Preskoči na glavni sadržaj

Studentski život

Studentski život više nije primamljiv kao što je nekada bio. Možda jeste za one čiji roditelji ne znaju šta će od para, pa im plaćaju sve što požele, tako im plaćaju i ispite, pa na prvoj godini položi onaj s četvrte, vjerovatno bio na nekom sniženju pa im se isplatilo. U svakom slučaju, svi pričaju o čarima tog studenstkog života, a ja nešto ni ne vidim te čari. Vidim gomilu majmuna koji glume studente, iako nemaju pojma o životu. Tako je najlakše. A isti ti nam ruše sve i prikazuju i nas ostale poput njih. To je najveći problem, predstavljanje. Državu nam predstavljaju budale, i nas studente isto tako. Sve je to isto. Onda kvaliteti nekih trunu negdje iza, gdje ih niko ne vidi, jer se vide samo oni što se izguraju u prvi red. Ti što su u prvom redu, ti su najgori i imaju najmanje toga da pokažu. A mi ostali, mi ćemo da trunemo. Nismo bolje ni zaslužili.

Student kao prvačić

Česta pojava na svim fakultetima jeste ponašanje pojedinih studenata kao da su u prvom razredu osnovne škole, gdje ih mama vodi skroz do učionice. Tako isto roditelji dolaze da upisuju svoju djecu, jer su ta djeca koja imaju dvadesetak godina nesposobna da sama donesu papir i kažu teti iz studentske službe “udari i meni taj pečat, evo uplatio sam”. Ipak je to težak tekst da se nauči. Meni je to iskreno malo smiješno. Zamislite da odu negdje sami, da rade, studiraju, ma bilo šta. I da tu moraju da odnesu negdje nešto ili uplate. Pa to bi bio haos. Vjerovatno ne znaju kako banka izgleda. Drugu djecu uče da od malih nogu idu i u banku da plaćaju račune da idu u prodavnicu. Spremaju ih, praksaju ih. I ne, nisu ti roditelji grozni, samo od svoje djece prave sposobne ljude, a ne debile. Nažalost danas smo zaboravili kako ti sposobni ljudi izgledaju i ponašaju se. Pošto živimo u svijetu ovih drugih.

Aj ti, ja se bojim

Još od srednje škole me prati taj fenomen. Svi imaju milion pitanja, milion primjedbi, žale se, ići će mijenjati sistem, čitav svijet, a onda dođe neki profesor i pita za neko mišljenje, bilo kakvo, a oni se skupe, i sakriju iza ostalih da ih slučajno ne bi prozvalo. Ili još gore guraju mene i kažu “aj pitaj ovo, aj ono”. Pa neću ja uvijek biti tu pored, niti neko drugi koji će pitati i reći nešto. I ne radim ja to zbog njih, već zbog sebe. Sebi sam ja važna, pa ako je i meni potrebna neka informacija naravno da ću pitati. Eto i njima nek uživaju još malo. Ali stvarno? Zar se tako ponašaju odrasle osobe, koje znaju zvocati svima kako su odrasle, odgovorne, pa gdje je ta silna odgovornost? Gdje to sve? Lako je pričati. Šta bude kad treba nešto konkretno uraditi? Ništa. Eno ih tamo se sakrili iza ćoška, da ih neko ne vidi.

Jadan/jadna ja, imam čitav ispit da spremim, na privatnom fakultetu…
Jao, meni je jako žao, ali boli me k***c za tim vašim ispitima. Slušam svaki šugavi dan, kako se neko žali da mu je teško na nekom privatnom fakultetu. U redu, možda i ja malo pretjerujem, možda se i tamo moraju spremati ispiti, ali to spremanje i svi ti ispiti se nikada neće moći porediti sa težinom ispita na državnom fakultetu. Nikada! Bez obzira koja škola ili odsjek bio. I svako ko mi dođe s takvom žalbom, na lomači ga treba spaliti na trgu. Svi znaju meni zvocati kako ja jadna, glupa, pa upisala filosofiju, a oni pametni na nekom marketingu na nekom hajdučkom fakultetu. Platiš u roku, dobiješ diplomu iz još jedne oblasti gratis. Malo mi je to sve smiješno i jadno. Cijelo ovo naše jadno društvo koje se zasniva na tome. Znanje i obrazovanje se ne kupuje. Naravno da se plaća mnogo toga da bi se došlo do njega, plaćaju se knjige ako ništa drugo. Ne mora čovjek ići u škole i na fakultete za to, ali mora čitati, učiti. Knjige se plaćaju. Ali se diplome ne trebaju plaćati. Niti bi trebalo da postoji ikakav sistem gdje će se to kupovati. Kupljena diploma ne znači ništa drugo do kupljeni list papira koji govori da imate neko znanje, koje nemate i nikada nećete imati. Vaša sreća što imate i štelu dobru za posao pa jedino što vam i treba jeste taj papir, da opravdate svoje mjesto nekome, a i da se pohvalite u društvu. Ali neće ni to moći vječno. Pa ima i kod nas pametnih ljudi. Naći ćete se jednom među takvima. Sasvim slučajno. I onda ćete otići kući osramoćeni i jadni. Ne može ni to uvijek. Treba neko i ko zna raditi svoj posao, ne samo neko ko zna platiti drugog da mu da papir. Samo kod nas narod to ne vidi još uvijek.

Stipendija

Mislim da je ovo najbolnija tema za sve studente. Svima bi dobro došla koja para više. Uvijek ima nešto što se treba još kupiti. Uvijek nešto zafali, pa se uhvatiš za novčanik i onda odustaneš, koliko god ti trebalo. Ali eto, ne treba meni stipendija. Hvala Bogu, ima se bar za ono najpotrebnije. U suštini to je slučaj sa većinom studenata. Ali postoji onaj mali procenat, a možda i nije tako mali, onih studenata, koji su došli iz neke zabiti, koji nemaju nigdje ništa, i žive u sobi u studentskom domu. Primaju oni stipendiju. Ali od te šugave stipendije ne mogu ni pola te sobe platiti. Da bude još gore, to malo sobe što imaju vjerovatno bi im bilo ljepše i čistije u zatvoru. Ali eto, dobrodošli u Bosnu i njen sistem, njeno obrazovanje ili možda bolje da kažem neobrazovanje.

Svaki dan se hvatam za glavu kad vidim ko je sve odjednom neki magistar, pa doktor, pa ovo, pa ono. Sad kad bi tražio neko od nas da se potpiše, ma ne znaju. To su ove stručne visoke škole, gdje se diplome printaju više od vizitkartica. Eto, lijepo je to. Mi obični smrtnici, pa mi, kao da nismo vrijedni života. Očigledno ni treba da živimo, još ako imamo neko pravo znanje, onda bismo bolje prošli kao vještice za vrijeme inkvizicije.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …