Preskoči na glavni sadržaj

Hoćemo li pričati o umjetnosti?

Besmislene teme koje se provlače od kafe do kafe, uz kuckanje po telefonima? Besmisleni životi, neispunjeni ljepotom. Ne znamo šta je to… Zaboravili smo. Smaramo se. Smaramo jedni drugo. Nemamo ni ljepši izraz za takav osjećaj. Zaboravili smo. Nemamo ni vezu, ni drugarstvo, ni emocije. Sve nam je glupost. Jer smo zaboravili. Dosadno nam je.

Ja ne želim da gledam glupe serije i filmove. Ne želim da trošim vrijeme na dosadne emisije za dokone malograđane. Ne mogu da slušam najnovije glupe tračeve, koje nikog ne interesuju, već se samo prebacuju iz usta u usta da bi se nešto reklo. Da ne kažu poslije da više ne pričamo. Na to nam je sveo život. A ja to ne želim. Možda sam preambiciozna. Možda sam budala. Ali šta god da sam meni se ovo ne sviđa.

Želim da trčim kroz muzeje, da pijem i čitam poeziju. Želim da pričam o višim ciljevima, idejama. O umjetnosti. O ljepoti. O ružnom. O svemu. A oni svi ćute. Njima je to dosadno.

Želim da obilazim svijet, muzeje širom svijeta, građevine, koncerte. Da posmatram ulične umjetnike, da gledam filmove, balet. Da uživam, i da plešem. Da živim.

Ovi životi su dosadni, besmisleni i sivi. A ja želim raznolike boje. Želim uzbuđenje. Želim da pričamo u umjetnosti. Da je stvaramo. Da dišemo. Da živimo.

Ali oni i dalje ne žele.

Oni ni ne shvataju.







Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…