Preskoči na glavni sadržaj

Firentinska žudnja

Ljubav na prvi pogled


Svakodnevna tema je ta neponovljiva ljubav na prvi pogled, o kojoj se raspravlja, piše, i ko zna šta već. Neki silno vjeruju da je za veliki osjećaj dovoljan jedan pogled, dok drugi ismijavaju takve teorije u neobjašnjivoj sili. I onda se nađemo svi negdje između, kad treba da shvatimo da ljubav percipiramo potpuno pogrešno i da ništa nije onako kako se čini i kako izgleda. I taj osjećaj možemo osjetiti u raznim situacijama, a ne samo kada vidimo neku drugu osobu. Slučajno zakoračimo negdje u istoriju i ispliva nešto što nikad nismo ni mogli očekivati, i jeste ljubav ili čak i neka jača sila, ali ljudi su tu bespotrebni.

Čeka nas istorija


Sjetimo se nakratko renesanse, nakon onog mračnog doba, koja u suštini i nije bilo toliko mračno. U tom mraku su izrastala fascinantna djela, i nauke i umjetnosti, ali pošto je sve bilo pod papskom palicom, često se nadvijao mrak na sva postignuća. A onda renesansa, svjetlo, nada, nove stvari, koje su samo nova verzija, poboljšana verzija onih starih, i sve cvjeta. Sve ponovo živi, kao proljeće poslije teške i duge zime. A svaki korak, dodir kojim dodirujete bilo šta u tom gradu, dok udišete vazduh, vraća vas ponovo u taj drugi, daleki svijet, o kojem znamo samo  iz filmova i knjiga, ali u tom trenutku ga živimo u sadašnjosti. Zašto je toliko posebna? Riječi koje to mogu opisati ne postoje. Ali postoji osjećaj, lični, kada hodate starim ulicama kojima je hodao i Dante i dovoljno je samo da udahnete duboko, i sve će postati kristalno jasno.

Danteova Beatriče


I naravno da to i nisu najsjanija vremena Firence kada se posmatra politika, ali po tome nikada nigdje nisu dobra vremena, barem što se tiče jedne strane. Postoji i ona druga, gdje nikakva pravila ne vladaju, a potrebno je samo da osjetite to što radite, i sve će biti baš onako kako treba. Slavna Beatriče, koja ga čeka u raju, jer tako velika i čista ljubav i može samo da bude u raju. Vidio ju je jednom, u prolazu, a možda ni to. Ipak žudnja koju prenosi na ostale, simbol ljubavi koji vlada vijekovima među ljudima, to nema cijenu. U tome je veličina svih onih čija imena često pominjemo. Na svakom koraku se nadate da ćete sresti njegovu Beatriče, nesvjesni da ste već tu, hodate njenim ulicima, dodirujete njeno kamenje. Zato je toliko i bilo bolno kada više nije mogao da bude sa svojom Beatriče.

Dekameron


Nezamislivo ponašanje tadašnje omladine u Bokačovom “Dekameronu” danas nam je svima pomalo smiješno, jer smo spremni na mnogo veće grozote koje su sasvim prihvaćene. Iako i njega i Dantea uporno guramo u renesansu, oni su i dalje natkriveni onim mrakom koji dolazi iz tadašnje crkve, ali ga polako rastjeruju u unose svjetlost koju su mnogi dugo čekali. Knjiga koja je dugo vremena bila zabranjena, danas je svima dostupna, i bukvalno svugdje. Nažalost danas ne znamo da je cijenimo na taj način. Izgleda da nam je u prirodi da volimo zabranjene stvari, i da ih radimo, kao i desetoro mladih koji su pobjegli van zidina grada i proveli dane osamljeni od ostalih. Najveća sramota koja se mogla desiti. Šta bi rekli za nas danas? I dok kod Dantea, a tek kod velikog Petrarke imamo naznake platonske ljubavi i žudnje, koja je sveta i uzvišena, i koja ne da se ne smije dodirnuti i ukaljati, već ni ne može, Bokačo to svodi na ovaj naš ljudski nivo. Ali to ne umanjuje njegovu veličinu, već naprotiv, on postaje još veći time što tačno pokazuje koje su naše istinske ljudske slabosti i žudnje protiv kojih ne možemo. Pored toga, i dalje žudimo za Njom.

Antičko savršenstvo


Znate li šta su u Antici smatrali savršenstvom? Muško tijelo. Njemu su težili i muškarci i žene, jer je predstavljalo najsavršeniji oblik onoga što može nastati od ljudskog bića, i to je jedan od razloga zbog čega je kod njih bila razvijena homoseksualnost. A renesansa je i dalje na njenim osnovama, pa nakon mraka i skrivanja čovjeka i njegove tjelesnosti i seksualnosti, dobijamo ponovo golotinju koju mi danas vulgarno shvatamo, a ne na način na koji su je vidjeli u renesansi. Jednostavno ne možemo danas ni da pojmimo neke stvari, ipak je između renesanse i nas mnogo toga prošlo, a čovjek je odavno izgubio osjećaj za takav oblik umjetnosti.

Uffizi - sto uzdaha za kraj


Lavirint iz kojeg ne možete naći izlaz, ali iz ovog lavirinta ni ne želite da izađete. Kada bi čovjek mogao da u bude vječno, neki ljudi bi bili najsrećniji na svijetu. Da svaki dan gledate divote ovog svijeta i ljudske ruke, koja je sposobna za mnogo više osim da nanosi zlo. Samo to stalno zaboravljamo. Bez riječi, razrogačenih očiju, trčećim korakom kroz hodnike bez kraja i početka, sa osjećajem koji ne postoji u svijetu riječi, u ovoj našoj sivoj realnosti, samo tamo s druge strane. Kod onih velikih imena, velikih ljudi, o kojima smo nekada slušali i gledali, a onda odjednom smo tu, i dišemo njihov vazduh, volimo njihove ljubavi, gledamo samo ono što su oni gledali, pa i više od toga.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …