Preskoči na glavni sadržaj

Iz prve ruke / Vlašić

Šta rade dvije osobe na planini u jeku sezone, a ne žele, niti imaju želju da skijaju? Sigurno biste pomislili da se smrtno dosađuju. Ali uvijek smo tu da razbijemo takve i slične predrasude, i pokažemo da uvijek može drugačije i veselije. Pritom je još bila nedjelja, po mnogima najdosadniji dan u sedmici. Dok s druge strane ponedjeljak koji je mnogo dinamičniji je postao još više omražen, pogotovo kada pitate “radničku klasu”.

Mamurne smo upale u bus koji će nas odvesti na našu top destinaciju za zimovanje. Ovo je bez trunke sarkazma i ironije, jer Vlašić to uistinu i jeste. Često uvijek veličamo ono tamo preko granice, ono negdje tamo daleko, a u suštini mi imamo toliko ljepota i stvarno top destinacija koje zanemaruje pa drugi uživaju u tome, dok mi prevrćemo očima. Naravno da i te naše destinacije poprilično drže cijene koje možda većini nas i nisu baš najprihvatljivije, ali s vremena na vrijeme se treba počastiti i odmoriti. Cijenićete to mnogo više nego da stalno štedite i krijete sami od sebe.


Jedna obična dosadna nedjelja pretvorila se u mini godišnji odmor. Pošto sam poznata po radarima da nađem najbolja mjesta i kafane, tako me moj talenat nije razočarao ni na bijelom Vlašiću, gdje temperatura nije bila baš niska onoliko koliko smo očekivali. Čak smo se u jednom trenutku šepurile bez jakni, onako u džemperčićima kao prave gospođe. Ali ne smijem zaboraviti ni onaj teški put koji smo prošle do Vlašića. Nikad nemojte putovati na visine mamurni, lako je kad dođete, ali dok ne dođete to je borba. I jako glava boli. Ali sa snijegom i dobrim društvom to sve negdje ispari.

Naravno da smo obišli dobro poznata mjesta, koja su s razlogom na glasu. Prije svega predivni hotel Blanca o kojem pričaju apsolutno svi koji su bili

ManU - Vlašić

na Vlašiću. Jednostavno kada uđete unutra, nalazite se u drugom svijetu, kao da ono vani ne postoji. Mi smo tu bile samo kratko, na kafi, ali je i to malo postalo neki vid meditacije i oporavljanja duše. Izašle smo kao druge osobe. Doduše ne baš mnogo drugačije, pošto bi stare “mi” isto otišle da jedu kao i nove. A šta drugo jesti nego travničke ćevape. Kad ljudi dolaze kod nas da jedu naše, moramo im i mi uzvratiti podjednako.

Ne bi to bio odmor da se ne umorimo još više i ne nađemo neku žurku, pa makar u nedjelju popodne koja je uvijek rezervisana za neke mirnije i intimnije varijante. Nažalost iz našeg ličnog iskustva nikada niko neće čuti nešto poput toga. Kod nas je uvijek žurka, a izgleda da je u Manu-u. Dok smo ostatak dana plesale u bašti kafića, i pored toga upoznale mnoštvo novih i zanimljivih ljudi, i na to sve ispred Manu-a je bila velika reklama našeg dragog Nektara, koju sam ja zaboravila uslikati, jer sam bila malo prezauzeta plesom. Ali dogodine ćemo se opet vidjeti, pa ćemo donijeti i malo snijega i novih doživljaja.

Hotel Resort & Spa Blanca - Vlašić

Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…