Preskoči na glavni sadržaj

Estetski fenomeni današnjice

Kroz istoriju su se mijenjali estetski ideli. Sjećam se da sam to ranije pratila preko književnosti. Različita epoha, drugačiji opisi najljepših i najpoželjnijih. Interesuje me kako će neki tamo napredni ljudi gledati na našu književnost, na slike iz naših vremena. Kako će shvatati silikone, filere i ostale stvari kojima ni ne znam ime. Dok medicina napreduje, estetska hirurgija još više. Lijepo je napredovati. A čemu to vodi? Medicina treba da napreduje da bi unaprijedila život ljudi, produžila ga. Izliječila.

Estetski ideali


Uvijek će mi ostati urezano kako su još u Antici hvalili samo muško tijelo. Ono je predstavljalo savršeni ideal kojem svi teže. Na taj način je donekle opravdana i homoseksualnost koja je u to vrijeme imala skoro status nečeg svetog. Ali vremena se mijenjaju.
Onda smo imali ideale ženske ljepote. Od malo jačih i punijh, tamnoputih žena, do Petrarkine Laure, koju je lakša od pera na vjetru. Danas imamo silikone teške jako mnogo novca.
Sama ideja ljepote se oblikovala i mijenjala kroz istoriju, u skladu sa vremenom, u skladu sa mnoštvom stvari koje su uticale da se slika o nekom idealu promjeni. I naravno da tu ponovo veliku ulogu igra samo društvo kao zajednica. Ono to i određuje. Zato često budu prozvani oni koji imaju malo “drugačiji” ukus. I znam kako im je. Međutim postoji nešto što još nisam čula da je lijepo. Ni od koga. Bez obzira na to što je postalo moda. Veoma loša moda.

Estetska hirurgija


Nemam ništa protiv, čak ni ako je u pitanju samo estetsko. Odnosno iz dosade. Naravno pod uslovom da je to u nekoj pristojnoj mjeri. Ali šta se dešava kod nas? Naravno da se svi podvrgnu raznim estetskim korekcijama, pogotovo u nekim poznijim godinama. Kod nas to rade i klinke, i to nikako umjereno. Da volimo pretjerati, volimo. Ali to nije uvijek dobro. Dok u Turskoj postoji estetski turizam, gdje se radi mnogo bolje nego kod nas, po nižoj cijeni, oni nisu svoje “mušterije” ukalupili. Kod nas kao da postoji jedan šablon po kojem se svima podjednako rade, bez obzira da li nekom stoji ili ne. Doduše ono što se kod nas radi, ne stoji nikome. Grudi koje možeš šutati dok hodaš, a usnama možeš dodirnuti i trepavice… divno.

Dok ljudi umiru i bore se za život, i treba im samo malo, jedna mala sitnica da im se pomogne, ali toga nema. Ne dolazi. Jer se novac troši na silikone, na dosadu. Ajde, valjda došlo tako vrijeme. Barem da je lijepo. Ali nije. Čak je, nažalost, u većini situacija odvratno. Ali se postavlja novi standard. I ostalim djevojkama, koje ne žele to, žele da budu prirodne i da posvete svoje vrijeme na nešto korisnije. Onda se i od nas očekuje da isto to radimo, i mnoge popuste te protiv svoje volje, krenu tim putem. I onda samo ostaje da se zapitamo, dokle će to trajati? Jer tu ljepote nema. Nema ni estetike. Dok mi uvjereno trčimo i dalje za tim.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…