Preskoči na glavni sadržaj

Život unutar futurističkih tendencija

Inspiracija za mržnju

Sjetite se svi onog “Rad oslobađa”, i ne baš tako popularnog i voljenog, ali svi ga znamo. Morbidno je što krećem baš od toga da pričam o jednom pokretu u umjetnosti. Ali taj pokret je bio i u svakodnevnom životu, i mnogo je uticao na tadašnji svijet, a tako i na nas danas. Nismo toga ni svjesni, a živimo u futurizmu, živimo iako nemamo hrabrosti koja nam je potrebna za mnoge stavove. Stalno slušam osude ljudi koji jedva znaju da se potpišu, koji ne znaju ni dvije rečenice sastaviti o bilo čemu vezanim za umjetnost ili društvo, ili bilo koju drugu temu, kako je futurizam zapravo nešto što je prethodilo nacizmu i fašizmu i da se to upravo izrodilo iz futurizma. Niko ne opovrgava da ima sličnosti, da su oni tražili u svemu do tada prihvaćenom neko opravdanje, ali to ne znači nužno da je futurizam začetak svega toga.
U samom Manifestu Marineti govori da su “gomile zavedene radom”. Istina je da se to može lako povezati sa logorima, ali zar nismo i danas zavedeni radom, čisto da imamo nešto što nikada nećemo dobiti. Tehnologije, veliki napredak, to ne odlikuje samo njih, već i nas, sada i ovdje. Pa niko više ne diže pogled sa ekrana, bilo kojeg. Opsjednuti smo tehnologijom, i odavno je ne koristimo ni u kakve pozitivne ili korisne svrhe, čak nam više nisu ni zadovoljstvo, već teret.
Koliko god svi povezivali futurizam i totalitarističke režime prošloga vijeka, i koliko god imali sličnosti, realno pretjerujete. Svi oni su morali naći nešto za šta će se uhvatiti, gdje će se osigurati, na nečemu već postojećem, što je na tim područjima bilo poprilično lijepo prihvaćeno. Pa i Ničeove ideje smatraju nacističkim, neki čak idu i do Platona pa se drže toga da je on započeo ideju o onom što su nacisti radili. Čišćenje rase, rasna higijena, i istina je Platon je imao neku sličnu ideju, ali ozbiljno? To sve zvuči kao loša teorija zavjere. Vrijeme je da se probudite malo. Niko i ništa ne može opravdati neke stvari, ali ne može ni osuditi neke druge zbog nečeg što uopšte nema veze s tim. Osim možda u nečijoj glavi.

Opasnost, užurbanost, energija

Priznajemo sve osim opasnosti. Možda je nema kao u nekim ranijim istorijskim periodima, ali mi živimo u strahu, čak i da je nema uopšte. Zašto? Ko će nam znati. Ljudska glava uvijek nešto novo smisli. Svaki dan nam svima prijete svim mogućim, od nekih običnih stvari do totalnog uništenja svijeta. Čak i ako ništa od toga nije uglavnom istina, ipak opasnost uvijek prijeti. I u najmanjoj mjeri, tu je. A mi živimo u strahu. Niko ga ne može izbrisati iz nas, jer su dugo radili na tome da nam ga usade. Opet s druge strane kada se i na trenutak osjetimo sigurno, počinjemo sami da izazivamo opasnost. Da izazivamo sudbinu, kako to mnogi kažu. Ima nešto čudno u nama, ljudima, niko to ne može odgonetnuti, ali mi ćemo uvijek naći način čak i za ono nemoguće. Ponekad sasvim slučajno.
Gdje nam je životna energija? Pa nemamo je nešto naročito s ovakvim načinom života. Zbog toga često posegnemo za raznim supstancama i dozvoljenim i nedozvoljenim, da bismo se malo vratili u život. Jer želimo jačinu, želimo energičnost. Želimo brzinu. Sve ono o čemu Marineti piše, sve ono što se radilo u prošlom vijeku? Sad smo i mi preko noći zbog svojih ličnih tendencija postali nacisti i fašisti? Ili možda ne? Možda smo samo licemjerni.
Bez obzira na našu dvoličnost, svaki dan žurimo. Živimo u stresu, kao da je to postao jedini cilj našega života. Uvijek smo u žurbi. Ništa ne stižemo. To je taj moderni život, to je ono što su futuristi nekada htjeli. A mi svjesno ili ne prihvatili i živimo to. Ima i nekih dobrih strani, ali tek o negativnim koliko možemo pričati. Barem da znamo nešto od toga iskoristiti kako treba, ali mi uvijek naopako. Ali bez brzine ne možemo. Tako ni bez brzih i skupocjenih auta, da se dokazujemo drugima. Sve je postalo dokazivanje. Ko može više?

Agresija i čovjekova veličina

Empatije odavno nemamo. Samo vidimo u ogledalu sebe. Uvijek samo JA. kao da ništa drugo ne postoji na ovom svijetu. Ali ovaj proces je počeo davno prije futurizma. Davno prije dešavanja iz prošlog vijeka. Samo mi volimo da se zakačimo za jednu stvar i da ispiramo drugima mozak s tim, iako je u pitanju samo neka naša budalaština. Pa pošto smo empatiju zakopali negdje duboko, na red je došla agresija. Bijes. Mržnja. Sve negativne emocije. To danas vlada našim jadnim užurbanim stresnim životima. Cilj nam je jedino naša sopstvena veličina, da nam se neko divi, iako nema stvarnog razloga za to. I ko je veći kreten, bolje će uspjeti. Ako je u vama ostalo i trunka empatije, bićete zgaženi. Tako mi danas živimo. A to nam nije donio ni futurizam, ni nacizam, niti neko ili nešto treće. To smo sami sebi stvorili jer smo loši ljudi, zli. Svi se nešto bude protiv takvog života, a svi tako žive, i teže da oni postaju oni koji će dobiti divljenje. Gaziće sve, jer ih jedino u život drži ta bolesna želja. Ništa drugo. Ništa istinski vrijedno.

Uništavanje

Iako mnoge stvari koje su sačinjavale prvobitni futurizam podržavam, jednu stvar nikada neću moći da prežalim. Nikada neću moći da shvatim. Niti ću ih ikada pod  bilo kakvim uslovom prihvatiti. Ali vi ste ih poprilično dobro prihvatili. Zato i nestaju polako sve kulturne ustanove, propadaju. Guramo ih svi zajedno u propast našom neobrazovanošću, našim neznanjem. Danas ljepota i vrijednost ništa ne predstavljaju. Nemaju ni kome. Sve uništavamo, nema tu ni nekog reda, već šta prvo dođe pod ruku. Ljudska ruka je uvijek bila poznata po tome da uništava. Koliko god i da stvori i sagradi dvostruko više uništi. Možda je to neko prokletstvo ljudskog roda, a možda smo jednostavno loši, zli. Moralni nismo sigurno. Osim onih lažnih moralista, koji su najgori od svih, samo vole mnogo da pričaju.
U kakvom svijetu živimo, možda je trebalo da ga uništimo da ne gledamo sada sve ovo. Danas je sve svakako laž, koliko god se pokušavali uvjeriti u suprotno. Svaki dan, svaki sat, godina, sve je lažno. Sve mi kao osuđujemo, a ne vidimo da smo zapravo sami mi upravo takvi.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …