Preskoči na glavni sadržaj

Intelektualna (ne)elita

Negativnim iznenađenjima nikad kraja. Svaki dan nešto novo iskoči, a meni je stvarno muka od svega toga. Ponekad se pitam ima li života na nekim drugim planetama, gleda li nas iko, i ako gleda, molim ga da me odvede odavde. Barem malo da promijenim sredinu, jer mi se ljudi iz dana u dan sve više gade. Ponekad pomislim da nikada neću doživjeti nešto interesantno, novo, pametno… sve sam sigurnija u to. Svaki dan trčim na milion strana ne bi li sve stigla, ili barem pokušala da sve stignem, dok drugi ne rade ništa, već se samo prave pametni. Mnogi od ovih “pametnih akademskih” građana nikada nisu vidjeli pravopis niti gramatiku našeg jezika. Pa isti ti, koji treba da budu primjer drugima, pa i meni, lupetaju šta god stignu. Oni važe za pametne, za obrazovane, ja važim za budalu, i sve je to divno i krasno. Ali šta dalje?

Moj sluh je osjetljiv na neke stvari koje svakodnevno čujem. Oni koji ih izgovaraju smiju se narodu kako je nepismen, kako je ovakav, onakav. U suštini to su oni sami, samo je takvih, nažalost danas u većini, pa izgleda da je i ono pogrešno postalo tačno, jer su oni tako odlučili. Naslušam se svakakvih gluposti. Njih nije sramota za mnoge stvari koje izlaze iz njihovih usta, ali zato ja samu sebe ne smijem pogledati deset narednih dana u ogledalo od sramote. Zamislite tek koliko bi me bilo sramota da sam ja to izjavila. Ja se trudim barem da ne lupetam takve stvari, oni se ne trude. Ni ne razmišljaju o tome. Ko još razmišlja o kulturi izražavanja, o pravopisu? Ma niko. Sve što nam je neophodno, mi smo potisnuli, otjerali iz naših života, jer hoćemo da se igramo nekih naših glupih igrica, da se dokazujemo u pogrešnim stvarima. A tamo gdje treba da se iskažemo, tamo smo čista nula. Ma šta nula, otišli smo odavno u minus. Razumijem ja da neki deda, na nekom selu, koji nije završio ni osnovnu školu, ne razumije da se ne piše odvojeno od glagola ili zajedno uz imenice. Njemu ne bih zamjerila. Šta će jadan, nije on birao. Ali on će se bolje izražavati i pravilnije od današnjeg intelektualca. A zašto je to tako? Ah, mnogi su razlozi. Previše ih je. Ne znam odakle da počnem. Niti od koga.

Ako već niko u osnovnoj, pa ni u srednjoj školi ne obrati pažnju na to da se neki od učenika ne znaju predstaviti kako treba, a kamoli nešto više, i ne upozore ga na to, pa bio bi red barem na fakultetu. Ili nas profesori uopšte ne slušaju i ne doživljavaju, pa ni ne znaju šta je neko rekao i kako je to rekao, ili ne znaju ni oni, ili ne znam šta bi moglo biti treće. Takvi ljudi jednog dana treba da izađu pred akademsku zajednicu i održe neko predavanje. Tad će krenuti pravi cirkus. Zamislite na desetine ljudi, koji su pismeni i istinski obrazovani, koji su stvarni primjeri intelektualaca u društvu, i onda dođe jedan pametnjaković i krene lupetati onako kako se kaže kod njega u selu. Neka, svaka čast njegovom selu, ali postoji neki kodeks, to neka ostavi za kuće, na fakultetu treba da se izražava ipak malo drugačije. Međutim, oni ne odustaju. Nije mene briga što će takvi osramotiti sebe. Nemam ja ništa s njima, neka se sramote, i ja samu sebe sramotim, i niko drugi nema ništa s tim. Ali takvim izražavanjem sramoti i mene, jer ja idem na isti taj fakultet. Ako jedan od nas ne zna da priča, i niko ga nikad nije opomenuo, kako iko može znati da li je on jedini ili smo svi takvi? Sramoti ostale ljude koji su kročili u tu zgradu. Sramoti i profesore, znači da ni oni nemaju pojma čim su mu dopustili da priča tako. Zar nisam u pravu? Ja bih prva to pomislila. Prva bih se razočarala, kada bih čula neke nebuloze koje svakako slušam svaki dan.

Znate šta mi nije jasno? Kako? U dvadeset i prvom vijeku, kako? Sve nam je dostupno. I to besplatno, ne internetu možemo apsolutno sve naći. A čak ni taj internet ne moramo platiti, jer bukvalno i u parkovima se možete povezati ne internet. Sve možete naći, pa kako ne pogledati kako se piše nešto ili izgovara? Zar je toliko teško? Bićete satima na jadnim društvenim mrežama, gledati neke gluposti, ali nećete provjeriti da li se ne piše odvojeno ili zajedno. Nećete provjeriti zašto je “neću”? Zašto je zajedno? Zašto ne iskoristimo nešto što nam nudi pomoć. Mi stvari koristimo na potpuno pogrešne načine, u pogrešne svrhe. Zato nam je sve i propalo, i propadaće sve više.
Ljudi su vijekovima gubili glave zbog knjige i malo pismenosti, a mi danas, kada imamo sve moguće na dlanu, mi kao da bježimo od kuge. Malo lijepog izražavanja, malo pravopisa, nikom ništa loše nije donijelo. Nema razloga da se bojimo. Ponekad mi dođe da pokrenem neku humanitarnu akciju, koja će za cilj imati opismenjavanje ljudi. Akcija bi trebalo da izgleda tako da tučem ljude dok ne prihvate da se pogrešno izražavaju, i da postoji ljudi na ovom svijetu koje to malo iritira i smeta im. Isto kao što mi smetamo njima. Ako ja ikada budem sumLJala, molim sve ljude ovog svijeta, da me tuku dok ne prestanem.

Tužno je što smo potraćili mnoge naše talente. Toliko intelektualaca na ovim prostorima, toliko potencijala, ali nama to nije prioritet. Kao da smo prokleti ili šta već. Bar neki razlog da nađem za ovu propast, da mi bude barem malo lakše. Teško mi je gledati kako ljudi, koji nisu intelektualci, nisu ni pametni ni obrazovani, nemaju čak ni osnovno opšte znanje, sebe predstavljaju kao same bogove, a ovi ostali, još gori od njih, prihvataju tu njihovu predstavu. I tako stalno, sve se vrti. Stalno ista priča, isti scenario. A svako ko vrijedi, njemu se smiju, dok ovi uradaju po svome, pričaju, jer samo glup može toliko pričati u prazno. Što je najžalije, oni uopšte ne primjećuju da je u njima problem, da oni ne znaju, da su oni pogriješili. Oni ne shvataju da su oni ti koji su nepismeni i neobrazovani. Ne, oni sebe vide kao najbolje od svih. To je najveći problem čovjekove glave. Nikad ne priznaje da ima mane, čak i kad ih primjeti, ignoriše ih. Ne može ni sebi priznati, a kamoli drugima.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …