Preskoči na glavni sadržaj

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjehe

Prošla su vremena kada su junaci bili posebni u intelektualnom pogledu, gdje su oni bili nivo, gdje su bili neshvaćeni jer su bili, ne samo bolji, već najbolji. Toga se čovjekova duša zasitila, a ako se i poželi, ima dovoljno na tu temu izbora. Trebalo je svima osvježenje. On ga je unio, ne samo u svijet književnosti, već generalno, u svijet. Omogućio da je njegova djela čitaju i oni koji inače ne bi bili zainteresovani za takav hobi, upravo zbog tematike, a i načina pisanja, gdje upotrebljava sleng, obični jezik, ali koji ne pripada običnim prosječnim ljudima. Upotrebljava jezik koji pripada odbačenima, onima koji su na margini društva, koji su prognani. U skladu sa zahtjevima današnjice, nekolicina jednostavno ne može da se izbori. Zbog toga se kreće drugim putem, koji možda nije uopšte pogrešan, već samo nije uobičajen, pa samim tim postaje neprihvaćen od strane onih koji navodno upravljaju društvom. I šta se onda dešava? Dobijamo ljude koji su najmanje svojom krivicom odbačeni. Kojih se ostali zgražavaju, bježe od njih. Samo zbog nekih svojih suludih normi koje postavljaju, a neki nisu u mogućnosti da ih ispune. Kod Velša nema velikih intelektualaca koji će biti glavni junaci, ne. On to ostavlja nekom drugom vremenu, drugom piscu. Njega interesuju oni koji su na dnu. One za koje niko ne mari. Traži one koje ostali smatraju parazitima i onima koji su toksični za društvo. Ne bavi se on njima da bi dokazao da su oni bolji, ili da nisu takvi kao što se ostalima čine. Baš naprotiv. Možda čak i ističe njihove loše strane. Ali tim svi uviđaju da su i oni ljudi. Samo nesrećne sudbine. Uglavnom ih ne prati neka naročita sreća, i to ih označi do kraja života. Oni samo traže utjehu u nečem drugom, jer im niko nije ni pokušao pomoći. Svi su ih odmah odbacili. E takve on junake uvrštava u svoja djela. Obične smrtnike, odbačene, jadne. Uništene živote, koji još više tonu i to uglavnom svjesno. Ali dok padaju u ponor oni su mnogo srećniji nego oni divni i dobri pripadnici društva, oni građani za primjer, koji se nalaze na vrhuncu. Velš nikada neće insistirati na tome da se sažalimo na te jadnike, i da ih počnemo primjećivati u našoj okolini, i uradimo nešto povodom toga. Ne. on samo pokazuje da oni takođe imaju svoj svijet. Mnogo manji, vjerovatno i nebitniji od ovog “zvaničnog”, ali postoji. Tu odmah pored nas, ljudi žive sasvim drugačije, imaju drugačije snove, koji su odavno propali i potonuli, ali su tu. nikom ne smetaju, osim možda ponekad. Ali isto osjećaju gađenje na one koji su ih odbacili. Ne zbog sujete ili osvete, već su to dva različita svijeta, koja se nikada neće razumjeti. A taj njihov svijet je izdvojen samo zbog toga što ne podliježe onim dosadnim i glupim pravilima, i u tom svijetu niko im ne određuje kako će živjeti.
Iza svakog Velšovog junaka postoji priča, postoji objašnjenje, ne opravdanje, već samo objašnjenje zašto je on baš izabrao taj put. Običnom čovjeku je to nejasno, neshvatljivo. Izgleda da on ni ne piše za te obične ljude, već upravo za one koji su njemu glavni junaci. Te čudne puteve shvataju sanjari ili oni koji su beznadežni slučajevi. Kako god, i jedni i drugi idu u propast. Oni između njih, kod Velša kao da ne postoje. Za njih tu nema mjesta. Oni su samo oni koji gledaju poprijeko i osuđuju. Oni su ti koji su uništili društvo, koji su primorali pojedince da krenu negdje tamo. Ali bez obzira na njegov trud da naglasi pojedine stvari, rijetko ko će se osvrnuti i stvarno primjetiti one koji žive na marginama društva, i pokušati nešto izmjeniti. Nikom se ne da. Svi su previše lijeni, i previše zauzeti sami sobom. On samo pokušava pokazati koliko smo nehumani. Možda jednom to i shvatimo. Kada prihvatimo sebe kao nesavršene, moći ćemo prihvatiti i taj drugi svijet koji postoji paralelno uz ovaj koji nam je poznat.

Hemijska romansa

Glavne teme jesu narkomanija, kriminal i slične stvari. Ali ne zato što je to samo po sebi važno, to je samo sredstvo da se ukaže na neke stvari. Kod Velša su primarni oni koji su u manjini, koji su odbačeni i drugačiji. I nisu svi narkomani i kriminalci, iako ih okolina tako doživljava, jer su možda malo povučeniji i namrgođeni. Uglavnom su samo izmučeni od života, od maltretiranja koje trpe. A i u stvarnom svijetu imamo jako malo sluha za takve slučajeve. Nekako postane nebitno vremenom, jer svi eto imaju neke svoje probleme. Nekako sve te problematične sklanjamo sa strane, i oduzimamo im svaku ljudsku osobinu. Oni su i dalje ljudi. Oni i dalje pate i muče se, zar je bitno što se malo razlikuju?
Znate onu poznatu: svaka krpa nađe zakrpu, malo je nezahvalno to koristiti kada se priča o ljudima, ali kod Velša to počesto bude baš tako. Pronalaze se oni koji se razumije. S dvije različite strane, ali i dalje odbačeni. Oni dostižu neki nivo koji nikada neće postojati u regularnom dosadnom svijetu. Ako mi ne vjerujete, i ako niste čitati, pročitajte “Ekstazi”. Ne, ne radi se o gutanju tabletica, to se spominje u nekoliko paragrafa samo. Mnogo više ima tu od poneke tabletice, koju pokupite na žurci.

Svijet druge strane


Taj tamo svijet, nama je u potpunosti nepoznat. Mi ga vidimo kao pun poroka, bola, muke. A mi to volimo izbjegavati. Zar je toliko loše biti poročan? Zar to nužno znači da postaješ i loš? Čim nam nešto nije blisko ili poznato, odmah odbacujemo i bježimo od toga. Jednostavno se pojavi onaj dosadni strah koji pokušava da nas udalji od toga, navodno za naše dobro. Nismo očiglendo ni svjesni koliko poneki porok, pored silne štete koju može da nam nanese, može i nešto drugo. Može i da nam pokaže da ipak postoji nešto lijepo, nešto posebno, makar na trenutak.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …