Preskoči na glavni sadržaj

Igra sudbine

Više me je strah upaliti televizor, pogotovo dok jedem ili nešto radim, bojim se ko mi može iskočiti na ekranu i kakvu glupost sada mogu čuti. Što je najgore od svega, te silne gluposti koštaju nas mnogo toga. Sve se to lomi preko naših leđa, koliko god bilo besmisleno, koliko god bilo jadno. Mi ni krivi ni dužni, ali eto trpimo posljedice. Uvijek onaj najmanje kriv nastrada najviše. Takva je sudbina na Balkanu, možda i šire u svijetu, ali sada ćemo se zadržati kod nas, jer ne teško da može gore od ovoga.

Mirna večernja atmosfera

Čovjek pomisli da kada dođe kući, nakon napornog radnog dana, može uz večeru pogledati neki interesantan program, koji neće previše ubijati u pojam, a ipak neće biti neka budalaština koja će ispirati mozak, ili barem ono malo mozga što nam je ostalo. Ali takve nade brzo ispare. Sve to padne u vodu, kada vidite jedno od najpoznatijih lica kod nas kako prosipa neke svoje bisere mudrosti. U te bisere spada hvaljenje time kako je ima lijepo odijelo. Jer to treba da bude važnija tema od toga što narod nema šta da jede. Koga još briga za to. Neka nam Presveti i Veličanstveni ima sve najskuplje, pa tako i najbolja auta. Čovjek fino reče najbolja auta vozi još od devedeset i neke. Šta će, ima se, može se. Imala bih i ja da sam svoj narod unakazila i opljačkala. Ali realno sami smo mu i pustili da piša po nama, pa nek bude tako. Barem neko nek je srećan i neka ima sve što želi, najskuplje naravno. Naš je problem što neki možda neće moći sastaviti sa nekom jadnom platom do kraja mjeseca uopšte. Ko nam je kriv što odlučili ići poštenijim i težim putem, izgleda da je to gluplja opcija, gori put.
Bitno je da su oni u udobnim foteljama i da nam se smiju. A šta drugo i da rade, i treba, kad smo budale. Kad smo dopustili da se sve ovo dešava. Sjedili smo i ćutali, puštali da oni udaraju kako im padne na pamet. Da bi cirkus bio još veći, sa teme lijepe odjeće i dobrih skupih auta, prešlo se na prepucavanje.koje se kretalo od dezerterstva, do toga čije je dijete bolje. Pa se hvale kako su im djeca nekakvi šampioni. Ja se jednog sjećam, išao u srednju školu sa mnom. Ali da je nekakav šampion ili najbolji učenik u školi, to nisam primjetila. Nije niko. Po Gracu ih upisuju na fakultet, a oni se jadni vrate u ovdje. Sigurno iz ljubavi prema Banjoj Luci, ne zbog toga što su nesposobni da daju jedan obični ispit, a novac im tamo ne može pomoći kao ovdje. Ovdje imate tarifu, platite i dobijete diplomu. Postanete ono što želite. Postanete i ono što ne postoji, samo ako imate dubok džep.
Vrhunac cijelog cirkusa je kada Najviši govori kako i treba da idemo u Njemačku, tamo je plata hiljadu i po, i to eura. A ovdje nekih jadne četiri stotine markica. Sve je to slabašno. I eto kada vam to kaže neko ko bi trebalo da se bori za naša prava, da se potrudi da se nešto poboljša, da nam omogući barem malo bolji život i dostojniji ljudskog bića, e tada, u tom jadnom trenutku shvatite da nema života. I treba otići u Njemačku. Prodati svoje znanje nekom ko će ga cijeniti, a ne samo propadati, i propadati, sve više.

Produžetak vrste

Čovjek bi pomislio da su već oni svi u godinama, pa ne mogu još milion godina tako da nas truju. Otići će i oni još malo, doći će novi, mlađi, oni koji će se boriti, koji će promijeniti nešto. Ali kao što to obično biva u ovom stvarnom životu, pošto smo se odavno pomirili s tim da nije ni približan kao onaj u filmovima, nastupi još jedno iznenađenje. Pozitivno, ne, nikako ne može biti takvo. Šta znači pozitivino? To smo odavno zaboravili. Ljudska glava se koncentriše na ono što se često dešava, što često radi, ono što je nekada davno bilo, toga se samo povremeno sjetimo, malo nas zaboli duša, ali prođe to sve brzo. I šta onda, onda se vratimo u surovu realnost, gdje oni koji treba da se bore za naša prava su zapravo oni koji nas najviše uništavaju. A sva sreća pa imaju i našu podršku jer smo mi, naivni kao i uvijek, povjerovali u sve što su rekli i prepustili im naše sudbine. Oni sada tu petljaju svoje prste. I ne, nije gotovo. Nikada neće biti gotovo. Jer ovi koji će još malo otići imaju svoje nasljednike. Oni su se čak i poprilično dobro iskazali u takvoj vrsti posla koju su preuzeli od svojih idola.
Ko je meni kriv što sam ja skromna pa se zadovoljim sjedenjem u nečemu što je loš pokušaj učionice, u zgradi sa koje otpada fasada. Mogla sam i ja tuđe pare da bacam po kafanama i restoranima. Ko mi je kriv što nisam š***k kao drugi. Dok neki studenti jedva preživljavaju sa nekom jadnom stipendijom, oni koji bi trebalo da se trude i omoguće takvima bolje uslove, oni, pa oni imaju pametnijeg posla. Jedan od poslova je da se ugledaju na one o kojima smo već pričali, one kojii se hvale najboljim autima. Ovi su krenuli od večere. Danas obrok, sutra odjeća, prekosutra ko zna šta. Takve čeka posao, i to neki dobar, gdje će im biti dostupno mnogo toga, pa će i tu moći da potkradaju druge i prave ih budalama. Iako su vjerovatno svi polupismeni, ili potpuno nepismeni. Ali šta ćete danas dobra veza sve omogućava. Ko je ostalima kriv što su obični smrtnici?

I tako dok mi čekamo da nam se sruši zgrada fakulteta, ili da se profesor kojeg je doveo onaj sa dobrim autom da se k***i po fakultetu, udostoji pojaviti i odraditi ono što treba, drugi troše gomile novca, naravno ne svog (zašto bi svoj kad ima tuđi), na gluposti, kupuju auta, kupuju kuće sebi, ženama, djeci, ljubavnicama… i tako to ide u beskonačnost. A mi sjedimo, čekamo, možda dođe i sudnji dan, pa svima bude lakše, jer znamo da je barem kraj i njima.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …