Gdje se traži inspiracija?

Sjediš negdje na klupi i misliš evo sad će doći… e pa i neće baš. Inspiraciju ne možete naći u prodavnici, ne možete sjediti i čekati je koliko god oko vas sve izgledalo idilično. Ne, to tako jednostavno ne ide. Pošto smo zaboravili na našu maštu iz nekih ranijih dana, ne treba uopšte ni da je očekujemo. Možda samo malo, u tragovima, eto čisto da osjetimo da smo živi i da nam može pasti još koja zanimljiva ideja na pamet. Uglavnom ništa ne uradimo povodom toga. Dođe i mi je pustimo da ide dalje, nekom drugom u glavu. Šta će nama? Mi ozbiljni odrasli ljudi, bolje je da sjedimo i radimo neki dosadni posao koji ubija svaku kreativnost i volju za životom. Zašto živjeti ispunjen i zanimljiv život kad možemo dosadan i glup? Čak i oni koji krenu tim veselim i ispunjenim putem, količine sivila i dosade koja zrači iz ovih ostalih i njega uništi. I na kraju šta dobijemo? Ništa. Dobijemo birokratski sistem robova.
O umjetnosti se ne priča. Možda malo ponekad, i to u određenim krugovima. Ne možete otići u neki fenseraj pa pričati o Geteu, eh šta nam još pada na pamet, kao da su ti ljudi tamo čuli za njega. Ako vas vide da nosate milion papira sa sobom, knjiga, pa onda odjednom na sred ulice zapisujete nešto na marginama, tek ste onda budala. Mislim i razumijem ih, i meni bi to izgledalo luđački da posmatram sa strane. Iz moje perspektive sasvim drugačije izgleda. Ipak ne računa se, jer ne mogu ja biti objektivna nikako, a pogotovo ne u takvoj situaciji. Kako god, ništa od umjetnosti, umjetnici su budale kod nas, i ne mogu živjeti od toga. Čak i da mogu, ne smiju. Jer je takvo vjerovanje u narodu da se od umjetnosti ne živi, već samo od poštenog rada. Ja nešto ne vidim da iko ko živi lijepo i bogato radi išta pošteno, ali eto to je samo neko moje lično zapažanje. Isto kao što je nečije lično zapažanje da umjetnost i umjetnici ne rade ništa pametno niti imaju ikakav uticaj, i da su potpuno bespotrebni. Pa je od tog zapažanje jedne budale postalo jedno veliko vjerovanje, kojem svako podliježe. Sada naravno nikom ne pada na pamet da to dovodi u pitanje.
Zašto pričam o tome? Pričam zato što je isto tako vjerovanje da je inspiracija vezana samo za one koji se bave umjetnošću. A to je velika budalaština. Naravno, stoji to da se kod njih to javlja češće i više, da oni više koriste tu inspiraciju. Ali zar biste vi živjeli da i vaš život ne posjećuje svakodnevno. Zašto se nekad osjećamo kao najsrećniji ljudi na svijetu bez ikakvog razloga? A drugi da smo potonuli u potpunost? To su oni dani kada zaboravi da nas posjeti. Naravno da se to dešava na drugačiji način kod svakog od nas. Jer ne bi imalo smisla da je isto kod svakoga. Ne voli svako iste stvari, ne treba svima inspiracija za isto. Inspiracija kod umjetnika je isto čudna stvar. Neko će vidjeti neke nove svjetove pa pisati o njima ili ih slikati, neko će vidjeti samo jedan obični predmet, koji svi vidimo, istim tim očima, ali će znati da taj isti predmet ima dušu, pa će predstaviti nju. Ali mi ni dalje ne cijenimo ništa od toga. Nama je sve to dosadno i besmisleno. Obično gubljenje vremena. A svaki naš život je jedan mali umjetnički projekat. Samo ne želimo sebi to da priznamo.
Umjetnost je ta koja nam daje inspiraciju za neke druge stvari, ili da se i sami upustimo u taj svijet. Priroda. Da ta divna priroda koju gledamo samo kao neki predmet, nešto nebitno, osim kad nam zatreba za neke naše eksperimente, e onda je tu da je uništimo. Zar smo se u to pretvorili? Dobijamo inspiraciju samo da budemo čudovišta. Izgleda da je to inspiracija savremenog doba.
Budite ljudi barem jedan dan. Jedan jedini dan. Samo se opustite. Uživajte. Ne, ne  možete naći inpsiraciju. Ona će doći sama kada osjeti da je vrijeme. Kada osjeti da ste zaslužili da vidite nešto novo, da otvorite oči prema novom svijetu. Znaće. Vi ćete se iznenaditi. Biće vam lijepo. Izađite u prirodu. Osjetite je. Nije vam neprijatelj. Jeste samo onda kada mi budemo njoj najgori neprijatelji pa nam vrati istom mjerom. Realno zaslužili smo. Ali ako mi pokažemo našu dobru stranu, ona će nam isto tako uzvratiti. Otiđite nekad u galeriju, u muzej. Uzmite knjigu pročitajte. Zamislite likove kao stvarne ljude. Saosjećajte s njima. To će vam mnogo promijeniti pogled na život. Promijeniće vas pogled na sve što se dešava.
Inspiracija će doći. Ne morate se baviti umjetnošću da bi vas posjetila inspiracija. Ona vam je potrebna za mnogo toga. Samo treba da vidimo to, da prihvatimo. Nije toliko teško kada se opustimo. Samo nama naše norme kojima podliježemo to ne dopuštaju. One nas drže u ropstvu i tu nema opuštanja, nema ničeg prirodnog.
Na kraju nam ne preostaje mnogo toga. Ne možemo imati sve onako kako nama padne na pamet. Ne možemo kupiti sve, iako nas uporno uče da je tako. Uvijek nešto naopako nam se desi baš zbog tih naših shvatanja. Izgleda da smo sve pogrešno radili. Nama je ono nevidljivo nebitno, a to bi trebalo najviše da se cijeni. Nama ni inspiracija više ne znači ništa, a to je nešto što nas motiviše da živimo. Nama ne znači više ništa ni umjetnost ni priroda, ma ništa. Samo ono što zvecka u džepu to nam je važno. Sve tome podređujemo. Zar je stvarno vrijedno? Svijet koji se nalazi izvan ovog, svijet koji se nalazi tamo s druge strane, u taj svijet mi odavno ne vjerujemo. Ne znamo kako izgleda pozorište, ko još ide tamo. To nam je od malih nogu predstavljeno kao neko veliko zlo. Ne znamo gdje se nalaze muzeji i galeriju u gradovima u kojima živimo. Ne znamo gdje se nalaze biblioteke. Inspiracija tu čeka, da dođemo i da nam da mogućnost da vidimo nešto lijepo, nešto uzvišeno. Ali mi od toga bježimo. Kao da se bojima ljepote. Jeste težak teret za nositi, ali zar treba uvijek bježati od toga?




Коментари