Preskoči na glavni sadržaj

Estetski fenomeni današnjice

Prije nego što krenem sa svojom pričom, čisto želim da naglasim da ovaj tekst nje napisan radi vrijeđanja ili stvaranja neugodnosti, već čisto zapažanje onoga što se dešava u okolini. Prije svega, lično nemam ništa protiv estetske hirurgije, pogotovo kada je sve umjereno, ali nažalost toga je sve manje i manje.

Estetski ideali

Od početaka našeg čovječanstva, barem onih početaka koji su nama poznati, pričalo se uvijek o ljepoti, i o idealima. Ta tema je bila prisutna u manjoj ili većoj mjeri, ali nije ništa prolazilo bez nje. Oduvijek se traga za savršenom proporcijom, o univerzalnom lijepom, danas imamo i neka nova viđenja, savremena viđenja ljepote. Svi ti ideali su se naravno mijenjali kroz istoriju. Od muškog tijela kao najvišeg ideala ljepote kojem svi treba da teže, pa do ideala u pogledu ženskog izgleda, od malo popunjenijeg ženskog tijela i tamnije kože i kose do porculanskog tena i uzanog struka. Ali uvijek su postojale neke stvari koje su se neprestano ponavljale. Danas imamo eklekticizam svih ranijih ideala. Nešto sasvim drugačije, kombinaciju svega mogućeg što je moglo i što i dalje pada na pamet čovjeku. Možda to i nije toliko loše. Iako se uporno tragalo za nekim objektivnim viđenjem ljepote, danas je važnija ta subjektivna crta, gdje svako bira sam šta će mu se sviđati, šta će okarakterisati kao nešto lijepo. Ipak koliko god mi vjerovali da je to subjektivno viđenje, i da je to nešto što sami osjećamo, velik je uticaj okoline na to kakav ćemo mi razviti lični stav. Nismo u nekoj naročitoj prilici da možemo uistinu sami da odlučujemo o nekim stvarima, iako nam se čini da je tako, ipak ne možemo ni zamisliti koliko je stvari iz okoline uticalo na određene stavove koje nazivamo lično našima, i prisvajamo ih u potpunosti. Društvo je to koje je vijekovima oblikovalo i ideju ljepote. Tako se dešava i danas. Samo danas ima više ideala nego ikada, pa nam je možda to donekle omogućeno da izaberemo. Ali uglavnom se priklanjamo onom nekom ustaljenom obliku koji je izabrala većina. Ipak je onaj strah od odbacivanja veći, pa ćemo prihvatiti šta god nam se ponudi. Vremenom prihvatimo to i uvjerimo sebe da to je uistinu onaj naš pravi izbor.
Ali šta su ti pravi estetski ideali? Šta oni danas predstavljaju? U današnjem svijetu koji se razlikuje po mnogim stvarima u odnosu na ranije periode. Teško je dati pravi odgovor. Ako ga uopšte i ima. Ali iz perspektive jednog običnog zbunjenog bića koje posmatra sa strane, pomalo nezainteresovano, može se izvesti neki solidan zaključak. Sve je to postalo budalaština. Zašto? Zato što sve to je dato čovjeku da poboljša svoj život, on iskoristi pogrešno. Zloupotrijebi, i na u nekoj krajnjoj crti se uništi. Tako je situacija i sa ovim. Jednostavno smo oduvijek sve stvari koristili pogrešno, i uništavali se, mjesto da sebi uljepšamo, olakšamo ili poboljšamo život. Očigledno smo stvoreni s nekom greškom, koja nas tjera da uvijek sve pogrešno, sve naopako radimo. Nažalost, ni dalje to ne vidimo, već nastavljamo po starom, i dalje uništavamo i sebe i sve oko sebe. Pa čak i sa ovim modernim tehnologijama, i plastičnom hirurgijom. Očigledno neprestano zaboravljamo na umjerenost, i na onu divnu manje je više. Jer tako stvarno ponekad jeste. U ovom slučaju zasigurno. Jednostavnost je mnogo ljepša od onoga što mi radimo, od tog silnog pretjerivanja i prenaglašavanja. Ali žudnja, bolest ljudska kao i bolesna potreba da se iskažemo i budemo nešto sasvim pogrešno, nešto izopačeno. Samo radimo ono zbog čega se pokajemo naredni trenutak, zašto? Ma ko će više znati. Puštamo stvarni ideal, puštamo stvarnu ljepotu da propada dok ganjamo neke prolazne gluposti koje ništa ne znače, ništa ne predstavljaju.

Estetska hirurgija

Napumpane usne, grudi i šta sve ne, sve napumpano, i ono što može i što ne može. Svaki dan susrećemo gomilu ljudi, prije svega mladih djevojaka koje su odradile gomilu bespotrebnih plastičnih operacija. Već sam rekla, ja lično nemam ništa protiv plastične hirurgije, ali ako je nešto umjereno i prilagođeno. Ne bolesno i prepumpano, što je očigledno postalo glavna moda danas. Zar ne bi za cilj trebalo da bude uljepšavanje i poboljšanje onoga što već jesmo? Barem je meni to logično. Očigledno neki za cilj imaju samo da se unakaze. Samo malo mjere, treba je naći, a očigledno je svi izbjegavaju i idu u krajnosti. Ipak kada shvatimo da živimo u društvu spektakla, šta bi se drugo moglo i očekivati? To je nešto što se traži. Što to društvo zahtijeva. Ako želimo biti dio i član istog, jednostavno se moramo prilagoditi. U takvom okruženju mjesta za umjerenost nema, samo za nešto bombastično, nešto uglavnom i glupo, ali samo da bude primjećeno. Nažalost ovakve stvari više nisu ni primjećene. Džabe se pumpaju. To je možda prolazilo na samom početku kad su samo pojedinci uništili svoj izgled na takav način. Sada je većina to uradila, više niko ni ne primjećuje. Niko se ni ne osvrće kada vidi neku takvu pojavu. Jednostavno je i to dosadilo. Ipak ni dalje se ne vraćamo onom istinskom. I dalje vrludamo pogrešnim putem plastične hirurgije.

Ljepota van granica čula


Lijepo nije samo ono što možemo vidjeti, opipati, ili osjetiti putem bilo kojeg čula. Ne, ono je mnogo više od toga. To može biti i samo neki lijep osjećaj koji se stvori iznenada, neočekivano, bez ikakvog nagovještaja, bez ičega što bismo opazili u našoj okolini. Mnogo toga može da bude lijepo. Ljepota je nešto i van ovog svijeta, nešto trajnije, neprolazno. Možda to spoznamo s neke druge strane, jer ovdje je sve postalo toliko otrcano i dosadno. Ljepota ne može da bude dio toga. Ona postoji svugdje, ali možda najistinitije negdje iza nas, iza ovog svijeta. Možda tu i leži odgovor koji uporno tražimo, ali ne možemo da ga pronađemo. Ne treba se prestati nadati da ćemo jednom uspjeti. Red je da jednom vidimo i pravu ljepotu, a ne samo ovo što smo napravili od nje, ovo što je nakaradno. Nažalost gdje god pogledam svi i dalje trče za tim. Svi i dalje to vide kao neki ideal. Jer su ograničeni samo na ono što vide, sami sebe ograničavamo, niko drugi to ne čini nego mi sami. Ne dajemo sebi priliku da osjetimo nešto više, da spoznamo nešto više i dalje od toga. Sami tako biramo, sami idemo tim putem. Namećemo i sebi i drugima nešto nerealno, i isto tako svi to i prihvatamo, bez ikakvog pogovora. Živimo s tim, i još vjerujemo da je to nešto posebno.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …