Preskoči na glavni sadržaj

Čekanje života

Više ne mogu ući ni u prodavnicu, a da mi ne traže ličnu kartu. Možda mi je još samo nisu tražili za žvake ili mlijeko. Čude se kad kažem da nemam petnaest godina, i da još pritom i radim, i trčim s jedne strane grada na drugu. Opet ima onih koji i pored izgleda vide nešto drugo. Odgovornost. Pa mi daju veliki broj godina, jer ko se još ponaša odgovorno u mojim godinama. Pa se eto zapitam povremeno ko koga tu zaj****a. Međutim, imajući u vidu da meni ništa nije bilo servirano u životu kao mnogima, i da sam sve morala sama, onda jednostavno prestanem da se osvrćem na tuđe komentare, koji su uglavnom glupi, pa nastavim po svom. Uvijek će nešto nekome smetati. Dok se u narodu pregovara šta kome ne valja, ja ću lagano svojim putem, jer neko mora da se brine i za mene. Samo nema ko drugi nego ja sama. Nije interesantno, nije ni lako. Ali kada želite snađete se. Može to svako, samo uglavnom ne žele ni pokušati.
Okružena gomilom ljudi, uglavnom dosta starijih od mene, pomislio bi čovjek da im se mogu obratiti za neki savjet. Valjda bi oni trebalo da znaju, da razumiju, da posavjetuju. Uvijek idemo na kartu nekog iskustva. Prošli su valjda više od mene, pa znaće kako treba u nekoj situaciji. Ali ne, pojma nemaju. Ja njih moram dadiljati kao da su mi djeca. Zašto bi se oni brinuli o sebi, zašto bi oni nešto radili? Zar nije lakše da to sve uradi neko drugi, a onda i na kraju da taj drugi bude kriv za sve. Izgleda da godine ništa ne znače. Znamo mi to svi negdje duboko u sebi, ali opet se trudimo i glumimo budale, pa se tješimo nekim nerealnim idejama.
Jedna od veoma važnih funkcija roditelja jeste ta da paze i čuvaju svoju djecu. Da ih upute na neki, po njima, pravila put. Da im pokažu gdje, šta, kako. Pa i da ih zaštite od nekih stvari da se ne pate djeca. To je normalna stvar. To treba tako i da bude. Ali mora da postoji granica. Malo vi njih previše ušuškavate. Malo previše pravite budale od djece. Neće im ništa biti ako nekad malo i padnu. Prevelik zaštitni zid koji gradite oko njih dovodi do potpuno suprotnog efekta. Previše variramo između ekstrema. Na kraju se susretnete sa svim od čega ste htjeli da pobjegnete.
Komunikacija, ne znamo mi više ni šta je to. Nama je komunikacija da napišemo što kraću riječ i pošaljemo preko nekog nestvarnog svijeta. Sjednite jedni preko puta drugih, pričajte. Aha, tu je problem. Ne znamo mi više tako. Ne znamo kako. Grickamo nokte, usne, cupkamo. Treba reći nešto. Šta da kažemo? Više nema onog zida ekrana iza kojeg se krijemo. Sada smo tu. A tu ne znamo da funkcionišemo. Tu ne znamo ko smo i šta smo. I tu i nastaje problem. Za nekoliko decenija nećemo znati ni progovoriti. Zaboravićemo kako izgleda ljudski dodir. Diraćemo se preko ekrana.
Mislite da vas niko ne vidi. Da niko ne zna šta raditi u tom tajnom svijetu interneta. Pa i ne baš. Svaki vaš klik ostavlja trag. Možda ga neće vidjeti neko iz vaše blizine, ali vidjeće neko. Možda na drugom kraju svijeta, ali vidjeće. U to možete biti sigurni. Šta ćete onda? Pa ništa. Neće vam se ništa desiti, a možda se nešto i desi. Nije to ništa strašno, samo ste razbuktali još jednu perveznu bolesnu maštu. Šta ima veze? To svako radimo svaki dan.

Savremeno učenje

Ako mislite da ćete nešto naročito naučiti u našoj eri, nećete. Ne treba da se još oko toga brinete. Možete jedino da zaboravite i ono što znate. Mašine su postale zamjena za sve. Ništa više sami ne radimo. Za sve imamo neke posrednike. Imamo nešto što radi mjesto nas. Na nama je samo da kliknemo. Tako će jednom i nas zamijeniti bolji i noviji modeli. I to oni koje smo sami napravili.
Vrijednosti svakako više nema u našem društvu. Ko još vrednuje neke nematerijalne stvari, koje su eto samo tu da budu lijepe. Koje nam neće ništa pomoći, ni odmoći, samo će nas učiniti ispunjenijima. Mi nikada više nećemo doživjeti takvu vrstu ispunjenja. Svjesno smo se odrekli toga. Zbog čega? Pa eto čisto zbog toga što nam je dosadilo sve to, sad hoćemo nešto konkretno, hoćemo nešto na čemu će nam drugi zavidjeti, a ne nešto što će nas učini srećnima. Želimo bijeg od stvarnost, pa bježimo u nepreglede predjele onoga što nam internet pruža. Nije to loše nekada. Ali treba da postoji granica. Mi je odavno nemamo ni u čemu.
Tehnologija jeste odlična stvar. Naravno da nam treba pomoć u nekim stvarima. Ali to ne znači da treba da zaboravimo sve. Ne znači da treba da postanemo toliko isprazni. Očigledno nešto pogrešno radimo sa svim ovim. Hoće li tome doći kraj. Ko će znati.
Da li je ovo sve naziranje kraja? Zašto onda da spremamo ikoga za život, kad ga neće ni živjeti?

Danas bolje prolaze sviđanja i gledanja nego živa riječ. Nego umjetnost. Bitno je samo biti viđen, sve ostalo ćemo ganjati u nekom drugom životu. Ako ga ima. A možda nam ga tehnologija omogući. Mi se ne prestajemo truditi oko toga. Tu napredujemo. Dok lomimo sve što je živo, dok uništavamo život, prirodu, gradimo taj nestvarni svijet u koji želimo da se preselimo. Dok djecu niko ne odgaja, već ih sprema za to nešto tamo, s one strane ekrana, s koje nema ništa. Lijepo je to sve. Lijepa je ta ideja. Tada bi se mogli ostvariti svi ideali koje čovjek gaji od samog početka. Vječni život. A šta ako nas priroda uništi prije nego što se osiguramo? Šta ako… Milion je pitanja. Nijedan odgovor. Čak i ako uspijemo, šta onda? Zar je stvarno čar u tome da vječno živimo, i to u nekom izmišljenom svijetu u kojem se ni ne osjećamo kao dio njega? Ni sada se više ne osjećamo kao dio svijeta. Uništili smo ono što nas je povezivalo. Stvaramo nešto gdje imamo još manje povezanosti. To što se stalno kačimo i povezujemo na mreže, ove ili one, to je sve tako nestvarno i tako daleko. Tako neprirodno.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …