Preskoči na glavni sadržaj

Emocije mašina

U ludim vremenima, kao što je ovo uglavnom se pozabavimo nebitnim stvarima ili ganjamo nešto bezvrijedno, predmete kojima sami postavljamo ogromne cijene, a oni ničemu ne služe, ili nas uništavaju. I sama koračam lagano tim luđačkim ulicama. Eto, na primjer, laptop malo zablokira, pa ga mazim, tepam mu, ne bi li mi se smilovao i proradio. Ponekad ga udarim kad sam bijesna. Ali ne naljuti se on. Prihvati to muški. I sluša. Bude dobar nakon toga. Sluša svakako, sve moje ispovijesti, bez suvišnih pitanja. Još manje bespotrebnih komentara. Svakog dana smo sve usamljeniji, pa smo počeli utjehu tražiti u predmetima. Čisto nešto neka ima pored nas, da nas drži u životu. A što se više hvatamo predmeta sve smo dalje od stvarnosti. Postajemo stranci sami sebi. Postajemo usamljeni. Sve je hladno. I mi smo takvi.

Odavno svoj odraz u ogledalu ne mogu da prepoznam. Nisam to ja. Neka osoba, meni poznata. Vidjela sam je nekoliko puta, samo u prolazu. Ništa više od toga. Potpuni neznanac. Sa likom sličnim mom. Ne znam koga gledam niti zašto. Prošlo je dugo vremena, i sami se pretvaramo u robote. Pokušavamo samo da dodirnemo nešto, u nedostatku toplog ljudskog dodira dovoljan je i hladan dodir mašine. Samo da se na tren osjetimo živima.

Ljudi, pravo smo čudna bića. Možda više nismo bića, već strojevi. Nema više prijateljstava, nema više ljubavi. A sve to želimo ugraditi u te male spravice od kojih smo zavisni. Želimo sebe prenijeti u njih u potpunosti. Dok svoje emocije krijemo, sramota je. Strah nas je. Možda nas povrijede. I sami ćemo se odreći svega ljudskog, samo da bi mašine dobile. Žudimo za pronalaskom formule koju možemo unijeti u mašinu pa da ona osjeća, da nas voli istinski, jer od ljudi to više ni ne očekujemo niti možemo očekivati. Od njih želimo napraviti ljude i to baš onakve kakvi bismo mi mogli biti. Ali strah ubija, zato uporno sve prebacujemo na nekog drugog, na nešto drugo. Svijet nam donosi izazove pune rizike, nesigurnosti. A mi se toga bojimo, i ne smijemo se prepustiti tom svijetu tek tako. Zato oko sebe gradimo hladni zid, da nas ništa ne dodiruje. Da bude hladno, sivo, odbojno. Da nam ništa ne prilazi. I onda se probudimo kao mašine, veće od onih koje smo nekada koristili kao svoje sluge.

Možemo mi sve ovo zaustaviti, ali nešto baš i ne želimo. Više volimo lutati, u nadi da će se desiti čudo, a opet da nas ne dotakne, da nam ne ugrozi svakodnevicu, i da nam ne vrati emocije, to nek da neživom svijetu. A ni ja više nemam vremena, eto odoh i ja na svoju stranu. Samo da ne zaboravi pokriti laptop prije odlaska. Noć je duga i hladna, slabo griju, a vani je veliki minus. Barem još neko o kome se mogu brinuti.


Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…