Preskoči na glavni sadržaj

Ili- ili

Život se sastoji iz niza izbora koje pravimo, uglavnom pogrešnih. Oni pravi rijetko kad nam pokazuju šta u suštini jeste život. Ipak u svemu je neophodna određena odluka, da biramo između nečeg, nekog. Nekad su to jednostavnije odluke, a nekad od dva zla biramo manje, i opet pogriješimo. Ipak po određenim mišljenjima postoje neke velike odluke, veliki putevi, od kojih nam zavisi čitav život. Ali uvijek postoji i šansa da promijenimo taj put, samo ako to želimo.

Ostavljam te, do mene je


Često koristimo ovo kada pokušavamo da okončamo neku neupsješnu vezu iz koje jedva čekamo da pobjegnemo. E pa jedan veliki mislilac je, možemo slobodno reći na neki način izmislio taj bijeg. Ali nećemo pričati o njegovom ljubavnom životu, samo je simpatično kada saznamo da svi dijelimo slične muke. Ipak i sam njegov raskid sa vjerenicom je mnogo uticao na njegovo stvaralaštvo, te ovo nije spomenuto tek tako bez razloga.
Sve te lagodne vezice, gdje nam je bitno uživanje pripadaju jednom od životnih puteva, od tri koja su moguća po njegovim shvatanjima. To je čisto estetsko zadovoljstvo i put kojim krećemo. To se odnosi na generalno na površna uživanja u životu, a ne samo unutar određene veze ili odnosa sa drugim ljudima. Naredni nivo, koji čovjek može da postigne i kojem treba da teži jeste etički, i posljednji je religijiski, ali do njega rijetko ko dođe. Tu je jednostavno potrebno previše odricanja. A čovjek je previše navikao na lagodnost i uživanja da bi se tek tako odrekao svega.




Grešnici


Ako ćete danskog filosofa Kjerkegora okarakterisati kao nekog ko sve osim trećeg životnog puta proklinje i označava kao grešnim, itekako se varate. On je nekako i sam najviše naginjao estetskom. Međutim i to vremenom dosadi, godinama. Sve je to neki normalan životni put, ali u određenom životnom periodu treba zakoračati na novi nivo. Etički nivo. Tu individua preuzima odgovornost, i više nije sam sebi najvažniji. I stvarno kada posmatramo neki prosječan životni put, tako i ide. Mladost je ta koja je puna uživanja, bezbrižnost, a sa godinama dolaze neke druge stvari. To i predstavlja prelaz estetskog u etičko. Ali ne mora biti nužno tako.
Pojedinci će odmah stupiti u etički period, dok drugi nikada neće izaći iz svoje estetske zone sigurnosti. A najbolji način jeste da se ide korak po korak. Na taj način sazrijeva ljudska pojava, u svakom pogledu.

Kjerkegod je generalno čudna pojava u filosofiji. Ne možemo reći da se nije bavio nekim velikim pitanjima i temama, jeste. Ali kod njega je mnogo toga svedeno da bi možda i neko nefilosofsko biće moglo da zakorači u taj novi svijet. Njegov privatni život je takođe bio znatno drugačiji od ostalih filosofa. Ako uzemo Ničea za primjer, vidjećemo da je to jedna mirna osoba koja nije živjela ni približno onome što je propovijedala. Dok s druge strane Kjerkegor je bio dosljedan na svim poljima svojim idejama koje je iznosio u filosofiji. Ipak je on bio individua.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …