Život unutar futurističkih tendencija

Inspiracija za mržnju

Sjetite se svi onog “Rad oslobađa”, i ne baš tako popularnog i voljenog, ali svi ga znamo. Morbidno je što krećem baš od toga da pričam o jednom pokretu u umjetnosti. Ali taj pokret je bio i u svakodnevnom životu, i mnogo je uticao na tadašnji svijet, a tako i na nas danas. Nismo toga ni svjesni, a živimo u futurizmu, živimo iako nemamo hrabrosti koja nam je potrebna za mnoge stavove. Stalno slušam osude ljudi koji jedva znaju da se potpišu, koji ne znaju ni dvije rečenice sastaviti o bilo čemu vezanim za umjetnost ili društvo, ili bilo koju drugu temu, kako je futurizam zapravo nešto što je prethodilo nacizmu i fašizmu i da se to upravo izrodilo iz futurizma. Niko ne opovrgava da ima sličnosti, da su oni tražili u svemu do tada prihvaćenom neko opravdanje, ali to ne znači nužno da je futurizam začetak svega toga.
U samom Manifestu Marineti govori da su “gomile zavedene radom”. Istina je da se to može lako povezati sa logorima, ali zar nismo i danas zavedeni radom, čisto da imamo nešto što nikada nećemo dobiti. Tehnologije, veliki napredak, to ne odlikuje samo njih, već i nas, sada i ovdje. Pa niko više ne diže pogled sa ekrana, bilo kojeg. Opsjednuti smo tehnologijom, i odavno je ne koristimo ni u kakve pozitivne ili korisne svrhe, čak nam više nisu ni zadovoljstvo, već teret.
Koliko god svi povezivali futurizam i totalitarističke režime prošloga vijeka, i koliko god imali sličnosti, realno pretjerujete. Svi oni su morali naći nešto za šta će se uhvatiti, gdje će se osigurati, na nečemu već postojećem, što je na tim područjima bilo poprilično lijepo prihvaćeno. Pa i Ničeove ideje smatraju nacističkim, neki čak idu i do Platona pa se drže toga da je on započeo ideju o onom što su nacisti radili. Čišćenje rase, rasna higijena, i istina je Platon je imao neku sličnu ideju, ali ozbiljno? To sve zvuči kao loša teorija zavjere. Vrijeme je da se probudite malo. Niko i ništa ne može opravdati neke stvari, ali ne može ni osuditi neke druge zbog nečeg što uopšte nema veze s tim. Osim možda u nečijoj glavi.

Opasnost, užurbanost, energija

Priznajemo sve osim opasnosti. Možda je nema kao u nekim ranijim istorijskim periodima, ali mi živimo u strahu, čak i da je nema uopšte. Zašto? Ko će nam znati. Ljudska glava uvijek nešto novo smisli. Svaki dan nam svima prijete svim mogućim, od nekih običnih stvari do totalnog uništenja svijeta. Čak i ako ništa od toga nije uglavnom istina, ipak opasnost uvijek prijeti. I u najmanjoj mjeri, tu je. A mi živimo u strahu. Niko ga ne može izbrisati iz nas, jer su dugo radili na tome da nam ga usade. Opet s druge strane kada se i na trenutak osjetimo sigurno, počinjemo sami da izazivamo opasnost. Da izazivamo sudbinu, kako to mnogi kažu. Ima nešto čudno u nama, ljudima, niko to ne može odgonetnuti, ali mi ćemo uvijek naći način čak i za ono nemoguće. Ponekad sasvim slučajno.
Gdje nam je životna energija? Pa nemamo je nešto naročito s ovakvim načinom života. Zbog toga često posegnemo za raznim supstancama i dozvoljenim i nedozvoljenim, da bismo se malo vratili u život. Jer želimo jačinu, želimo energičnost. Želimo brzinu. Sve ono o čemu Marineti piše, sve ono što se radilo u prošlom vijeku? Sad smo i mi preko noći zbog svojih ličnih tendencija postali nacisti i fašisti? Ili možda ne? Možda smo samo licemjerni.
Bez obzira na našu dvoličnost, svaki dan žurimo. Živimo u stresu, kao da je to postao jedini cilj našega života. Uvijek smo u žurbi. Ništa ne stižemo. To je taj moderni život, to je ono što su futuristi nekada htjeli. A mi svjesno ili ne prihvatili i živimo to. Ima i nekih dobrih strani, ali tek o negativnim koliko možemo pričati. Barem da znamo nešto od toga iskoristiti kako treba, ali mi uvijek naopako. Ali bez brzine ne možemo. Tako ni bez brzih i skupocjenih auta, da se dokazujemo drugima. Sve je postalo dokazivanje. Ko može više?

Agresija i čovjekova veličina

Empatije odavno nemamo. Samo vidimo u ogledalu sebe. Uvijek samo JA. kao da ništa drugo ne postoji na ovom svijetu. Ali ovaj proces je počeo davno prije futurizma. Davno prije dešavanja iz prošlog vijeka. Samo mi volimo da se zakačimo za jednu stvar i da ispiramo drugima mozak s tim, iako je u pitanju samo neka naša budalaština. Pa pošto smo empatiju zakopali negdje duboko, na red je došla agresija. Bijes. Mržnja. Sve negativne emocije. To danas vlada našim jadnim užurbanim stresnim životima. Cilj nam je jedino naša sopstvena veličina, da nam se neko divi, iako nema stvarnog razloga za to. I ko je veći kreten, bolje će uspjeti. Ako je u vama ostalo i trunka empatije, bićete zgaženi. Tako mi danas živimo. A to nam nije donio ni futurizam, ni nacizam, niti neko ili nešto treće. To smo sami sebi stvorili jer smo loši ljudi, zli. Svi se nešto bude protiv takvog života, a svi tako žive, i teže da oni postaju oni koji će dobiti divljenje. Gaziće sve, jer ih jedino u život drži ta bolesna želja. Ništa drugo. Ništa istinski vrijedno.

Uništavanje

Iako mnoge stvari koje su sačinjavale prvobitni futurizam podržavam, jednu stvar nikada neću moći da prežalim. Nikada neću moći da shvatim. Niti ću ih ikada pod  bilo kakvim uslovom prihvatiti. Ali vi ste ih poprilično dobro prihvatili. Zato i nestaju polako sve kulturne ustanove, propadaju. Guramo ih svi zajedno u propast našom neobrazovanošću, našim neznanjem. Danas ljepota i vrijednost ništa ne predstavljaju. Nemaju ni kome. Sve uništavamo, nema tu ni nekog reda, već šta prvo dođe pod ruku. Ljudska ruka je uvijek bila poznata po tome da uništava. Koliko god i da stvori i sagradi dvostruko više uništi. Možda je to neko prokletstvo ljudskog roda, a možda smo jednostavno loši, zli. Moralni nismo sigurno. Osim onih lažnih moralista, koji su najgori od svih, samo vole mnogo da pričaju.
U kakvom svijetu živimo, možda je trebalo da ga uništimo da ne gledamo sada sve ovo. Danas je sve svakako laž, koliko god se pokušavali uvjeriti u suprotno. Svaki dan, svaki sat, godina, sve je lažno. Sve mi kao osuđujemo, a ne vidimo da smo zapravo sami mi upravo takvi.



Коментари