Preskoči na glavni sadržaj

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.

Početak


Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i neobično.

Filosofija je za zadatak imala da sagleda sve što čini život, u apsolutno svakom smislu. Međutim kako je čovjek postajao pohlepniji i zlobniji, ona je polako pucala i rasipala se u dijelove. Osmišljaju se razne metode koje ne ostaju u granicama filosofije već hoće dalje, tamo gdje ne smiju u nadi da će tamo naći odgovore, a našle su uništenje. Tako je nastajala nauka, jer u trenutku kad je sve prestalo da bude sveto, mogli smo sve i da uništimo i podredimo nekim našim pravilima. A trebalo bi da bude baš obrnuto.

Prekretnica


Filosofija odavno ne treba narodu, a i religija joj se polako pridružuju. Era shvatanja da sve mora imati materijalnu korist je nastupila. Ništa ne postoji bez strogih materijalnih dokaza, vidljivih, opipljivih, onih koje možemo iskoristiti. Sve drugo osim toga je besmisleno i nema potrebe da se iko bavi tim. Svijet nam postaje rob, priroda sredstvo. A onda odjednom dešavaju se stvari koje niko nije mogao da zamisli. Izgleda da nam se nešto sveti. Matematika, fizika i ostali velikani koji su obećavali, odjednom se povlače, ipak su posljedice prevelike, ali kasno se to shvatilo. Nauka je imala velike apetite, koje ništa nije moglo da nahrani, a ona je samo grabila i tražila sve više, dok se nije našla u slijepoj ulici odakle nema gdje. A nazad se ne može.

Vratiti se filosofiji? Religiji? Osmisliti neke nove nauke? Zbunjeni naučni umovi više ništa nisu znali. Sjetite se mudrih Sokratovih riječi, oni su obišli čitav krug da bi shvatili to. Oni su od cjeline napravili dva dijela, pa onda i to cijepali dok nisu dobili atome. Dođe i kvantna fizika, pa ona i to uništi. I na kraju nam ostade samo prašina. Izgleda da smo mi svi svedeni danas na prašinu, na pepeo. Put koji je trebalo da nam otvori nove svjetove, bio je put u propast. A mi i dalje gazimo ka toj propasti. Tragajući za čime? Šta to još možemo saznati? Ili bolje da pitam šta to još možemo uništiti? A opet taj strah, kao da nas pokušava zaustaviti, ali samo onda kada smo na tragu pravog života, dok nas neprestano gura tamo odakle treba da bježimo.

Vraćanje početku


I kada se odreknemo nauke, i svijeta, i kada odustanemo od uništavanja, šta onda? Svijeta odavno nema, znači da nema ni nas. Ubrali smo još jednom zabranjeno voće. A odgovornost još uvijek nismo prihvatili, od nje stalno bježimo, a kako se čini ni ne planiramo prestati. U nadi da će se stvoriti bolji svijet, uništili smo onaj najbolji što smo imali. I jedini što smo imali. I ne prestajemo. Razdvojili smo sve što se moglo razdvojiti, uništili i ostali usamljeni negdje gdje nismo sigurni. Niti ćemo više ikada biti.






Popularni postovi s ovog bloga

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …