Preskoči na glavni sadržaj

Simulacija života

Zaboravili smo i ono malo što smo nekada znali. Gledam oko sebe svaki dan, i svaki put se sve više i više negativno iznenadim. Nekako smo postali jadni, tužni. Niko više ne zna da priča, da se smije. Svima sve smeta. Te ovo, te ono. Pa zabranjuju se cigare, alkohol… zabranjuje se život. Ne gledamo više u oko sebe, ne veselimo se sunčanom danu, jer ga ni ne vidimo. Čak ni ne primjetimo da je dan. Jurimo, žurimo, a ni dalje ništa nemamo od svega toga. Prolazi pored nas život, prolaze ljudi, gubimo te iste ljude jer mi nemamo vremena za njih. Naravno da poslije bude teško, ali sami smo krivi. Niko neće vječno čekati, da mi riješimo sve te naše silne obaveze. A imamo ih svakim danom sve više. Nadamo se da ćemo tako biti više živi. Jer smo odavno mrtvi iznutra. Svaka obaveza, dešavanje, bilo šta, daje nam osjećaj da barem nešto radimo, da se trudimo, pa na kraju i da živimo. A sve samo privid. Obična iluzija života, ništa više. Onda, na kraju dana, postajemo još veća čudovišta. Postajemo samo dijelovi virtualnog svijeta, jer u stvarnom nismo apsolutno ništa uradili.

Koliko puta dnevno vidite ljude kako jurcaju gledajući u svoj telefon, tablet ili neki treći uređaj? U kafani treba da se pije, plače, a ne da se gleda u ekran, ali mi smo to zaboravili. Više ne pričamo. Imamo gomilu uređaja koji nam olakšavaju komunikaciju, ali mi više ni ne komuniciramo. Kako neka poruka sažeta u nekoliko skraćenica, može zamijeniti živu riječ, glas? Kako neki znak može zamijeni smijeh, plač? Kako može zamijeniti naše stvarne emocije? Kako može slika na kojoj smo nasmijani samo da bi drugi bili ljubomorni zamijeniti pravu sreću? Neki lijep trenutak kojeg ćemo se sjećati i sa slikom i bez nje, jer je taj trenutak bio poseban, prije svega zbog onih koji su bili tu sa nama. Ali njih više nema. Jer nismo imali vremena. Imali smo poruku, i to preko neke društvene mreže. Imali smo kada nam je bilo dosadno pa im se javimo. Nismo imali kada smo gubili naš život. Da je situacija bila drugačija, taj život bi i dalje bio tu.

Dijete se rodi i odmah mu uvalimo telefon. Nek uči igrati igrice. Nek uči da živi negdje gdje on ne postoji. Stvarnost ćemo prepustiti nekom drugom. Budućnost nekom trećem. I tako sve u nedogled. Nama ostaje samo lažna slika nas samih koje kruži internetom. Preostaje nam iluzija nas samih. Iluzija svega. Ne znamo da vodimo svoj stvarni život, jer je pun problema, stvari koje nam se baš i ne sviđaju, ne prijaju nam, pa onda idemo u taj drugi svijet. Tamo nema problema. Tamo smo sigurni. Tamo možemo biti šta god želimo. Sve naše nade i želje koje nismo ostvarili ovdje, tamo su već odavno dio nas. Postajemo neko drugi. Ne želimo nazad u stvarnost jer nas tu čeka razočarenje. Stalno se povezujemo, ali ne s ljudima, već s mašinama. Povezujemo se na mreže, na punjače… Ne znamo kako je to slobodno hodati, opustiti se, uživati. Nama je opuštanje kad je baterija na 100% sve ispod toga postaje sve veći stres. Samo gledamo u nešto nerealno, nešto što navodno drugi imaju. Sve te lažne slike o tuđim životima čine nas nezadovoljnima. Nije njima bolje nego nama, isto je nama svima, samo pokušavamo na bilo koji način da uvjerimo nekog ko nam je potpuno nebitan da nam je dobro. Da uživamo. Želimo da nam zavidi. I zbog čega? Da bi eto neko tamo, koga možda i ne znamo rekao: “Ah jest joj dobro.” Zar ne bi bilo ljepše da se taj silni trud, to silno vrijeme koje trošimo na takve stvari usmjeri na one koji nam znače. Oni su tu pored nas. Oni će pričati s nama. Ali mi ne znamo da pričamo. Naše pričanje je dvije-tri riječi, pa onda odmah gledamo u ekrane, pa nešto kuckamo, pa se smijemo sami sebi. I treba da se smijemo, kad smo mi ti koji su smiješni i jadni. Stalno nešto provjeravamo, gledamo, čekamo… Mi smo eto važni, pa moramo biti dostupni stalno. Eto nas će zvati cijeli svijet, pa telefon mora biti stalno na stolu, još ako je neki skuplji, to ne pokazujemo da bismo se hvaliti, ma kakav. Stalno nešto kupujemo da bismo sebi dokazali da smo bolji od ostalih. Zar stvarima možemo išta dokazati? Nešto nisam baš sigurna u to. I čemu to sve na kraju? Da li išta od toga čini ljude srećnima? Apsoutno ne.

I dalje smo isti oni jadnici sa početka. I dalje ne znamo što nam sve ovo treba, ali osjećamo neku potrebu da se dokazujemo lažima. Zapostavljamo sve što vrijedi. Bolest društva se ne može tako lako iskorijeniti, pogotovo kada svi polako počinju biti saučesnici u toj bolesti. Sve što dodirnemo nije stvarno. To je samo nešto što smo sami napravili da bismo bili važni nekome ili nečemu. Samo kuckamo, evo i ja sada isto tako. Izgleda da ne možemo da se odupremo ovoj zarazi. Previše je postala dio nas. Više je ona dio nas nego mi sami. Mi smo negdje s druge strane. Naši životi su unutar ovog svijeta koji se ne može dodirnuti. Unutar tog nestvarnog univerzuma koji želimo svakim danom sve više da unaprijedimo, jer nam je to jedina nada. To nam je jedina utjeha. Nije nam mnogo toga ostalo jer smo sami uništili. Ali ovo stvaramo, još uvijek, na štetu svega onog što je stvarno. Možda tako jeste lakše, možda ćemo tako biti ono što želimo, imati ono što zamislimo, ali ovdje je ipak malo ljepše. Stvarnost koliko god da je teška, koliko god da nam je i loša, ima veću vrijednost, ima ljepše stvari, ima sve bolje od onoga što stvaramo. To tamo s druge strane je samo još jedna iluzija u koju ćemo se razočarati. Svijet koji ne postoji. A ako smo stanovnici tog svijeta, ne postojimo više ni mi. Dok se borimo da produžimo živote, da krenemo prema vječnosti, s druge strane polažemo nade u nešto čega nema. Više nismo ljudi, već samo sredstva da se premosti još jedan prelaz između dva svijeta.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …