Preskoči na glavni sadržaj

Poroci Irvina Velša

Film koji i dan danas žari “Trejnspoting”, je nastao po istoimenoj knjiži, nažalost, ne toliko poznatog irskog pisca Irvina Velša. Ali neće biti toliko riječi o toj knjizi, a još manje o filmu. Pomalo je i dosadilo komentarisanje i osvrtanje na njega. Možda je “Trejnspoting” Velšu donio popularnost, ali mnogo je zanimljivije baviti se nekim drugim djelima, ili pojedinim temama koje su kod njega neizostavne.

Njegova genijalnost se ogleda u tome što koristi prost jezik, sleng. Navikli smo na književnost koja je uzvišena, koja očarava riječima. Kao nešto što je s drugog svijeta. Ali nama više vrijeme ne dozvoljava da se toliko posvetimo pisanoj riječi (nažalost). Zbog toga oni koji žele da se bave time moraju da se prilagode vremenu, što je on i uradio. Te se pokazao kao neko ko predvodi takav način pisanja. Takođe glavna tema svih njegovih djela su ljudi na margini. Njega ne interesuju veliki junaci, niti antiheroji. Ne interesuju ga velike stvari i životne priče. Samo sitni pojedinci zaboravljeni od svijeta, baš zbog toga što su njihovi životi pali toliko nisko da više nisu ni vrijedni življenja. On im daje novu snagu. Novu motivaciju.

Ovakav način pričanja i prikazivanja se pokazao veoma prihvaćen od strane i onih koji nisu baš bili naklonjeni čitanju. Još jedna pozitivna stvar Velša, što je i takve natjerao i zainteresovao da čitaju. Pa makar pročitali i samo poneko njegovo djelo. Bolje, nego da nikad nisu vidjeli knjige.

Toksično društvo se ogleda u njegovim toksičnim likovima, koji uništavaju i sebe i sve one u blizini. To su oni ljudi od kojih svi mi želimo da se udaljimo i na ulici ako ih sretnemo (ako ih poznajemo) okrećemo glavu. Nešto smo se zamislili, nismo vidjeli. Svi olako poletimo da ih osudimo, popljujemo. A onda se pojavi jedan Irac, koji tek tako krene takve ljude postavljati u centar. Oni više nisu na margini, oni više nisu odbačeni. Oni su tu. isti poput nas. Sa istim problemima. Ništa manje ljudi od nas, a ni ništa više. Jednači nas. I treba. Skloni smo, u posljednje vrijeme i previše, da odbacujemo olako sve što nam se ne sviđa ili eto nije po nekom “protokolu”. A na kraju, svi dođemo na istu crtu.

Velš za njih ne traži opravdanje. Čak ne mogu reći ni da daje neko objašnjenje njihovih sudbina. Samo ih baca pred nas. I na nama je da ih prihvatimo ili ne. A male su šanse da nećemo. Počinjemo gledati njihovim očima svijet. Iz te perspektive je on mnogo teži nego iz naše. Počinjemo shvatati. Prihvatati. Ako ništa, možda nekad u budućnosti bude uticalo na nas da neki naredni put zastanemo na ulici i pozdravimo “onog” od koga svi okreću glavu. I njemu treba malo pažnje. Ljubavi. Svega kao i nama običnim smrtnicima. Ponekad su takvi životi manje-više njihov lični izbor, jer sami ne očekuju nešto preveliko. Dok ima onih kojima su takve sudbine nametnute. Natjerani su da postanu onaj tamo, kojeg svi izbjegavaju.

Hemijska romansa


Narkomanija, kriminal, prostitucija. Sve sami poroci. Na jednom mjestu, u jednoj kući, zvanoj stvaralaštvo Irvina Velša. Nakon maltretiranja i nesnosivog bola koji ostavljaju određene životne situacije, čovjek i nema nešto mnogo izbora. Lakše je prepustiti se poroku, makar da se zaboravi na trenutak. A onda to postane navika. Malo, pomalo, i onda dobijemo glavne junake Velšovih romana. Oni se međusobno pronalaze, spajaju. Funkcionišu. Razumiju se. To je ono što nikada nisu dobili od ovih “običnih” ljudi. Što bi se reklo svaka krpa nađe zakrpu. Iako je malo nezahvalno da se to primjenjuje na ljudima, ali kod njega je upravo tako. Iako nesrećne sudbine, ipak kao da postoji neka sreća u njihovim izgubljenim dušama. Možda su oni zadovoljni sami sobom, baš takvi kakvi su. te izgubljene duše ipak nađu neki svoj kraj, za nas koji posmatramo sa strane možda i nije baš srećan. Ali oni to osjećaju. Znaju da žive mnogo bolje od nas. I nije ih strah da budu slobodni, od svega.




Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…