Preskoči na glavni sadržaj

Hoćemo li pričati o umjetnosti?


Besmislene teme i razgovori koje se vode na kafama svakodnevno ili se eventualno ni ne priča, već svako kucka po svom telefonu. I ono malo priče je glupo, i međusobno se smaramo. Na kraju dana čak imamo hrabrosti da to nazovemo vezom, drugarstvom ili nečim trećim, a jedino što to jeste je glupost.



Dani su sivi i besmisleni, a neprestano trčanje za nebitnim će nas koštati glave. Niko ne odustaje. I mene više ne interesuje kakvo je vrijeme danas, svi mi to dobro znamo i vidimo. Ne želim da pričam o tome šta je neko treći koga jedva znam, ili ne znam uopšte, radio prije pet dana i gdje je izašao. Dosadno mi je i da slušam glupe priče i doživljaje onog ko sjedi prekoputa, kad su moji mnogo zanimljivi, ali ne dolazim do riječi. Ljudi pate za pažnjom i traže je na sve pogrešne načine. Svi ponekad zalutamo, ali se vratimo, neki se ne vraćaju. U zabludi svojoj idu dalje i uvjeravaju ostale kako su nešto što nisu, a to sve odavno prelazi sve mjere i ide do granica bolesti. A svima nam treba odmor. Ne od života, život je jako lijep kada znamo svaku priliku iskoristiti na pravi način ili barem pokušati to uraditi. Dok god gledamo šta neko drugi, treći, peti, a mi ništa, nikada nećemo moći osjetiti zadovoljstvo i sreću. Ali ljubomoru, sujetu, mržnju, to će se sve lako nagomilati.



A mene nije briga. Nikada nije ni bilo. Ono što me interesuje to ću svakako saznati, na ovaj ili onaj način. Ali besmisleno je trošiti svoje vrijeme na nebitne stvari, ljude, na neko isprazno tračanje i komentarisanje nečeg što nije naša stvar, niti treba da bude. Ima ko će to riješiti. Ako je naše da rješavamo, tražiće oni to od nas. Ali ne može niko prestati gurati nos i gdje treba i gdje ne treba. Uglavnom tamo gdje ne treba, to je većini struka. Sve je toliko jednostavno, samo treba znati.

Izađi, udahni duboko. Napij se, lomi čaše. Biće ti dobro. Mnogo bolje od ljubomornih pogleda i ispraznih komentara onih koji to rade, i kojima je odlično. Pusti sve kraju i samo diši. Osjeti svijet. Prirodu. Osjeti da živiš. Jer sve samo prolazi, jako brzo, i zašto dopuštamo da prođe kraj nas kao da ne postojimo. Zar je potrebno da se svaki razgovor svede na neke isprazne teme, bez strasti i pravog drugarstva?

Meni ne treba da mi neko podnosi izvještaj šta i kako neko radi, već da dođe i kaže “Ajmo pričati o umjetnosti!”. Ili da bez riječi odemo negdje daleko, jer nisu riječi uvijek te koje govore. Nekada tišina, pogled, dodir, nekada oni kažu mnogo više. A gomila, dosadna i besmislena, uvijek ostaje isprazna.


Statua Marka Marulića, Split


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …