Preskoči na glavni sadržaj

Iz prve ruke / Vlašić

Šta rade dvije osobe na planini u jeku sezone, a ne žele, niti imaju želju da skijaju? Sigurno biste pomislili da se smrtno dosađuju. Ali uvijek smo tu da razbijemo takve i slične predrasude, i pokažemo da uvijek može drugačije i veselije. Pritom je još bila nedjelja, po mnogima najdosadniji dan u sedmici. Dok s druge strane ponedjeljak koji je mnogo dinamičniji je postao još više omražen, pogotovo kada pitate “radničku klasu”.

Mamurne smo upale u bus koji će nas odvesti na našu top destinaciju za zimovanje. Ovo je bez trunke sarkazma i ironije, jer Vlašić to uistinu i jeste. Često uvijek veličamo ono tamo preko granice, ono negdje tamo daleko, a u suštini mi imamo toliko ljepota i stvarno top destinacija koje zanemaruje pa drugi uživaju u tome, dok mi prevrćemo očima. Naravno da i te naše destinacije poprilično drže cijene koje možda većini nas i nisu baš najprihvatljivije, ali s vremena na vrijeme se treba počastiti i odmoriti. Cijenićete to mnogo više nego da stalno štedite i krijete sami od sebe.


Jedna obična dosadna nedjelja pretvorila se u mini godišnji odmor. Pošto sam poznata po radarima da nađem najbolja mjesta i kafane, tako me moj talenat nije razočarao ni na bijelom Vlašiću, gdje temperatura nije bila baš niska onoliko koliko smo očekivali. Čak smo se u jednom trenutku šepurile bez jakni, onako u džemperčićima kao prave gospođe. Ali ne smijem zaboraviti ni onaj teški put koji smo prošle do Vlašića. Nikad nemojte putovati na visine mamurni, lako je kad dođete, ali dok ne dođete to je borba. I jako glava boli. Ali sa snijegom i dobrim društvom to sve negdje ispari.

Naravno da smo obišli dobro poznata mjesta, koja su s razlogom na glasu. Prije svega predivni hotel Blanca o kojem pričaju apsolutno svi koji su bili

ManU - Vlašić

na Vlašiću. Jednostavno kada uđete unutra, nalazite se u drugom svijetu, kao da ono vani ne postoji. Mi smo tu bile samo kratko, na kafi, ali je i to malo postalo neki vid meditacije i oporavljanja duše. Izašle smo kao druge osobe. Doduše ne baš mnogo drugačije, pošto bi stare “mi” isto otišle da jedu kao i nove. A šta drugo jesti nego travničke ćevape. Kad ljudi dolaze kod nas da jedu naše, moramo im i mi uzvratiti podjednako.

Ne bi to bio odmor da se ne umorimo još više i ne nađemo neku žurku, pa makar u nedjelju popodne koja je uvijek rezervisana za neke mirnije i intimnije varijante. Nažalost iz našeg ličnog iskustva nikada niko neće čuti nešto poput toga. Kod nas je uvijek žurka, a izgleda da je u Manu-u. Dok smo ostatak dana plesale u bašti kafića, i pored toga upoznale mnoštvo novih i zanimljivih ljudi, i na to sve ispred Manu-a je bila velika reklama našeg dragog Nektara, koju sam ja zaboravila uslikati, jer sam bila malo prezauzeta plesom. Ali dogodine ćemo se opet vidjeti, pa ćemo donijeti i malo snijega i novih doživljaja.

Hotel Resort & Spa Blanca - Vlašić

Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…