Preskoči na glavni sadržaj

Firentinska žudnja

Ljubav na prvi pogled


Svakodnevna tema je ta neponovljiva ljubav na prvi pogled, o kojoj se raspravlja, piše, i ko zna šta već. Neki silno vjeruju da je za veliki osjećaj dovoljan jedan pogled, dok drugi ismijavaju takve teorije u neobjašnjivoj sili. I onda se nađemo svi negdje između, kad treba da shvatimo da ljubav percipiramo potpuno pogrešno i da ništa nije onako kako se čini i kako izgleda. I taj osjećaj možemo osjetiti u raznim situacijama, a ne samo kada vidimo neku drugu osobu. Slučajno zakoračimo negdje u istoriju i ispliva nešto što nikad nismo ni mogli očekivati, i jeste ljubav ili čak i neka jača sila, ali ljudi su tu bespotrebni.

Čeka nas istorija


Sjetimo se nakratko renesanse, nakon onog mračnog doba, koja u suštini i nije bilo toliko mračno. U tom mraku su izrastala fascinantna djela, i nauke i umjetnosti, ali pošto je sve bilo pod papskom palicom, često se nadvijao mrak na sva postignuća. A onda renesansa, svjetlo, nada, nove stvari, koje su samo nova verzija, poboljšana verzija onih starih, i sve cvjeta. Sve ponovo živi, kao proljeće poslije teške i duge zime. A svaki korak, dodir kojim dodirujete bilo šta u tom gradu, dok udišete vazduh, vraća vas ponovo u taj drugi, daleki svijet, o kojem znamo samo  iz filmova i knjiga, ali u tom trenutku ga živimo u sadašnjosti. Zašto je toliko posebna? Riječi koje to mogu opisati ne postoje. Ali postoji osjećaj, lični, kada hodate starim ulicama kojima je hodao i Dante i dovoljno je samo da udahnete duboko, i sve će postati kristalno jasno.

Danteova Beatriče


I naravno da to i nisu najsjanija vremena Firence kada se posmatra politika, ali po tome nikada nigdje nisu dobra vremena, barem što se tiče jedne strane. Postoji i ona druga, gdje nikakva pravila ne vladaju, a potrebno je samo da osjetite to što radite, i sve će biti baš onako kako treba. Slavna Beatriče, koja ga čeka u raju, jer tako velika i čista ljubav i može samo da bude u raju. Vidio ju je jednom, u prolazu, a možda ni to. Ipak žudnja koju prenosi na ostale, simbol ljubavi koji vlada vijekovima među ljudima, to nema cijenu. U tome je veličina svih onih čija imena često pominjemo. Na svakom koraku se nadate da ćete sresti njegovu Beatriče, nesvjesni da ste već tu, hodate njenim ulicima, dodirujete njeno kamenje. Zato je toliko i bilo bolno kada više nije mogao da bude sa svojom Beatriče.

Dekameron


Nezamislivo ponašanje tadašnje omladine u Bokačovom “Dekameronu” danas nam je svima pomalo smiješno, jer smo spremni na mnogo veće grozote koje su sasvim prihvaćene. Iako i njega i Dantea uporno guramo u renesansu, oni su i dalje natkriveni onim mrakom koji dolazi iz tadašnje crkve, ali ga polako rastjeruju u unose svjetlost koju su mnogi dugo čekali. Knjiga koja je dugo vremena bila zabranjena, danas je svima dostupna, i bukvalno svugdje. Nažalost danas ne znamo da je cijenimo na taj način. Izgleda da nam je u prirodi da volimo zabranjene stvari, i da ih radimo, kao i desetoro mladih koji su pobjegli van zidina grada i proveli dane osamljeni od ostalih. Najveća sramota koja se mogla desiti. Šta bi rekli za nas danas? I dok kod Dantea, a tek kod velikog Petrarke imamo naznake platonske ljubavi i žudnje, koja je sveta i uzvišena, i koja ne da se ne smije dodirnuti i ukaljati, već ni ne može, Bokačo to svodi na ovaj naš ljudski nivo. Ali to ne umanjuje njegovu veličinu, već naprotiv, on postaje još veći time što tačno pokazuje koje su naše istinske ljudske slabosti i žudnje protiv kojih ne možemo. Pored toga, i dalje žudimo za Njom.

Antičko savršenstvo


Znate li šta su u Antici smatrali savršenstvom? Muško tijelo. Njemu su težili i muškarci i žene, jer je predstavljalo najsavršeniji oblik onoga što može nastati od ljudskog bića, i to je jedan od razloga zbog čega je kod njih bila razvijena homoseksualnost. A renesansa je i dalje na njenim osnovama, pa nakon mraka i skrivanja čovjeka i njegove tjelesnosti i seksualnosti, dobijamo ponovo golotinju koju mi danas vulgarno shvatamo, a ne na način na koji su je vidjeli u renesansi. Jednostavno ne možemo danas ni da pojmimo neke stvari, ipak je između renesanse i nas mnogo toga prošlo, a čovjek je odavno izgubio osjećaj za takav oblik umjetnosti.

Uffizi - sto uzdaha za kraj


Lavirint iz kojeg ne možete naći izlaz, ali iz ovog lavirinta ni ne želite da izađete. Kada bi čovjek mogao da u bude vječno, neki ljudi bi bili najsrećniji na svijetu. Da svaki dan gledate divote ovog svijeta i ljudske ruke, koja je sposobna za mnogo više osim da nanosi zlo. Samo to stalno zaboravljamo. Bez riječi, razrogačenih očiju, trčećim korakom kroz hodnike bez kraja i početka, sa osjećajem koji ne postoji u svijetu riječi, u ovoj našoj sivoj realnosti, samo tamo s druge strane. Kod onih velikih imena, velikih ljudi, o kojima smo nekada slušali i gledali, a onda odjednom smo tu, i dišemo njihov vazduh, volimo njihove ljubavi, gledamo samo ono što su oni gledali, pa i više od toga.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…