Preskoči na glavni sadržaj

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo odgovornost? Da se mi grizemo i ne spavamo noćima, jer smo sami sebi upropastili život. Nikad. To čovjek nikada ne radi. Nikad nije ni do nas. Uvijek su drugi, uvijek su oni tamo, negdje, oni su krivi. Ne mi. Ali do nas u suštini jeste. Samo što sebe zavaramo iz dana u dan.
Život nam se sveo na pristanak na razne društvene norme. Sve mi prihvatamo. Samim rođenjem prihvatamo nešto što ni ne znamo šta je. A kasnije nas polako kalupe. Pa samo dolazi još više i više normi, pravila, mi sve želimo da ispunimo. Mi svima želimo da se dokažemo. Odrastamo u svijetu potpuno besmislenih pravila. Svjesni smo besmisla, ali ništa ne radimo povodom toga. I dalje samo prihvatamo. Svaku novu glupost zagrlimo jače nego onu prije. U jednom momentu to sve mora pući. Previše je. Nagomilalo se toga godinama. Mora negdje da pukne, da izađe. Jednostavno kada ne postoji ništa u životu što nije podređeno nekom glupom pravilu, nama više nije dobro. Nikako. Nije bilo ni prije, ali ta mučnina, ta bol, to drhtanje, strah, oni dostižu vrhunac. Panika, svaki dan. To je još jedini način, jedina nada, ali ni to nam nije od pomoći. Guši nas sve. Izlaza nema. Možda i ima, samo ga mi ne vidimo. Ali guši nas i dalje. I dešava nam se ono najgore. Gore od bilo kojeg scenarija koji smo mogli zamisliti u glavi. Dešava se ono što ne bismo dozvolili ikome da se desi, jer strašno boli. Strašno je teško. Strašno je. Potrebna nam je sloboda. Ali istinska. Da se oslobodimo svega. Da udahnemo. Da napokon udahnemo kako treba. A šta nas to tačno guši? Ne znamo ni sami? Možda život?
Bijeg, bijeg nikada nije rješenje. Ali morate pobjeći, negdje daleko, gdje vas niko ne zna, gdje vas niko neće prepoznati. Tu ćete biti sigurni. Niko neće znati gdje ste, s kim ste. Upoznavaćete novi svijet. Sve je lijepo na samom početku kad ga tek upoznajete. Tada i dalje možemo da baratamo našim iluzijama i da ih dodjeljujemo stvarima onako kako nama odgovara. Čak i bez iluzija, jeste lijepo. Uzbudljivo. Novo. takve stvari su uvijek lijepe. Ali i one će jednom postati poznate, dosadne, počeće nas gušiti, stezati. Više se ni tu nećemo osjećati prijatno. I šta onda? Opet bježati. I opet… I tako u nedogled. Zar se može tako živjeti? Zar je to život bolji od ovog koji nas sada jednom guši? Zar je vrijedno da svaki put osjećamo istu bol, i to sami da to sebi radimo? Biće dobro jedan period, ali šta onda? Kako da zaustavimo ovo sve? To se jednostavno ne može zaustaviti. Ne postoji način da se zaustavi. Jer nama je suđeno da nas guši, da nas ubija, jer inače se nekom ništa od ovoga ne bi sviđalo, niti bilo zanimljivo.
Meni odavno ovo nije zanimljivo. Svaki trenutak kojii dođe je onaj kada nemate gdje dalje. Ne možete dalje. Ali ne možete ni nazad. Sve je zatvoreno oko vas. Jedino možete da stojite tu u jednom mjestu i čekate trenutak. Ima dosta da se čeka. Predugo je to. Ne može se ostati tu. Ali ne vrijedi i ići dalje. Nema gdje dalje. Ne vrijedi bježati. Ne vrijedi biti prikovan za jednu tačku. Ništa više nije vrijedno. Ništa ne može biti od pomoći. Ni danas, ni sutra. Niti bilo kad. Jednostavno je sve nestalo, a mi smo ostali sami, sopstveni zarobljenici, koji čekaju sudnji dan.
Robovi smo sopstvene egzistencije. Robovi smo ovog svijeta. Pričamo o tim pravima i slobodama. Ispunjava se i to, ispunjava se to što piše na papiru. Najvažnije stvari se ne mogu zapisati. Za njih ne postoje riječi. Ne postoji način na koji ćemo ih iskazati. Samo ih osjećamo. Osjećamo taj bol koji nam nanosi nemogućnost da budemo srećni, da živimo slobodno. Tijelo nas drži. Tijelo nam ne da. Ono kao da nije naše, jer u ogledalu vidimo samo neki poznat lik. Ništa više od toga. Odavno nismo mi. Sami sebe smo prevarili. Slušali smo šta nam govore. Htjeli smo se dokazati. Iskazati. Htjeli smo mnogo toga. I šta na kraju dobijemo? Ništa. Dobijemo gomilu bola, razočarenja. Samo to. I da li vrijedi? Drugi upravljaju životima našim, kao da nismo sami sposobni to da radimo. Očigledno ni nismo kada dopuštamo to. Uvijek smo htjeli da nas prihvate. Uvijek smo htjeli taj osjećaj zajednice. Mislili smo da će tako biti bolje. Da ćemo biti srećnije. Ali nećemo. Još jedna iluzija koja se razbija pred našim očima.
Više ništa nije kako treba. Ne može ni biti. Nervozni smo. Anksiozni. Svi ružni osjećaju u stomaku, ružni strahovi. Neizvjesnost. Da li se može preživjeti dan sa svim tim? Dva, tri? Četiri? Koliko možemo tako? Da li možemo uopšte? Možda nas samo ponovo lažu. Počinjemo mrziti. Bez ikakvog razloga. Počinjemo prezirati.

Da sjednem kao dijete i odvalim plakati? Ni to neće pomoći. Šta poslije? Da bacam, lupam, lomim? Zar može to pomoći? I ne baš. Ostajemo robovi. U mraku, u tami. Svaki pokušaj bijega je strašan. Čak i onaj najhrabriji kada stignu pred ono što žele, povuku se. I njih je strah. Taj prelazak, izlazak, to je isuviše za jedno ljudsko biće. Vraćamo se nazad. Nekako nam je sigurnije biti i u onom što preziremo, od čega nam je muka svaki dan, jer nam je poznato. A nepoznatog se svi bojimo. Uvijek se bojimo. Uvijek smo bježali od toga. Ne znamo šta nas čeka sa druge strane. Prevelik je ulog.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …