Preskoči na glavni sadržaj

Egzistencijalna kriza u dvadeset i prvoj

U nekim godinama djetinjstva me je tako mamio život odraslih. Mislim da smo svi to prošli. Ta žudnja za odraslim životom. Tada mi se to činilo kao nešto divno. Nešto što je odgovor na sva pitanja. Savršenstvo koje pripada samo čovjeku. Eto, tako sam ja to gledala. Istinski sam vjerovala u to. Zavidila sam svima koji su bili stariji od mene, bar malo. Oni su bili bliže tom savršenstvu. Još kako su me samo gledali? Pa ja sam za njih bila obično derište. Ništa više od toga. Da bude još gore, ja se isto ponašam prema mlađima danas. Ja takva, malena, sjedila sa strane i posmatrala ih. A u glavi, pa što nisam ja kao oni? Barem koju godinu da sam starija? Sad bih sve obrnuto htjela. Lijepo je bilo zamišljati to nekada, to je sve izgledalo lijepo. Više nije lijepo. Sad sam došla u taj period. Postala sam ono sve što sam htjela, ali mi se ne sviđa. Sada bih ponovo nazad.
Bilo je lijepo vjerovati u neke stvari kao dijete. Stvarno sam mislila da je sve to tako. Sada vidim drugačiju stranu. Ova nova strana mi se ne sviđa nikako. Uzaludno je bilo očekivati od života da bude bajka. Vidi se da sam bila samo još jedno naivno i glupavo dijete. Ali djeca znaju, znaju neke stvari koje mi ne vidimo. Oni vide samo ono dobro. A mi, budale komplikujemo to stalno. Nama ni ono što je lijepo, nije više lijepo. Uvijek s nekom dozom sumnje sve posmatramo. Pa kako ovo, pa kako ono? Na kraju shvatimo da smo mi ti koji od jednostavnih, lijepih stvari iskomplikuju do te mjere da sve postane odvratno. A moramo odrasti. To nas ne može zaobići.
Koliko god žudili za tim, kada dođe taj trenutak, malo se prepadnemo, ustuknemo. Ali jednom svi moramo stati na svoje noge. Tada više ništa nije sigurno. Ni ono najsigurnije postaje upitno. Ono najpoznatije postaje strano. Vodimo neku borbu protiv svijeta, protiv života, protiv svega. A u toj borbi pobjede nema za nas. Čak i ako se stvarno malo preispitamo, shvatićemo da ni sami više nevjerujemo u to. Bilo bi fino kada bi moglo da prođe dobro, ali ni sami više ne vjerujemo u te laži. Čak i kad pokušamo vjerovati, ma znamo da je nemoguće. Samo se ne možemo tako lako pomiriti s tim. Bez obzira na sve, nikada se ne prestajemo truditi. To je valjda jedini znak da smo živi i da se borimo uprkos svemu.
Djeca to vide drugačije. Sva ta djeca imaju čist nevin pogled na svijet. Njihovo viđenje budućeg života je veoma jednostavno. Odrastao si, znači da sve možeš, i da ti sve ide od ruke. Da razumiješ sve, da razumiješ ovaj život, kako funkcioniše, i kako ne treba da se živi. Sve je vrlo lako. Kada bismo i dalje posmatrali tim očima naše živote, možda bi tako i bilo. Ali iskvarimo se mi na tom putu. Promijenimo se dosta. Gledamo sve drugačije. Pravimo se budale. Nismo više iskreni kao nekada kada smo bili djeca. Da jesmo, sve bi bilo drugačije. Ne bismo bili povrijeđeni, niti bismo nanosili bol drugima. Ali šta ćete, luda glava, lakše joj ovako. Naučili su nas da suzbijamo sve emocije i sve što je iskreno u nama. Zaboravili smo zbog toga i na sreću. Sad nam je samo poznat osjećaj tuge i samoće.
