Preskoči na glavni sadržaj

Homoseksualnost: ljepota ljubavi ili moderna bolest

Posljednjih godina se neprestano priča na temu homoseksualnosti, i odabira seksualnosti uopšte. Mnoštvo podjela, možda i previše, i veoma je teško ući u tu temu, a da se neko ne nađe uvrijeđen ili čak izostavljen. Jedni govore da se ljudi rode ovakvi ili onakvi, odnosno da se rode kao homoseksualci ili heteroseksualci, ili nešto pak treće. Drugi opet tvrde da je sve to čovjekova glupost ili bolest. Treći opet nešto svoje. Svako svoje mišljenje stavlja u prvi plan i želi da ga nametne kao jedino tačno i ispravno. Ja ne želim da ulazim u takve vrste rasprava, jer iskreno me takve rasprave ni ne interesuju, niti imam neki određen stav o tome. Neka svako radi šta želi sa sobom i svojim životom, samo neka to ne nameće drugima kao nešto što je ispravno ili jedino, a to danas ljudi rade. Svi, za sve moguće, ne samo što se tiče stvari koje su vezane za seksualnost. Izgleda da ni jedni ni drugi nisu toliko otvoreni i moderni da jednostavno puste onu drugu stranu, i da se ne zamaraju šta ta druga strana radi. I dalje, svi smo i više nego puni predrasuda.
Nešto drugo mene muči ovih dana. Čujem često kako i mladi i stari govore da je to sve ovaj moderni način života donio, pa tako i homoseksualnost. Od starih čujem još nešto, da toga u njihovo vrijeme nije bilo. Možda poneki slučaj, ali to je bila velika sramota, a danas svaki drugi javno se izjašnjava kao osoba koja voli isti pol. Ja se onako u sebi nasmijem, jer znam da je tada bilo više bluda i nemorala nego sada, samo se ćutalo. Sada svi javno o svemu, pa narodu više to nije ni zanimljivo. Iskreno meni su takve stvari odavno dosadile, jer mi je sve to intima neke osobe, koju ona treba da zadrži sama za sebe, samo izgleda neki ljudi više vole javno sve da rade.
Da razočaram starije ljude, a i one mlađe, homoseksualnost nije neka novina koja je ljudima sada udarila u glavu, eto tek tako iz dosade (kao mnoge druge stvari). Ja stvarno ne znam, niti imam dovoljno znanja u tom polju da znam da li se neko rodi sa naklonošću ka jednoj ili drugoj strani ili je to neki kasniji izbor, ali da je to postojalo i prije, itekako. Mnogi poznati umjetnici kojima se danas divimo su bili homoseksualci. Htjeli mi to priznati ili ne, sviđalo nam se to ili ne. Tako je. Za mnoge od njih postoje jasni i tačni dokazi, dok se za druge pretpostavlja samo. Ali to nije ništa strašno. Ljudi su jednostavno bili strastveni ne samo prema umjetnosti, koja je bila nešto zbog čega su postojali, već i prema drugim stvarima u životu. Nije rijetkost da su mnogi bili poročni. Pa u tim nekim porocima su došli do raznih ideja, da probaju svašta novo i neobično.
Meni lično, jedna od najinteresantnijih ličnosti po tom pitanju je Lord Bajron. Ovako prostonarodnim govorom, on je koga je stigao. I onda se mi danas pravimo fini, a od onih iz ranijih vremena pravimo još bolje i moralnije od nas. Iako su bili sve osim toga. Samo je velika razlika kada se nešto krije i kada je nešto dozvoljeno.

Ljepota, hedonizam, i ljubav prema dječacima

U dalekoj Antici, o kojoj svi volimo pričati i kojoj se svi volimo diviti, a o kojoj očigledno nemamo pojma, ono što neki danas karakterišu kao bolest, je bila nešto najdivnije i najljepše. Muško tijelo je važilo za ideal ljepote. Svi su težili muškom tijelu, i muškarci i žene. Samo su muškarci bili ti koji imaju prednost, i koji mogu imati bolji prolaz. Iz tog razloga se javljala i homoseksualnost kod žena. Iz prostog razloga jer nigdje nije bilo muškaraca za njih. U mnogim slučajevima “ljubav” između muškarca i žene bi bila samo u reproduktivne svrhe. Njima je najveća ljubav, pa tako i sam ljubavni čin bio onaj sa muškarcem. Oni su veličali takvu vrstu ljubavi. Za njih je to bilo sve osim bolesti. S jedne strane osuđujemo sve to, a s druge strane nabrajamo najveće umove iz tih redova. Ne možemo oboje. Za jedno se moramo odlučiti. Svi zajedno ili pojedinačno kako god. Nerijetko se u mnogim djelima iz antičke Grčke upravo veliča ljubav između dvije muške osobe. Iako su tu ljubavi i muškaraca i žena, ipak kada čitate malo između redova shvatite kakvih ljubavi je više, i koje su oni i sami cijenili. Ipak smo i mi malo krivci što previše gledamo holivudske filmove i slijepo im vjerujemo. Ponekad se treba obratiti malo vjernijim dokazima.
Ipak ima nešto što su još više cijenili. Nešto što je bilo iznad svega. Ljubav prema dječacima. Da, to je danas okarakterisano kao pedofilija. I iskreno nije ni meni baš naročito drago što su oni imali takav odnos prema takvom vidu nečega, ali oni su to nazivali ljubavlju. Mnogi su smatrali da čak i odnos sa odraslim muškarcem nije poseban, nije bitan, i samo su tražili dječake. Onima odraslima je bila čast da imaju dječaka, a i dječacima da budu u društvu velikih imena tog doba, koja su i dan danas velika imena. Iako malo ko zna za tu njihovu mračnu tajnu. Barem iz našeg ugla posmatranja. Oni u tome nisu vidjeli ništa loše. Samo nešto uzvišeno, lijepo, uživali su. danas je to krivično djelo, i to kakvo. Što je i razumljivo. Ipak moramo biti svjesni koliko se naši svijetovi razlikuju. Koliko se naši životi razlikuju… sve je sasvim drugačije. Oni su imali neki drugačiji pogled, imali su neke svoje zanimacije, svoje svetinje, i ljepote. Kod nas je sve to dobilo drugačiju vrijednost. Oni su imali robove, mi ih nemamo baš u tom smislu kao oni. Ipak danas smo svi donekle robovi nekoga ili nečega. Mnogo je tu razlika, mnogo je tu svega. Ne možemo sve uzimati olako i tumačiti. Ali samo sam htjela da razbijem tu ljudsku predrasudu da je to nešto novo, nešto što je sada ljudima palo na pamet. Sve moguće igrice bilo u krevetu ili na ratnom polju, sve one postoje koliko i sam čovjek. Ništa to nije novo, samo mijenja oblik, a samim tim i shvatanje same pojave.
Pošto danas poprilično shvatamo ozbiljno pitanje pedofilije onda se treba zapitati i o ostalim stvarima. Negdje treba ipak postojati granica u svemu. A ne možemo za svaki prestup tražiti opravdanje u istoriji, jer mi nismo više ti isti ljudi o kojima danas čitamo i gledamo filmove.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …