Studentski život

Studentski život više nije primamljiv kao što je nekada bio. Možda jeste za one čiji roditelji ne znaju šta će od para, pa im plaćaju sve što požele, tako im plaćaju i ispite, pa na prvoj godini položi onaj s četvrte, vjerovatno bio na nekom sniženju pa im se isplatilo. U svakom slučaju, svi pričaju o čarima tog studenstkog života, a ja nešto ni ne vidim te čari. Vidim gomilu majmuna koji glume studente, iako nemaju pojma o životu. Tako je najlakše. A isti ti nam ruše sve i prikazuju i nas ostale poput njih. To je najveći problem, predstavljanje. Državu nam predstavljaju budale, i nas studente isto tako. Sve je to isto. Onda kvaliteti nekih trunu negdje iza, gdje ih niko ne vidi, jer se vide samo oni što se izguraju u prvi red. Ti što su u prvom redu, ti su najgori i imaju najmanje toga da pokažu. A mi ostali, mi ćemo da trunemo. Nismo bolje ni zaslužili.

Student kao prvačić

Česta pojava na svim fakultetima jeste ponašanje pojedinih studenata kao da su u prvom razredu osnovne škole, gdje ih mama vodi skroz do učionice. Tako isto roditelji dolaze da upisuju svoju djecu, jer su ta djeca koja imaju dvadesetak godina nesposobna da sama donesu papir i kažu teti iz studentske službe “udari i meni taj pečat, evo uplatio sam”. Ipak je to težak tekst da se nauči. Meni je to iskreno malo smiješno. Zamislite da odu negdje sami, da rade, studiraju, ma bilo šta. I da tu moraju da odnesu negdje nešto ili uplate. Pa to bi bio haos. Vjerovatno ne znaju kako banka izgleda. Drugu djecu uče da od malih nogu idu i u banku da plaćaju račune da idu u prodavnicu. Spremaju ih, praksaju ih. I ne, nisu ti roditelji grozni, samo od svoje djece prave sposobne ljude, a ne debile. Nažalost danas smo zaboravili kako ti sposobni ljudi izgledaju i ponašaju se. Pošto živimo u svijetu ovih drugih.

Aj ti, ja se bojim

Još od srednje škole me prati taj fenomen. Svi imaju milion pitanja, milion primjedbi, žale se, ići će mijenjati sistem, čitav svijet, a onda dođe neki profesor i pita za neko mišljenje, bilo kakvo, a oni se skupe, i sakriju iza ostalih da ih slučajno ne bi prozvalo. Ili još gore guraju mene i kažu “aj pitaj ovo, aj ono”. Pa neću ja uvijek biti tu pored, niti neko drugi koji će pitati i reći nešto. I ne radim ja to zbog njih, već zbog sebe. Sebi sam ja važna, pa ako je i meni potrebna neka informacija naravno da ću pitati. Eto i njima nek uživaju još malo. Ali stvarno? Zar se tako ponašaju odrasle osobe, koje znaju zvocati svima kako su odrasle, odgovorne, pa gdje je ta silna odgovornost? Gdje to sve? Lako je pričati. Šta bude kad treba nešto konkretno uraditi? Ništa. Eno ih tamo se sakrili iza ćoška, da ih neko ne vidi.

Jadan/jadna ja, imam čitav ispit da spremim, na privatnom fakultetu…
Jao, meni je jako žao, ali boli me k***c za tim vašim ispitima. Slušam svaki šugavi dan, kako se neko žali da mu je teško na nekom privatnom fakultetu. U redu, možda i ja malo pretjerujem, možda se i tamo moraju spremati ispiti, ali to spremanje i svi ti ispiti se nikada neće moći porediti sa težinom ispita na državnom fakultetu. Nikada! Bez obzira koja škola ili odsjek bio. I svako ko mi dođe s takvom žalbom, na lomači ga treba spaliti na trgu. Svi znaju meni zvocati kako ja jadna, glupa, pa upisala filosofiju, a oni pametni na nekom marketingu na nekom hajdučkom fakultetu. Platiš u roku, dobiješ diplomu iz još jedne oblasti gratis. Malo mi je to sve smiješno i jadno. Cijelo ovo naše jadno društvo koje se zasniva na tome. Znanje i obrazovanje se ne kupuje. Naravno da se plaća mnogo toga da bi se došlo do njega, plaćaju se knjige ako ništa drugo. Ne mora čovjek ići u škole i na fakultete za to, ali mora čitati, učiti. Knjige se plaćaju. Ali se diplome ne trebaju plaćati. Niti bi trebalo da postoji ikakav sistem gdje će se to kupovati. Kupljena diploma ne znači ništa drugo do kupljeni list papira koji govori da imate neko znanje, koje nemate i nikada nećete imati. Vaša sreća što imate i štelu dobru za posao pa jedino što vam i treba jeste taj papir, da opravdate svoje mjesto nekome, a i da se pohvalite u društvu. Ali neće ni to moći vječno. Pa ima i kod nas pametnih ljudi. Naći ćete se jednom među takvima. Sasvim slučajno. I onda ćete otići kući osramoćeni i jadni. Ne može ni to uvijek. Treba neko i ko zna raditi svoj posao, ne samo neko ko zna platiti drugog da mu da papir. Samo kod nas narod to ne vidi još uvijek.

Stipendija

Mislim da je ovo najbolnija tema za sve studente. Svima bi dobro došla koja para više. Uvijek ima nešto što se treba još kupiti. Uvijek nešto zafali, pa se uhvatiš za novčanik i onda odustaneš, koliko god ti trebalo. Ali eto, ne treba meni stipendija. Hvala Bogu, ima se bar za ono najpotrebnije. U suštini to je slučaj sa većinom studenata. Ali postoji onaj mali procenat, a možda i nije tako mali, onih studenata, koji su došli iz neke zabiti, koji nemaju nigdje ništa, i žive u sobi u studentskom domu. Primaju oni stipendiju. Ali od te šugave stipendije ne mogu ni pola te sobe platiti. Da bude još gore, to malo sobe što imaju vjerovatno bi im bilo ljepše i čistije u zatvoru. Ali eto, dobrodošli u Bosnu i njen sistem, njeno obrazovanje ili možda bolje da kažem neobrazovanje.

Svaki dan se hvatam za glavu kad vidim ko je sve odjednom neki magistar, pa doktor, pa ovo, pa ono. Sad kad bi tražio neko od nas da se potpiše, ma ne znaju. To su ove stručne visoke škole, gdje se diplome printaju više od vizitkartica. Eto, lijepo je to. Mi obični smrtnici, pa mi, kao da nismo vrijedni života. Očigledno ni treba da živimo, još ako imamo neko pravo znanje, onda bismo bolje prošli kao vještice za vrijeme inkvizicije.


Коментари