Sve što je istinski vrijedno i dođe nam pod ruku, mi se mnogo potrudimo da to uništimo. Kao da nam ni to više ništa ne znači, nemamo ni trunke savjesti više. Ali zato svaki put kada nas ostave same u naša četiri zida, sve to ispliva. Probudi se i onaj čovjek u nama, i ono dijete. Sve se budi. Onda znamo na čemu smo. Iako se i tada trudimo da sakrijemo od sebe samih ko smo i šta smo, ali opet ispliva to. Nemamo nešto mnogo izbora. Tada nam prolazi milion pitanja kroz glavu. Kroz praznu glavu. A odgovori? Nema nijednog. Odgovori ne dolaze.
Filovali su nam glave glupim filmovima, bajkama, sve tu završi kako treba. Nema ništa loše u tome, loše je što su nas uvjeravali da tako izgleda pravi život. Danas se bojimo pogledati film koji izgleda kao pravi život, jer nam je previše teško i naporno, i stresno da gledamo sve to. Jer ne želimo da prihvatimo ni ono što se nama uistinu dešava. Lakše je vjerovati i misliti da sebi olakšavamo kroz takve scenarije. Na kraju nas onda duplo boli. Pokušavamo živjeti neke nestvarne živote, glumiti u nekim sopstvenim filmovima, koji postoje samo u našim glavama. Naravno svako treba da ima svoj scenario, ali ne možemo ga se striktno držati. Milion faktora utiče na to. Moramo ga mijenjati. Ali ne, nećemo mi to. Više volimo patiti. Postajemo zaluđeni bespotrebnim stvarima u nadi da ćemo nešto promijeniti. Život ne može biti lagodan. On boli. On je i tužan i težak. Ali zar je to strašno? Ponekad jeste, ali šta bismo sad. Moramo ići dalje. Ne postoji ništa crno ili bijelo. Život nam je u svijetu sivila.
Samo razmišljam kakva me tek bol čeka u budućnosti. Koja je onda svrha svega? Kad god pogledam oko sebe, čini mi se da je drugima mnogo lakše. Možda samo umišljam. Ali svakome je njegova muka najteža. Niko neće otvoreno pričati do kraja o svom bolu. Možda kada bi bilo drugačije, možda bi nam svima zajedno bilo lakše.
Ja sam se nadala ću sa dvadeset i više godina znati sve, da će mi život biti lakši, da ću ga razumjeti. Evo mi godina. A šta znam, znam k***c. Sad sam još zbunjenija. Imam osjećaj da će svake godine biti sve gore. Sve više i više zbunjujuće. Ja na ovo nikad nisam pristala. Niko me nije ni pitao da li bih ovako da živim. Samo su me bacili u sve ovo i sada očekuju da se snađem i da prihvatim sve ovo. Čak i da budem još srećna. Meni je ovo grozno. Ja bih se rado vratila nazad, u sigurno djetinjstvo. Tamo je bilo ljepše. Da sam znala da me ovo sve čeka, ne bi mi palo na pamet da ikada pomislim da želim odrasti što prije. Koliko smo samo svi mi naivni.

Gdje je sad smisao u svemu ovo? Dajte mi bilo kakav smisao, jer ovako više ne može. Boli svaki dan sve više. Postaje sve gore. Niko nije na ovo pristao. Zar nismo mogli da biramo sami šta ćemo i kako ćemo. Gledam oko sebe ljude. Oni rade. Rade, i ne vide ništa drugo. Oni su udubljeni u to. Tako svaki dan. Isto. ništa se ne mijenja. Rade mjesec dana, dobiju svoju platu i opet tako. Zar je smisao to, da budemo robotizovani. Meni je to besmislen i dosadan život. Nikada se neću moći s tim pomiriti. Neću pristati na to. Zar to nekom može da donese neko zadovoljstvo. Ali izgleda da moramo raditi, da moramo trpiti i te dosadne stvari. Jedino nam ostaje da se nadamo da će barem jednog dana biti malo drugačije.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …