Preskoči na glavni sadržaj

Postoji li granica?

Samo čujem riječ demokratija, na skoro svakom ćošku. Više mi na nos izlazi koliko mi se sve smučilo. O toj divnoj i uzvišenoj demokratiji pričaju oni koji je najmanje poštuju, pošto ako mislite da je ovo demokratski sistem, onda stvarno nemate pojma. A ionako nešto ne volim demokratiju, tako da neka pričaju šta god hoće, meni će i dalje biti muka od svega. Nije nama demokratija donijela ni slobodu ni sreću ni onu veliku i silnu jednakost. Ništa od toga nije donijela niti će donijeti. Niti može uopšte da utiče na to. Imamo mi svu slobodu i bez nje. Samo sada želimo da se oslobodimo i slobode. Jer teško je biti svoj čovjek, teško je donositi odluke sam za sebe i preuzeti odgovornost za njih. Više volimo da se krijemo iza drugih. Iza mase. Iza one prosječne mase koja vlada demokratijom. Zar ne?

Tanka linija

Sve ovo što slušamo svaki dan i čime nas bombarduju, ništa od toga. Zaboravite na to. Vole se svi pozvati na Grke i njihovu demokratiju. I to najviše oni koji pojma o istoriji nemaju, a još manje o demokratiji. Prva stvar mi imamo mnogo veće državne zajednice od njihovih polisa, kao drugo onda se prva ja moram odreći svog prava na glasanje kao žensko, tako i ostale žene, čak i mnogi dio muškog stanovništa iz raznih razloga bi se mora odeći tog prava. Da, da. Ali niko to ne želi. Pogotovo ne žena koja je ugnjetavana čitav život od strane oca, starijeg brata ili muža, ili sve trojice, pa sada vidi jedinu nadu u tome što će izaći na te izbore i eto njen glas će kao nešto promijeniti, a onda će doći kući gdje je muž čeka da joj odvali još koju šamarčinu. Ma da, divna porodica. Pravo u duhu demokratije.
S jedne strane zovete u pomoć daleku istoriju, a s druge strane se vadite na ženska prava. Tim samo nas žene još više ugnjetavate, jer su ta prava ženska, i tek sada ih navodno imamo. Pogrešno smo mi shvatili šta znači patrijarhalno društvo. Nije to da muškarac dođe pijan s posla ili iz kafane pa ubije ženu od batina. Ne, to je porodica gdje muškarac ima i previše poštovanja prema svojoj ženi, on želi da je čuva i poštedi nekih težih obaveza, naravno i dalje ona ima određene obaveze, to ne znači da ona ne može ili ne smije da radi. Isto tako, taj čovjek se zna ophoditi prema toj ženi. Zamislite, postoje i takvi. A šta imamo u demokratiji? Imamo klinca koji ne smije da se pobije u kafani sa onima koji su približno njemu ravni, pa dođe kući da tuče svoju djevojku, iako je on ženstveniji od nje, ali eto, njega su tukli u gradu, sada će on njoj to da vrati kod kuće.
Toliko smo pukli, svi mi generalno, više ne znamo ni šta hoćemo. Sad malo jedno, sad malo drugo, onda nađemo i nešto treće. Izgubimo se u svemu tome, ali i dalje se trudimo da stojimo iza neke grupe ili uz neku grupu, jer kada krene po zlu, ne smijemo mi reći da je to naša odluka i naš korak. Teško je biti odgovoran za sebe. Uvijek smo u nekom strahu. Naravno ako poduhvat ispadne dobar, mi ćemo veoma lako prigrabiti sve zasluge, tu nam neće biti problem, ali čim nešto zaškripi, nismo to mi, to su ovi nas nagovorili. Uvijek neko drugi kriv. To nam donosi demokratija. Da prebacujemo krivicu na drugog, jer se mi bojimo. Jer mi više nismo ljudi, i ne smijemo ništa sami da uradimo. Ako smijemo, kraj nam je iza ugla.

Hiperprodukcija

Milioni svega, a ništa nam od tog ne treba. Sve imamo, a i dalje smo jadni. Ne sviđa nam se što smo isti s drugima, ne sviđa nam se ni kada smo drugačiji. Svako odjednom može da bude sve što mu padne na pamet. Lijepo je to. Uistinu jeste, da svako od nas ima priliku da bude nešto što želi. Ali u tom izboru i slobodi je neophodno da sami bude svjesni svojih mogućnosti, a tako i mana. Naravno, “ja” je uvijek najbolje. Niko ne može biti kao to “ja”. Pravimo budale od sebe. Pa onda kada neko stvarno vrijedi u nekoj oblasti ne može da dođe do izražaja od budala, koji nešto tu glumataju i luduju, i na kraju čitavu oblast počnemo smatrati glupom i smiješnom, jer je nekolicina koja je mislila da su stvoreni za to upropastila ono i što može i ono što ne može.
Svi pjevaju, svi glume, svi igraju, ma svi sve rade. Svaka čast ljudima koji su talentovani za mnoštvo stvari, ali nismo svi. Samo taj naš šugavi ego to ne može niti će ikada moći priznati. Pa onda i mi želimo da budemo malo drugačiji. Gdje će mi neko reći da sam prosjek? A dan prije toga glasam da budem samo još jedna tačna u bezličnoj masi prosjeka.
Loše vam je? Eh, šta bismo sad, tako smo sami birali.

Diktatura slobode


Ljudi mogu biti mnogo slobodniji i bez te šugave demokratije, ali eto mi vjerujemo u ideale. Ali čije ideale? Jesu li to naši ideali? Ili su nam nametnuti bombardovanjima i ratovima? I ne samo nama, širom svijeta se tako ostvaruju ti “naši” ideali. To što smo naivni pa vjerujemo u svaku glupost koju neko odvali u medijima, to je naš problem. A njima, pa njima to odgovara. Šta će njima nešto što će misliti, zato prave robote, pa se mi divimo. Ajoj, kako se samo divimo. Pa to je savršenstvo. Za koju deceniju ljudi neće ni biti. Šta će im ljudi? Još da se rasplače, ili da bude srećan, ili ne daj Bože povrijedi se na radu, uh, teško bi to bilo za ove što su nam omogućili da živimo naše “ideale”. Lakše je imati robota, ne jede, ne pije, ne spava, radi stalno, ne buni se, jer zašto bi se bunio ako ga mi uvjerimo da to tako treba. A robot je pobogu, on zna samo ono što mi odlučimo da treba znati. Žalosno je samo to što ni mi ljudi ne znamo nešto mnogo bolje.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …