Preskoči na glavni sadržaj

Emocije mašina

Svi smo pomalo ludi u posljednje vrijeme. Postali smo opsjednuti stvarima koje nam i nisu toliko neophodne. Mnoge od tih stvari su nerealne i nestvarne pojave, ali mi ih volimo više nego ono što je tu. ili eventualno se bavimo predmetima, bezvrijednim predmetima, kojima pridajemo prevelik značaj, jer navodno ne može zamisliti naše živote bez njih. I sama sam krenula tim luđačkim koracima ka što promašenijem životu. Takvo što se izgleda danas ne može izbjeći. Kad malo zablokira, moj divni i dragi laptop, ja ga pomazim, tepam mu, možda mu bude bolje. Nije to ništa čudno. Mogu ja i gore. Mogu ga na primjer i udariti. Ponekad i prozborim koju s njim, eto čisto onako da ne bude usamljen. A i ja da ne budem usamljena. Lijep osjećaj. Ne postavlja suvišna pitanja. Samo sasluša i razumije. Bilo bi mnogo ljepše kada bismo tako mogli s ljudima. Ali mi ljudi smo stoka, kod nas nema ništa od toga. Samo sebe gledamo. Previše smo sebični, a jedna obična mašina puna ljubavi i to samo prema nama. Svakim danom smo sve usamljeniji, i tražimo spas u bilo čemu, pa makar i u hladnom metalnom ili plastičnom predmetu. Ponekad se čine tako živi, tako stvarni, kao sami ljudi. Jer smo i mi postali isto tako hladni. A oni, iako su mašine, ponekad imaju više srca nego mi. Mi i dalje jadni, sada izgubljeniji nego ikada, ali se trudimo. Samo izgleda da to više nije dovoljno. Udaljavamo se sami od sebe. Postajemo stranci, sami sebi. Sve nam je tu, na dohvat ruke, ali opet negdje u daljinama, između nas ogromna distanca, a mi nismo u stanju da je pređemo. Odavno ne mogu sebe u ogledalu da prepoznam. Gledam nešto stoji, gleda mene. To lice mi je poznato, ali kao da sam ga samo nekada davno vidjela slučajno u prolazu. Ništa više od toga. Više se brinem o toj mašini, još ću je krenuti pokrivati kada krene na spavanje. O sebi se više ne brinem. Šta se tu ima brinuti? Lutamo svijetom, u potrazi za nečim opipljivim. Ne živi se od onog duhovnog, samo novac. To je sve što nam treba. A nikad nismo ni pokušali živjeti ovako, bez svih tih čuda što nam nameću.
Ljudi, odavno veće mašine od samih mašina, mi ih čak ne smatramo ni prijateljima. Previše smo udaljeni jedni od drugih da bismo bili prijatelji. Da bismo bili tako bliski. Želimo da mašine osjećaju, da nas vole. A možda nas i vole, samo mi ne vidimo dovoljno dobro. Nama je ta mašina više čovjek od čovjeka. Nekako smo joj bliži. A zar nismo onda bolesni mi, ako nam je mašina bliža od živog bića? Moguće. Ko će znati? Šta je normalno, a šta nije, kako treba, a kako ne? Sve je to relativno, a mi se razbacujemo pojmom normalnosti kao da je nešto neprikosnoveno. Postajemo pravi mali dogmatičari.
Uporno sami sebe tražimo u mašinama, i od njih pravimo nešto što bismo mi sami htjeli da budemo. Ali ne ide to tako. Mi se bojimo osjećati, ali ako ikako može da stavimo neku formulu osjećanja u mašinu, pa da ona plače, da se smije, da pije u kafani, da je boli, da vrišti od sreće, ili da crkava od bola. Mi smo bojimo sami da to sve prođemo. Teško je, jeste. To ne znači da ne valja ako je teško. Baš zato što je teško treba da se potrudimo. Ne da stalno bježimo od svega, jer je teško. Upravo to radimo sve vrijeme. Bježimo. Međutim, pobjeći se ne može od toga. Kad tad nas sačeka tu iza ćoška, pa onda sve dođe na naplatu. To su samo mašine. Nešto što treba malo da nam pripomogne u životu, a ne da postane nešto do čega u potpunosti zavisimo. Razumijem ja sve, da mi volimo te mašine. Volim ih i ja. Pa pričam sa računarom kao budala najveća, alii pričam i sa ljudima. Kada ste posljednji put uistinu pričali s nekim ljudskim bićem. Ne, to nije, e šta ima, šta nema. Nije to pričanje, nije to razgovor. Kada ste iskreno pričali s nekim? Plakali, pjevali, pričali najskrivenije tajne jedni drugima, i slušali se međusobno. Slušali šta onaj drugi govori, ne tek tako, već stvarno saslušali, možda i pomogli. Kada ste to radili posljednji put? Ko zna kad. Možda i nikad. A ja se barem trudim. Borim se da čujem, da kažem. Čak i kad niko ne sluša. Vrištaću, valjda će neko čuti barem taj vrisak. Mi se bojimo naših osjećanja. Shvatam ja taj strah, shvatam da ne želi niko da bude povrijeđen. Ali ne može se čitav život bježat od nečega jer se bojimo. Zar smo mi postali toliko strašljivi? Šta je sljedeće? Da se bojimo mraka? Ja se već sad bojim mraka, ali i njemu idem ponosno u susret. Pa šta, neka se bojim. Jednom ću to pobjediti.
Bojimo se svega. Ali se ne bojimo toga što više nismo ljudi. Toga treba najviše da nas bude strah, a mi ništa, kao da je sve sasvim u redu. Kao da se apsolutno ništa ne dešava. Pa eto, tu se vidi koliko smo svi pobudalili. Ne znamo više ni ko smo ni šta smo. Doduše nikad to nismo ni znali, ali bar smo pokušavali saznati, nismo se bojali toga. Očigledno smo svjesni koliko smo zla bića, pa ni ne smijemo više da se pitamo takve stvari. Bolje nam je da ne znamo. Da živimo u neznanju. Bolje je tako. Zar ne?

Možda jednog dana shvatimo, ali nismo mi takva bića. Mi uvijek više volimo lutati i kriti se od sebe samih. Možda tako i jeste bolje. Ne znam. Ja ću zasad pokriti laptop, malo mu je hladno. Evo i ova kiša, a i snijeg će, slabo griju, pa da mi se ne prehladi. Trebaće mi. Uvijek mi treba. Kad nemam o kome drugom da se brinem, brinuću se o njemu. Možda je on više čovjek od ostalih ljudi. Barem je bio duže uz mene i zna saslušati. Izgleda da nam samo treba utjeha, ali džaba kad nema ko da nas utješi, osim mašina.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …