Preskoči na glavni sadržaj

Emocije mašina

U ludim vremenima, kao što je ovo uglavnom se pozabavimo nebitnim stvarima ili ganjamo nešto bezvrijedno, predmete kojima sami postavljamo ogromne cijene, a oni ničemu ne služe, ili nas uništavaju. I sama koračam lagano tim luđačkim ulicama. Eto, na primjer, laptop malo zablokira, pa ga mazim, tepam mu, ne bi li mi se smilovao i proradio. Ponekad ga udarim kad sam bijesna. Ali ne naljuti se on. Prihvati to muški. I sluša. Bude dobar nakon toga. Sluša svakako, sve moje ispovijesti, bez suvišnih pitanja. Još manje bespotrebnih komentara. Svakog dana smo sve usamljeniji, pa smo počeli utjehu tražiti u predmetima. Čisto nešto neka ima pored nas, da nas drži u životu. A što se više hvatamo predmeta sve smo dalje od stvarnosti. Postajemo stranci sami sebi. Postajemo usamljeni. Sve je hladno. I mi smo takvi.

Odavno svoj odraz u ogledalu ne mogu da prepoznam. Nisam to ja. Neka osoba, meni poznata. Vidjela sam je nekoliko puta, samo u prolazu. Ništa više od toga. Potpuni neznanac. Sa likom sličnim mom. Ne znam koga gledam niti zašto. Prošlo je dugo vremena, i sami se pretvaramo u robote. Pokušavamo samo da dodirnemo nešto, u nedostatku toplog ljudskog dodira dovoljan je i hladan dodir mašine. Samo da se na tren osjetimo živima.

Ljudi, pravo smo čudna bića. Možda više nismo bića, već strojevi. Nema više prijateljstava, nema više ljubavi. A sve to želimo ugraditi u te male spravice od kojih smo zavisni. Želimo sebe prenijeti u njih u potpunosti. Dok svoje emocije krijemo, sramota je. Strah nas je. Možda nas povrijede. I sami ćemo se odreći svega ljudskog, samo da bi mašine dobile. Žudimo za pronalaskom formule koju možemo unijeti u mašinu pa da ona osjeća, da nas voli istinski, jer od ljudi to više ni ne očekujemo niti možemo očekivati. Od njih želimo napraviti ljude i to baš onakve kakvi bismo mi mogli biti. Ali strah ubija, zato uporno sve prebacujemo na nekog drugog, na nešto drugo. Svijet nam donosi izazove pune rizike, nesigurnosti. A mi se toga bojimo, i ne smijemo se prepustiti tom svijetu tek tako. Zato oko sebe gradimo hladni zid, da nas ništa ne dodiruje. Da bude hladno, sivo, odbojno. Da nam ništa ne prilazi. I onda se probudimo kao mašine, veće od onih koje smo nekada koristili kao svoje sluge.

Možemo mi sve ovo zaustaviti, ali nešto baš i ne želimo. Više volimo lutati, u nadi da će se desiti čudo, a opet da nas ne dotakne, da nam ne ugrozi svakodnevicu, i da nam ne vrati emocije, to nek da neživom svijetu. A ni ja više nemam vremena, eto odoh i ja na svoju stranu. Samo da ne zaboravi pokriti laptop prije odlaska. Noć je duga i hladna, slabo griju, a vani je veliki minus. Barem još neko o kome se mogu brinuti.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…