Preskoči na glavni sadržaj

Hoćemo li pričati o umjetnosti?

Besmislene teme koje se provlače od kafe do kafe, uz kuckanje po telefonima? Besmisleni životi, neispunjeni ljepotom. Ne znamo šta je to… Zaboravili smo. Smaramo se. Smaramo jedni drugo. Nemamo ni ljepši izraz za takav osjećaj. Zaboravili smo. Nemamo ni vezu, ni drugarstvo, ni emocije. Sve nam je glupost. Jer smo zaboravili. Dosadno nam je.

Ja ne želim da gledam glupe serije i filmove. Ne želim da trošim vrijeme na dosadne emisije za dokone malograđane. Ne mogu da slušam najnovije glupe tračeve, koje nikog ne interesuju, već se samo prebacuju iz usta u usta da bi se nešto reklo. Da ne kažu poslije da više ne pričamo. Na to nam je sveo život. A ja to ne želim. Možda sam preambiciozna. Možda sam budala. Ali šta god da sam meni se ovo ne sviđa.

Želim da trčim kroz muzeje, da pijem i čitam poeziju. Želim da pričam o višim ciljevima, idejama. O umjetnosti. O ljepoti. O ružnom. O svemu. A oni svi ćute. Njima je to dosadno.

Želim da obilazim svijet, muzeje širom svijeta, građevine, koncerte. Da posmatram ulične umjetnike, da gledam filmove, balet. Da uživam, i da plešem. Da živim.

Ovi životi su dosadni, besmisleni i sivi. A ja želim raznolike boje. Želim uzbuđenje. Želim da pričamo u umjetnosti. Da je stvaramo. Da dišemo. Da živimo.

Ali oni i dalje ne žele.

Oni ni ne shvataju.







Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…