Preskoči na glavni sadržaj

Estetski fenomeni današnjice

Kroz istoriju su se mijenjali estetski ideli. Sjećam se da sam to ranije pratila preko književnosti. Različita epoha, drugačiji opisi najljepših i najpoželjnijih. Interesuje me kako će neki tamo napredni ljudi gledati na našu književnost, na slike iz naših vremena. Kako će shvatati silikone, filere i ostale stvari kojima ni ne znam ime. Dok medicina napreduje, estetska hirurgija još više. Lijepo je napredovati. A čemu to vodi? Medicina treba da napreduje da bi unaprijedila život ljudi, produžila ga. Izliječila.

Estetski ideali


Uvijek će mi ostati urezano kako su još u Antici hvalili samo muško tijelo. Ono je predstavljalo savršeni ideal kojem svi teže. Na taj način je donekle opravdana i homoseksualnost koja je u to vrijeme imala skoro status nečeg svetog. Ali vremena se mijenjaju.
Onda smo imali ideale ženske ljepote. Od malo jačih i punijh, tamnoputih žena, do Petrarkine Laure, koju je lakša od pera na vjetru. Danas imamo silikone teške jako mnogo novca.
Sama ideja ljepote se oblikovala i mijenjala kroz istoriju, u skladu sa vremenom, u skladu sa mnoštvom stvari koje su uticale da se slika o nekom idealu promjeni. I naravno da tu ponovo veliku ulogu igra samo društvo kao zajednica. Ono to i određuje. Zato često budu prozvani oni koji imaju malo “drugačiji” ukus. I znam kako im je. Međutim postoji nešto što još nisam čula da je lijepo. Ni od koga. Bez obzira na to što je postalo moda. Veoma loša moda.

Estetska hirurgija


Nemam ništa protiv, čak ni ako je u pitanju samo estetsko. Odnosno iz dosade. Naravno pod uslovom da je to u nekoj pristojnoj mjeri. Ali šta se dešava kod nas? Naravno da se svi podvrgnu raznim estetskim korekcijama, pogotovo u nekim poznijim godinama. Kod nas to rade i klinke, i to nikako umjereno. Da volimo pretjerati, volimo. Ali to nije uvijek dobro. Dok u Turskoj postoji estetski turizam, gdje se radi mnogo bolje nego kod nas, po nižoj cijeni, oni nisu svoje “mušterije” ukalupili. Kod nas kao da postoji jedan šablon po kojem se svima podjednako rade, bez obzira da li nekom stoji ili ne. Doduše ono što se kod nas radi, ne stoji nikome. Grudi koje možeš šutati dok hodaš, a usnama možeš dodirnuti i trepavice… divno.

Dok ljudi umiru i bore se za život, i treba im samo malo, jedna mala sitnica da im se pomogne, ali toga nema. Ne dolazi. Jer se novac troši na silikone, na dosadu. Ajde, valjda došlo tako vrijeme. Barem da je lijepo. Ali nije. Čak je, nažalost, u većini situacija odvratno. Ali se postavlja novi standard. I ostalim djevojkama, koje ne žele to, žele da budu prirodne i da posvete svoje vrijeme na nešto korisnije. Onda se i od nas očekuje da isto to radimo, i mnoge popuste te protiv svoje volje, krenu tim putem. I onda samo ostaje da se zapitamo, dokle će to trajati? Jer tu ljepote nema. Nema ni estetike. Dok mi uvjereno trčimo i dalje za tim.



Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…