Preskoči na glavni sadržaj

Život unutar futurističkih tendencija

Inspiracija za mržnju


“Rad oslobađa”, poznato, ali ne baš drago. Morbidno. Najbolja odlika. Ipak ta jedna sintagma je pokretala svijet i ubijala ga istovremeno. Nismo ni danas u boljoj poziciji, a možda ni u humanijoj. Često se susrećem sa osuđujućim stavovima prema nečemu što se zove futurizam, i to uglavnom od polupismenih ljudi, koji nisu ni zakoračili u svijet umjetnosti i njene istorije. To ih nije spriječilo da komentarišu sve što stignu. Daleko od toga da poričem određene sličnosti, pa i uticaje na nacizam i fašizam, ali moramo sagledati i današnji “humani” svijet u kojem živimo, a koji nije mnogo drugačiji od tog nehumanog kojeg svi proklinju. Pročitajte manifest futurizma, Marineti naglašava “gomile zavede radom”. To se može povezati sa logorima gdje su ljudi prisiljavani na rad, ali šta danas imamo. Tehnologije silne u koje se prosječan čovjek slabo razumije, i želja da imamo sve. Radimo, radimo i radimo, dok nam se sve gadi, ali ne odustajemo. Ne radimo iz ljubavi, već smo zavedeni time da će nam rad donijeti nešto. Bogatstvo, sreću, bolje uslove života, bilo šta. Ali ne dolazi ništa od toga, samo naša opsesija postaje veća.
Možete povezati futurizam i totalitarističke sisteme prošlog vijeka, ali pretjerujete s tim. Bez obzira na sve sličnosti. Ako ćemo sve povezivati, onda se možemo uhvatiti i Ničeovog natčovjeka kao i Platona i njegove ideologije o rasnoj eugeniji. To je možda čak i primjerenije za poređenje. Ali ne možemo svaku ideju odmah okarakterisati kao najveće zlo koje nam prijeti. To su samo neke luđačke teorije zavjere za zabavu dokonog naroda, koje postoje samo u pogrešnim glavama. Vrijeme je za buđenje. Sagledajte realnost. Živimo u antiutopijskom filmu.

Opasnost, užurbabost, energija


Priznaćemo sve osim opasnosti. Iako nije kao u ranijim istorijskim momentima, određena doza opasnosti je i dalje neminovna. Ljudska glava svaki dan smisli nešto novo. Čak i kad nismo svjesni opasnost je svuda oko nas. Uglavnom je sami prizivamo. Svakog dana nam prijeti neko novo uništenje svijeta, neka nova oružja kojima se velike sile prepucavaju. A običnih smrtnika nema nigdje u priči, jer smo svakako, kao i uvijek, samo kolateralna šteta. S druge strane, ako na trenutak stvarno osjetimo sigurnost, nakon toga sami sebi u glavi stvaramo razne teorije o tome kako opasnost prijeti i to ona nerealna, dok stvarne uglavnom nismo ni svjesni. Čudni smo, neke čudne boljke imamo. Uvijek žudimo za tim destruktivnim čak i kada ga nema, ono pravo izbjegavamo. Zašto? Niko nam to uskoro neće odgonetnuti.
A gdje nestala sva životna energija? Sa načinom života kakav smo odabrali, baš i nema mjesta za takve stvari. Uvijek se nečeg moramo odreći da dobijemo nešto drugo zauzvrat. Samo mi ništa ne dobijamo, osim iluzije. Često se desi da posežemo i za raznoraznim supstancama, čak i onim nedozvoljenim, kako bismo se donekle održali u životu. I dalje žudimo za enegijom, za jačinom. Želimo brzinu. Sve ono o čemu Marineti piše mi pokušavamo ostvariti. Ostvarujemo. Mi želimo takav život, i on nema nikakve veze sa totalitarizmom, samo želimo da osjetimo ponovno uzbuđenje kakvo je nekad postojalo, a mi ga više nemamo. Pokušavamo da ga vratimo na bilo koji način. Ne ide nam, ali ne odustajemo barem u tome. Možda smo zbog toga licemjerni, jer pravo ostvarenje takvih želja mrzimo. Ipak i dalje se borimo za malo uzbuđenja.
I dalje svakog dana žurimo negdje. Stres, i samo stres. Kao da je to jedini cilj našega života. Uvijek neka žurba, neki trka. Moderni život jednostavno to nameće. A mi smo sami i prizvali. Možemo kao gospoda to prihvatiti ili se nesvjesno koprcati u nepoznatom svijetu. Pored nekolicine dobrih stvari, nižu se samo one negativne. Uglavnom su nastale našom krivicom, jer uglavnom radimo naopako. Brzina, i dalje je volimo, i pokazujemo. Kroz brza auta, brze mašine, bilo šta samo da je brzo.

Agresija i čovjekova veličina


Empatija je nestala iz naših života. Vidimo sebe u ogledalu. Samo sebe. Samo “JA”. ništa drugo na svijetu ne postoji. Ovaj proces je počeo mnogo prije nastanka futurizma, ali je donekle i najavio nastanak takvog pravca. U krizi uvijek nastaju velike stvari. Nama je danas kriza veća nego ikada, velike stvari nastaju, ali mi ne želimo da ih vidimo. Valjda će ih vidjeti neke buduće generacije, ako ne propadnemo prije toga. A možemo vrlo lako. Volimo da se zakačimo za jednu stvar i ispiramo drugima mozak s tim. Uglavnom bude u pitanju neka budalaština. Empatiju smo sakrili. A nama je ostao bijes. Mržnja. Sve loše i negativne emocije. Zaboravili smo na sve. Cilj nam je samo sopstvena veličina. Žudimo za divljenjem drugih, veći kreteni bolje prođu. A to vam, dragi moji, nema veze ni sa čim, ni sa futurizmom, ni nacizmom niti nečim trećim. To je samo do sujete ljudskog bića. Naša bolesta želja da gazimo i gazimo dok ne uništimo sve, zarad malo pažnje. Onda i to nestaje. A mi smo ponovo nezadovoljni, jer nismo pronašli nikakvu istinsku vrijednost. Ostaje praznina, ponovo.

Uništavanje


Jedna od futurističkih ideja, koju nikad nisam podržavala jeste uništavanje tradicije, svega kulturnog i vrijednog iz prošlosti. Mene niko ne pita šta ja mislim o tome. Ali pogledajte oko sebe. To danas proživljavamo. Svjedoci smo da se to upravo dešava pred nama, propada pred našim očima. Svi zajedno ih guramo u propast našom neobrazovanošću, neznanjem. Ljepota i vrijednost danas ni ne postoje. Nemaju za koga ni da postoje. Uništavamo lagano, bez nekog reda, sve što nam dođe pod ruku. Ljudska ruka od ranije poznata po tome. Koliko god može da stvori, duplo uništi. Prokletstvo našeg roda ili nešto drugo. Morala svakako nemamo, ali se igramo lažnih moralista, koji su još gori, i koji samo vole da pričaju. Možda i treba da uništimo svijet, da ne gledamo ovo što se dešava oko nas. Ionako smo postali laž, velika laž. Koliko god pokušali uvjeriti sami sebe u suprotno. Svaki dan, svaka godina, sve gora i sve veća laž. I koliko god osuđujemo svijet, svakog dana sve postajemo sličniji njemu.




Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…