle, a mi se odrekli. Sad je lako prisvajati tuđe znanje, umijeće, tuđa dostignuća. Ko god ili gdje god, džaba je kada prođe sve. Treba se pokazati u tom trenutku. Talenat treba njegovati. Talenat treba promovisati. Njemu treba i podrška. Zašto je ne dajemo? Zar je toliko teško? Izgleda. Ali eto ako već nećemo biti od pomoći, ne moramo nužno biti ni neko ko ruši snove, i to one koji će se ostvariti čim se malo udalje. Ali očigledno mi to volimo, volimo ismijavati. Kao da krijemo svoju nesigurnost i nesposobnost iza toga. Da, iza ismijavanje tuđih talenata i dostignuća, kojima sami nikada nećemo moći ni prići. Nikada nećemo biti ni blizu.

Toliko mladih, a i onih starijih, trkom ide što dalje odavde. Nosi sve sa sobom. A tek umjetnici. Oni nikada nisu imali svoju zvijezdu ovdje. To je za naš narod uvijek bila budalaština. Gubljenje vremena. Smiješno je svima što iko pomisli da bi ikada mogao zaraditi od toga. Pa i da ne zaradi, šta onda? Zar je grijeh? Izgleda da jeste. Najveći grijeh ispada biti srećan, biti nešto što stvarno želite, iskreno se posvetiti tome. Ali od svega toga najveći je biti bolji od ostalih, u bilo čemu. Kao da se hranimo time da uništavamo snove, da rušimo one koji mogu, koji će i nas uzdići svojim radom. Koji će i nas donijeti do nebesa, a mi ih rušimo. Pljujemo. Najveći razlog za to je što su bolji. Ostali nikad nisu bili ni prosječno dobri, a kamoli najbolji. Jer ovi ostali su sjedili i pljuvali i tračali druge, dok ovi najbolji su sjedili negdje u ćošku, sami, odvojeni od svijeta i pokušavali da usavrše ono što vole i da dokažu svima da mogu. Da postoji i drugi način, i drugi put. Da pokažu da su bolji. Da su najbolji.

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …