Preskoči na glavni sadržaj

Iz prve ruke / Vlašić

Šta rade dvije osobe na planini u jeku sezone, a ne žele, niti imaju želju da skijaju? Sigurno biste pomislili da se smrtno dosađuju. Ali uvijek smo tu da razbijemo takve i slične predrasude, i pokažemo da uvijek može drugačije i veselije. Pritom je još bila nedjelja, po mnogima najdosadniji dan u sedmici. Dok s druge strane ponedjeljak koji je mnogo dinamičniji je postao još više omražen, pogotovo kada pitate “radničku klasu”.

Mamurne smo upale u bus koji će nas odvesti na našu top destinaciju za zimovanje. Ovo je bez trunke sarkazma i ironije, jer Vlašić to uistinu i jeste. Često uvijek veličamo ono tamo preko granice, ono negdje tamo daleko, a u suštini mi imamo toliko ljepota i stvarno top destinacija koje zanemaruje pa drugi uživaju u tome, dok mi prevrćemo očima. Naravno da i te naše destinacije poprilično drže cijene koje možda većini nas i nisu baš najprihvatljivije, ali s vremena na vrijeme se treba počastiti i odmoriti. Cijenićete to mnogo više nego da stalno štedite i krijete sami od sebe.


Jedna obična dosadna nedjelja pretvorila se u mini godišnji odmor. Pošto sam poznata po radarima da nađem najbolja mjesta i kafane, tako me moj talenat nije razočarao ni na bijelom Vlašiću, gdje temperatura nije bila baš niska onoliko koliko smo očekivali. Čak smo se u jednom trenutku šepurile bez jakni, onako u džemperčićima kao prave gospođe. Ali ne smijem zaboraviti ni onaj teški put koji smo prošle do Vlašića. Nikad nemojte putovati na visine mamurni, lako je kad dođete, ali dok ne dođete to je borba. I jako glava boli. Ali sa snijegom i dobrim društvom to sve negdje ispari.

Naravno da smo obišli dobro poznata mjesta, koja su s razlogom na glasu. Prije svega predivni hotel Blanca o kojem pričaju apsolutno svi koji su bili

ManU - Vlašić

na Vlašiću. Jednostavno kada uđete unutra, nalazite se u drugom svijetu, kao da ono vani ne postoji. Mi smo tu bile samo kratko, na kafi, ali je i to malo postalo neki vid meditacije i oporavljanja duše. Izašle smo kao druge osobe. Doduše ne baš mnogo drugačije, pošto bi stare “mi” isto otišle da jedu kao i nove. A šta drugo jesti nego travničke ćevape. Kad ljudi dolaze kod nas da jedu naše, moramo im i mi uzvratiti podjednako.

Ne bi to bio odmor da se ne umorimo još više i ne nađemo neku žurku, pa makar u nedjelju popodne koja je uvijek rezervisana za neke mirnije i intimnije varijante. Nažalost iz našeg ličnog iskustva nikada niko neće čuti nešto poput toga. Kod nas je uvijek žurka, a izgleda da je u Manu-u. Dok smo ostatak dana plesale u bašti kafića, i pored toga upoznale mnoštvo novih i zanimljivih ljudi, i na to sve ispred Manu-a je bila velika reklama našeg dragog Nektara, koju sam ja zaboravila uslikati, jer sam bila malo prezauzeta plesom. Ali dogodine ćemo se opet vidjeti, pa ćemo donijeti i malo snijega i novih doživljaja.

Hotel Resort & Spa Blanca - Vlašić

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …