Preskoči na glavni sadržaj

Gdje se traži inspiracija?

Sjediš negdje na klupi i misliš evo sad će doći… e pa i neće baš. Inspiraciju ne možete naći u prodavnici, ne možete sjediti i čekati je koliko god oko vas sve izgledalo idilično. Ne, to tako jednostavno ne ide. Pošto smo zaboravili na našu maštu iz nekih ranijih dana, ne treba uopšte ni da je očekujemo. Možda samo malo, u tragovima, eto čisto da osjetimo da smo živi i da nam može pasti još koja zanimljiva ideja na pamet. Uglavnom ništa ne uradimo povodom toga. Dođe i mi je pustimo da ide dalje, nekom drugom u glavu. Šta će nama? Mi ozbiljni odrasli ljudi, bolje je da sjedimo i radimo neki dosadni posao koji ubija svaku kreativnost i volju za životom. Zašto živjeti ispunjen i zanimljiv život kad možemo dosadan i glup? Čak i oni koji krenu tim veselim i ispunjenim putem, količine sivila i dosade koja zrači iz ovih ostalih i njega uništi. I na kraju šta dobijemo? Ništa. Dobijemo birokratski sistem robova.
O umjetnosti se ne priča. Možda malo ponekad, i to u određenim krugovima. Ne možete otići u neki fenseraj pa pričati o Geteu, eh šta nam još pada na pamet, kao da su ti ljudi tamo čuli za njega. Ako vas vide da nosate milion papira sa sobom, knjiga, pa onda odjednom na sred ulice zapisujete nešto na marginama, tek ste onda budala. Mislim i razumijem ih, i meni bi to izgledalo luđački da posmatram sa strane. Iz moje perspektive sasvim drugačije izgleda. Ipak ne računa se, jer ne mogu ja biti objektivna nikako, a pogotovo ne u takvoj situaciji. Kako god, ništa od umjetnosti, umjetnici su budale kod nas, i ne mogu živjeti od toga. Čak i da mogu, ne smiju. Jer je takvo vjerovanje u narodu da se od umjetnosti ne živi, već samo od poštenog rada. Ja nešto ne vidim da iko ko živi lijepo i bogato radi išta pošteno, ali eto to je samo neko moje lično zapažanje. Isto kao što je nečije lično zapažanje da umjetnost i umjetnici ne rade ništa pametno niti imaju ikakav uticaj, i da su potpuno bespotrebni. Pa je od tog zapažanje jedne budale postalo jedno veliko vjerovanje, kojem svako podliježe. Sada naravno nikom ne pada na pamet da to dovodi u pitanje.
Zašto pričam o tome? Pričam zato što je isto tako vjerovanje da je inspiracija vezana samo za one koji se bave umjetnošću. A to je velika budalaština. Naravno, stoji to da se kod njih to javlja češće i više, da oni više koriste tu inspiraciju. Ali zar biste vi živjeli da i vaš život ne posjećuje svakodnevno. Zašto se nekad osjećamo kao najsrećniji ljudi na svijetu bez ikakvog razloga? A drugi da smo potonuli u potpunost? To su oni dani kada zaboravi da nas posjeti. Naravno da se to dešava na drugačiji način kod svakog od nas. Jer ne bi imalo smisla da je isto kod svakoga. Ne voli svako iste stvari, ne treba svima inspiracija za isto. Inspiracija kod umjetnika je isto čudna stvar. Neko će vidjeti neke nove svjetove pa pisati o njima ili ih slikati, neko će vidjeti samo jedan obični predmet, koji svi vidimo, istim tim očima, ali će znati da taj isti predmet ima dušu, pa će predstaviti nju. Ali mi ni dalje ne cijenimo ništa od toga. Nama je sve to dosadno i besmisleno. Obično gubljenje vremena. A svaki naš život je jedan mali umjetnički projekat. Samo ne želimo sebi to da priznamo.
Umjetnost je ta koja nam daje inspiraciju za neke druge stvari, ili da se i sami upustimo u taj svijet. Priroda. Da ta divna priroda koju gledamo samo kao neki predmet, nešto nebitno, osim kad nam zatreba za neke naše eksperimente, e onda je tu da je uništimo. Zar smo se u to pretvorili? Dobijamo inspiraciju samo da budemo čudovišta. Izgleda da je to inspiracija savremenog doba.
Budite ljudi barem jedan dan. Jedan jedini dan. Samo se opustite. Uživajte. Ne, ne  možete naći inpsiraciju. Ona će doći sama kada osjeti da je vrijeme. Kada osjeti da ste zaslužili da vidite nešto novo, da otvorite oči prema novom svijetu. Znaće. Vi ćete se iznenaditi. Biće vam lijepo. Izađite u prirodu. Osjetite je. Nije vam neprijatelj. Jeste samo onda kada mi budemo njoj najgori neprijatelji pa nam vrati istom mjerom. Realno zaslužili smo. Ali ako mi pokažemo našu dobru stranu, ona će nam isto tako uzvratiti. Otiđite nekad u galeriju, u muzej. Uzmite knjigu pročitajte. Zamislite likove kao stvarne ljude. Saosjećajte s njima. To će vam mnogo promijeniti pogled na život. Promijeniće vas pogled na sve što se dešava.
Inspiracija će doći. Ne morate se baviti umjetnošću da bi vas posjetila inspiracija. Ona vam je potrebna za mnogo toga. Samo treba da vidimo to, da prihvatimo. Nije toliko teško kada se opustimo. Samo nama naše norme kojima podliježemo to ne dopuštaju. One nas drže u ropstvu i tu nema opuštanja, nema ničeg prirodnog.
Na kraju nam ne preostaje mnogo toga. Ne možemo imati sve onako kako nama padne na pamet. Ne možemo kupiti sve, iako nas uporno uče da je tako. Uvijek nešto naopako nam se desi baš zbog tih naših shvatanja. Izgleda da smo sve pogrešno radili. Nama je ono nevidljivo nebitno, a to bi trebalo najviše da se cijeni. Nama ni inspiracija više ne znači ništa, a to je nešto što nas motiviše da živimo. Nama ne znači više ništa ni umjetnost ni priroda, ma ništa. Samo ono što zvecka u džepu to nam je važno. Sve tome podređujemo. Zar je stvarno vrijedno? Svijet koji se nalazi izvan ovog, svijet koji se nalazi tamo s druge strane, u taj svijet mi odavno ne vjerujemo. Ne znamo kako izgleda pozorište, ko još ide tamo. To nam je od malih nogu predstavljeno kao neko veliko zlo. Ne znamo gdje se nalaze muzeji i galeriju u gradovima u kojima živimo. Ne znamo gdje se nalaze biblioteke. Inspiracija tu čeka, da dođemo i da nam da mogućnost da vidimo nešto lijepo, nešto uzvišeno. Ali mi od toga bježimo. Kao da se bojima ljepote. Jeste težak teret za nositi, ali zar treba uvijek bježati od toga?




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …